Običaji su temelj identiteta jednog naroda, a njihovo očuvanje je zadatak svakog naraštaja. Među brojnim tradicijama bunjevačkih Hrvata, betlemari zauzimaju posebno mjesto – ne samo zbog svoje simbolike, već i zbog činjenice da su dugo bili zaboravljeni. Usprkos nedostatku starih fotografija i detaljnih zapisa, upornošću entuzijasta iz HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, ovaj drevni običaj polako se vraća u život, s ciljem da ga upoznaju i zavole i buduće generacije.

Kako kaže Ivica Dulić, menadžer kulture u okviru Društva, betlemari se često spominju u običajima bunjevačkih Hrvata. Ante Sekulić i druge osobe koje su izdavale knjige o našoj kulturnoj baštini također su ih spominjali u svojim radovima, iako se o betlemarima jako malo zna.

„Ta činjenica čini naš posao težim, jer nemamo čak ni stare fotografije. Prikupili smo razna prepričavanja s opisom kako betlemari trebaju izgledati i kako su nekada išli po selu i salašima. Kako su oni zaista točno izgledali i kada su točno išli, ne znamo, jer se smatra da je sam običaj u Tavankutu prekinut negdje sredinom dvadesetog stoljeća. Sam običaj je prvi put obnovljen u Tavankutu 1990. godine, ali nažalost, te betlemare nitko nije fotografirao. Pored svih naših napora, nismo mogli naći ni stare slike s polovice prošlog stoljeća, što je velika šteta. Jedan od tadašnjih betlemara bio je Pere Stantić, u to vrijeme je i Branko Ištvančić bio aktivan u Gupcu prije odlaska na studije, kao i mnogi drugi koji su formirali ekipu s namjerom revitalizacije tog našeg običaja. Još jedan običaj koji je vraćen iz zaborava osamdesetih godina prošlog stoljeća u Tavankutu su bile i kraljice, 1993. godine smo obnovili čuvare Božjeg groba, to vrijeme je bilo ispunjeno obnovom mnogih običaja. Nažalost, betlemari nisu zaživjeli tih godina zbog svih nesretnih okolnosti koje su zadesile ove prostore. Naša konstantna ideja koja je sve ovo vrijeme bila prisutna je ponovno obnoviti betlemare u Tavankutu kako naša djeca ne bi zaboravila na taj dio naše široke nematerijalne kulturne baštine. Kako sam prestao voditi folklor, mogao sam više vremena posvetiti upravo kulturnoj baštini. Tada je naš istraživačko-etnološki odjel koji se bavi običajima poput Materica, Svetog Nikole, Božića, odlučio prije godinu dana ponovno pokrenuti i betlemare. Proces obnove običaja započet je upravo prikupljanjem svih starih kazivanja, zapisa iz knjiga koji se bave našom kulturnom baštinom, čak dolazimo i do nekih situacija gdje čujemo razne verzije održavanja betlemara, jer su se očito razlikovali u raznim mjestima i od salaša do salaša. Te primjere vidimo i na drugim običajima, poput kraljica gdje su se one različito oblačile. Stoga ne možemo reći da je jedna od tih verzija pogrešna, možemo samo zabilježiti razne detalje i posebnosti ovih običaja. Nemamo nijednu osobu starije životne dobi koja se sjeća betlemara, kako su oni u izvornom obliku izgledali, što nam je zaista veliki hendikep“, kaže Ivica Dulić.

Detalji običaja

Betlemari su skupina momaka, a u Tavankutu su to učenici od petog do osmog razreda osnovne škole. Obučeni su u pastirsko odijelo, gdje su šubare, popršnjaci, opanci, štrikane čarape, čakšire, obučene su im radne košulje i tako idu kroz selo.

