Pitanje dijalekta, njegove uporabe i položaja u odnosu na književni standard, oduvijek je bilo kompleksno i višeznačno. U početcima, sjetimo se samo tih vremena, dijalekt ne samo da je bio živ nego je imao i najvažniju funkciju – komunikaciju kao primarni oblik verbalnog sporazumijevanja među ljudima. I ma koliko dijalekti međusobno bili različiti i interesno suprotstavljeni u vrijeme standardizacije jezika, imali su i jednu zajedničku crtu: jak otpor prema nečemu novom i u biti nepoznatom. U slučaju hrvatskog jezika to je svakako najizraženije bilo među govornicima kajkavskog i čakavskog narječja, ali i među štokavcima-ikavcima kao konačnim gubitnicima nakon Bečkog književnog dogovora 1850.

Obmana i posljednji dani

Promatrajući „uporabnu krivulju“ dijalekata od sredine XIX. stoljeća do današnjih dana i laik će lako uočiti njezin kontinuirani pad, kako u pisanoj tako i u usmenoj komunikaciji što je svakako posljedica slabljenja otpora prema ustanovljenom standardu, pa do njegova potpunog gubljenja za razmjerno kratko vrijeme. Međutim, i u tako pogubnom ishodu za dijalekt u odnosu na književni govor postoji mali milijun specifičnosti za svaki od njih, uključujući tu i regionalne i lokalne govore. Za sve njih i danas vrijedi zajednička konstatacija da su se u manjoj ili većoj mjeri ipak očuvali, samo je pitanje pod koju cijenu i u kom obliku? Uzmimo, primjerice, govor kraja iz kog dolazim.
Još i prije vremena nacionalnog preporoda, a napose u to vrijeme (dakle, sredinom XIX. stoljeća) bunjevačka je ikavica ne samo bujala u svakodnevnoj komunikaciji nego je i cvjetala u pisanom obliku, bilo da je riječ o književnim djelima, publicistici, crkvenim izdanjima, kalendarima ili novinama. Tu treba napomenuti i da se taj i takav život bunjevačke ikavice uspješno odvijao u uvjetima intenzivne mađarizacije i novouspostavljene standardizacije, o čemu svjedoče brojni iskazi onodobnih govornika – napose neobrazovanih – koji, po vlastitom priznanju, ne samo da nisu znali službeni jezik države u kojoj su živjeli nego su se time i hvastali, rugajući mu se u svakodnevnoj komunikaciji u formi „prevođenja“ sintagmi ili čak čitavih rečeničnih sklopova na sebi „razumljiv“ govor. Naravno, iskrivljen i nakaradan, što nije samo ondašnja i ovdašnja nego je to univerzalna značajka obrazovno inferiornih, a statusno podređenih slojeva društva kao jedna vrsta obrambenog mehanizma za položaj u kom se nalaze. Kao primjer za to navest ću Balinta Vujkova, u čijim se pripovijetkama nerijetko može naići na podrugljiv odnos prema Drugome (pa tako i njegovom jeziku ili kulturi), ali i čitave tomove epskih i lirskih narodnih pjesama o Kraljeviću Marku i inim fiktivnim herojima, te premudrog Eru koji u svakoj pripovijetci Turčina izvrguje ruglu, praveći ga glupim do verbalne karikature. Kako sam već rekao, ta se praksa – karikaturizacije Drugoga – uspješno očuvala do danas, a njezin intenzitet po pravilu jača kada je riječ o slabije obrazovanim slojevima društva ili pak potječe iz krugova u kojima se stereotipi i predrasude snažno njeguju.
Iako je propašću Austro-Ugarske i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) ideja razjedinjavanja hrvatskog nacionalnog korpusa još više ojačala, to se nije u značajnijoj mjeri odrazilo na bunjevački govor: zadržao se u okvirima u kojima je i ranije bio, dijeleći na taj način u manjoj ili većoj mjeri sudbinu ostalih govora i dijalekata koji su ostali izvan ustanovljenoga standarda. Drugim riječima, bunjevačka ikavica ostala je izvan sfera javnoga govora, a njegova uporaba svodila se kao i do tada: na svakodnevnu komunikaciju po salašima, u selima i gradovima (Subotica i Sombor), a jedini iskorak iz tog miljea činila su sporadična književna djela, te politički motivirana glasila, često u formi kalendara (poput Pravog bunjevačkog kalendara, primjerice). Tu treba istaknuti i da je jaku mađarizaciju iz XIX. i s početka XX. stoljeća odmah zamijenila ništa slabija srbizacija koja traje do današnjih dana i čije su posljedice vidljive na svakom koraku.
Kako je tema ovogodišnjeg skupa vezana za aktualni trenutak, preskočit ćemo opća mjesta iz povijesti i pokušati se usredotočiti na davanje odgovora na pitanja organizatora.

