Srijem, ovo rubno područje mnogih carstava i kraljevstava, dao je mnogo svjetski poznatih velikana. Jedan od takvih je Iso Velikanović (1869. – 1940.), u prvom redu poznat kao najplodniji hrvatski prevoditelj djela svjetske književnosti. Međutim, Velikanović se istaknuo i kao epski pjesnik, komediograf, humoristički pisac i pripovjedač.
Iso Velikanović je rođen 29. ožujka 1869. u Šidu. Poslije završene gimnazije u Vinkovcima, studirao je neko vrijeme filozofiju, a zatim je prešao na medicinu, da bi se na koncu posvetio studiju svjetskih jezika, prevodilačkom i književnom radu. Bio je tajnik Matice hrvatske (1918. do 1922.), član Društva hrvatskih književnika i Novinarskoga društva banovine Hrvatske. Umro je u Zagrebu, u svom stanu na Medvešćaku, 21. kolovoza 1940. poslije duge i teške bolesti.

Izvorna djela

Svoj književni rad Velikanović je počeo 1899. u almanahu Zvonimir, a nastavio ga je u sarajevskoj Nadi i u drugim časopisima (napose Vijencu). Okušao se u drami, u prvom redu u komediji. Od njegovih kazališnih komada vrijedi izdvojiti: Tulumović udaje kćer (1895.), Prosci (1895.), Posvatovci (1896.) i Udovičin san (1896). Međutim, kao humoristički pisac bolje mu je ležala beletristika nego drama.  
Humoristička epska pjesma Knez od Ludije objavljena mu je u Kolu Matice hrvatske (1908.). Za Narodne novine napisao je niz priča pod pseudonimom Nikolaj Voskresenski. Društvo hrvatskih književnika izdalo je njegove Srijemske priče, a Humoristička knjižnica Zašto svijet nije propao i druge šaljive pripovijesti iz Srijema. U Obzoru je objelodanio i svoju literarno-historijsku raspravu pod natpisom Tko je napisao Smail-agu Čengića (Obzor iz 1925., br. 345). Njegovo najpoznatije izvorno djelo je šaljivi epos Otmica, kojeg je melodramski uglazbio Božidar Širola. Zastupljen je u Minervinoj zbirci Sto godina hrvatske književnosti 1830. – 1930. (Moderni hrvatski pripovjedači). Uređivao je humoristički list Knut, u kojem su surađivali i istaknuti hrvatski pisci (A. Benešić, M. Begović, Ž. Bertić i dr.).

Prevodilaštvo

Velikanović je u svoje vrijeme vrijedio za najplodnijeg i najsavjesnijeg hrvatskog prevoditelja sa svjetskih, u prvom redu slavenskih jezika. Najviše je prevodio s ruskoga, pa francuskoga, a zatim s engleskog, s kojega je, po vlatitom priznanju, najviše volio prevoditi. Bibliografija njegovih prijevoda je impozantna – ukupno više od 300 naslova. Sam je vodio svoju bibliografiju, koja je, nažalost, stradala u požaru zajedno s njegovom knjižnicom koja je spaljena u početku rata 1914. u Srijemskoj Mitrovici. 
Njegovi prvi prijevodi su bili Makarov san V. G. Koroljenka, te Gospodar i sluga Lava Tolstoja. Prevodio je i djela Dostojevskoga, Gogolja, Erenburga, Gončarova, Tolstoja, Maupassanta, Merežkovskoga, Sienkiewicza, Balzaca, Tagorea, Goethea, Cervantesa, Gobineaua, D. H. Lawrencea, Dickensa, Wildea, Kiplinga, Ljeskova, Puškina, La Fontainea itd. Cervantesov Bistri vitez Don Quijote od Manche jedan je od njegovih najznačajnijih prijevoda. 

Rječnici

Velikanović je sastavio priručnike za učenje španjolskoga jezika i to: Španjolsko-hrvatski priručni rječnik, Hrvatsko-španjolski priručni rječnik i Španjolski u trideset lekcija – praktična uputa za početnike. Velikanović veli u predgovoru svoje slovnice: „Onaj, koji bude španjolski jezik učio makar samo za to, da bi u originalu čitao Don Quijota, ne će se kajati. Španjolski je jezik jedan od najraširenijih jezika na svijetu (oko 100 milijuna ljudi), on je jedan od najljepših jezika i on je jezik, u kojem je Cervantes rodio Don Quijota“.
Zajedno s poznatim hrvatskim filologom Nikolom Andrićem sastavio je hrvatski rječnik u slikama pod naslovom Šta je šta (1938.). Ostavio je u rukopisu veliki rusko-hrvatski rječnik (oko pedeset araka).
Svoje nazore o prevodilaštvu i metodologiji prevođenja Velikanović je iznio u intervjuu s Hijacintom Petrisom (objavljen u polumjesečniku Binoze-Svjetski pisci od 25. prosinca 1932.): „Prijevod mora biti što točniji. Tako zvani slobodni prijevodi nijesu prijevodi nego falsifikati osobito kod velikih pisaca. Jer čitalac ne želi, kad netko prevodi stranog pisca, da čuje prevodioca nego autora. Rusi, koji imaju veliku prijevodnu literaturu, veoma su savjesni, dočim su Nijemci na tom polju njihov antipod – oni sasma komotno izostavljaju na pojedinim stranama čitave pasuse.“
Njegovo ime nose i dvije književne nagrade. Ministarstvo kulture Hrvatske od 2005. dodjeljuje Nagradu Iso Velikanović autorima najboljih ostvarenja u području prevođenja književnih djela. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio je 2015. trijenalnu nagradu za najbolju knjigu proze koja nosi ime ovog književnika i prevoditelja.

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)