„Postoje dvije teorije. Jedna je da su betlemari išli na Badnju večer od kuće do kuće i završavali svoj ophod po selu i salašima s odlaskom na misu ponoćnicu. Tom prilikom oni nose betlehemsku štalicu u kojoj su gipsane figurice Isusa, Marije, Josipa i ostalih, pjevajući tradicijsku božićnu pjesmu Hajte braćo da iđemo. Imamo i drugu verziju. Gledajući kako Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata radi na zaštiti nematerijalne kulturne baštine ovdašnjih Hrvata, naišli su na običaj koji se zove kraljci u Srijemu, ali taj običaj se događa kasnije, na Tri kralja. Svi ti neki drugi slični običaji događaju se u božićno vrijeme. Betlemari su specifični po tome što se odigravaju u adventsko vrijeme, a budući da najavljuju blagdan rođenja Isusa Krista pjevaju se božićne pjesme. Nema određenog pravila kojim se danima ide u pohode, ali se išlo u večernjim satima. U tome se razlikuje običaj od kraljica, koje su u pohode išle tijekom dana i baš samo na blagdan Duhova. Pored pastira koji nose betlehemsku štalicu, dva pastira nose i fenjere, jer se ide u večernjim satima. U to prošlo vrijeme nije bilo ulične rasvjete, pa su fenjerima na neki način označavali svoj dolazak na salaš, a usput i pjevajući pjesme. Zadržavaju se kod domaćina malo, otpjevaju par pjesama, a oni ih darivaju po običaju jabukama ili nečim vrlo skromnim, budući da u staro vrijeme nije bilo raskoši“, nastavlja Ivica Dulić.

Betlemari danas

U daljem razgovoru naš sugovornik govori kako su zapravo betlemari dobili i humanitarni karakter. Samim tim što idu u adventsko vrijeme, domaćini ne daju novac nego darivaju prehrambene i higijenske potrepštine za potrebite i siromašne iz sela.

„U našoj župi imamo karitativni odjel koji se zove Košarica dobrog srca. Kroz cijeli advent betlemari sve što skupe u svom ophodu po selu koji će biti dva ili tri puta u Tavankutu stavit će upravo u tu košaricu kako bi karitativni odjel župe podijelio te darove prije Božića obiteljima koje su u potrebi. Imali smo nedavno i godišnji koncert HPKD-a Matija Gubec na kojem smo imali prikaz betlemara i naviješteno je da će i ove godine betlemari ići po selu. Prvi dan kada su krenuli u obilazak ove godine bio je prošli četvrtak, a drugi dan prošla subota, kada je ujedno bio i naš Adventski vašar u selu, na kojem su betlemari i završili svoj pohod. Prakticiramo i kraj betlemara koji je za Badnju večer, ali tada oni ne idu u pohode obiteljima nego se obuku i dođu na misu ponoćnicu. Sam početak ponoćnice je u znaku betlemara, ugase se svjetla u crkvi, oni ulaze s betlehemskom štalicom i dolaze pred glavnu betlehemsku štalicu u crkvi gdje otpjevaju svoju pjesmu i time završavaju svoje obveze za tu godinu. Nadamo se da ćemo to uspjeti i u godinama koje su pred nama. Naši mladi imaju veliku želju za obnovom ovog običaja i da on ostane s nama u budućnosti. Radimo također i na edukaciji ljudi iz našega sela koji se s pravom pitaju što trebaju uraditi kada im betlemari dođu u posjet. Misija HKPD-a Matija Gubec se ne završava samo na igranju folklora. Svi naši voditelji svjesni su potrebe održavati običaje u našem selu tijekom cijele godine. Tu su čuvari Božjeg groba, kraljice, Dužijanca, a evo sada smo obnovili i betlemare što nam je izrazito drago. Ovo jeste tek druga godina kako ih održavamo, ali nas jako bodri i raduje činjenica da mlade ne trebamo moliti da se pojave i nauče o ovom običaju kako bi ga na pravi način sačuvali i održavali. Stoga je cilj naše udruge biti čuvarima običaja koje smo naslijedili od naših predaka, ne samo igrati i pjevati nego čuvati baštinu u našim srcima. Oko ovoga cilja svi smo ujedinjeni, od voditelja sekcija do najmlađih članova naše udruge“, zaključuje Ivica Dulić.

Izvor: Hrvatska riječ (I.U.)