Standardi – Govori 2:0

Mogu li posebni jezični oblici hrvatskih manjinskih zajednica opstati kao dio svakodnevne komunikacije?
Iz iskustva sredine iz koje dolazim, a ne vjerujem da je puno drugačija situacija niti drugdje, odgovor je jednostavan: ne mogu. Zapravo, „posebni jezični oblici“ – ako se pod ovime podrazumijeva dijalekt ili govor – već odavno su netragom nestali „kao dio svakodnevne komunikacije“. Bunjevačka ikavica, čak i kada se njome želi služiti, kod njenih je govornika danas tek atrofirani potomak nekada bogatog i raskošnog govora kojim su se – uz čestu uporabu čitavog arsenala stilskih figura – na jednostavan i kristalno jasan način mogle opisati i najsloženije životne situacije i dočarati misli koje su se svojom jezgrovitošću graničile i s umjetnošću i s filozofijom. Oni koji su imali sreću čitati Balinta Vujkova zacijelo znaju o čemu govorim i ne moram dalje objašnjavati, a oni koji nisu iskreno im preporučam da to što prije učine. Dakle, da bi dijalekt ili govor, pa tako i bunjevačka ikavica, opstali kao dio svakodnevne komunikacije morale bi se dogoditi stvari koje nadmašuju čak i znanstvenu fantastiku. Morali bi se, za početak, odnekuda pojaviti govornici koji su je, što bi se reklo, „usisali s materinim mlikom“. A takvih se ne rađa iz jednostavnog razloga, jer i ono malo preostalih – ako ih uopće još i ima – nestaju iz dana u dan, ostavljajući za sobom nepopunjive jame u sferi dijalektalnog izričaja. Drugo, da bi se takvo što dogodilo, mlađi naraštaji morali bi, osim u obitelji, imati i kvalitetan nastavni kadar koji tečno i bez problema vlada svim elementima govora, a to su stvari za koje nije dovoljno par semestara na fakultetu. Za to je potreban život: onaj od malih nogu i u svakodnevnoj komunikaciji. I kao treće, da bi „poseban jezični izričaj“ opstao kao dio svakodnevne komunikacije, morale bi se dogoditi radikalne jezične reforme, koje bi bar dio dijalekata i govora uključile u novi standard što bi zacijelo proizvelo jednu teško zamislivu, ali u svakom slučaju vrlo zanimljivu situaciju. Uzgred rečeno, upravo kod nas i postoje određena nastojanja u smjeru normiranja bunjevačkog govora, a zatim i njegove standardizacije o čemu sam već nekoliko puta pisao s istim zaključkom kao i sada.
„U kojoj mjeri jezik većine utječe na dijalekte hrvatskih manjinskih zajednica?“
I ovdje je odgovor kratak: u ogromnoj. Kako sam u uvodu rekao, proces intenzivne mađarizacije dvadesetih godina prošloga stoljeća zamijenila je jaka srbizacija bunjevačkog govora, što je kao posljedicu proizvelo gotovo pa potpuno jezičnu asimilaciju. Ovu tvrdnju moguće je potkrijepiti brojnim primjerima, a ja ću za ovu priliku navesti samo neke. Najuočljivija je svakako ekavizacija ikavice, koja se desetljećima unazad kontinuirano provodi na više načina. Prvi je svakako škola u kojoj se do raspada Jugoslavije učio srpskohrvatski, dakle istočna varijanta nekadašnjeg zajedničkog jezika, a nakon toga srpski jezik. Tu treba reći da i pored ne tako davnog ustanovljavanja nastave na hrvatskom jeziku većina hrvatske djece u Vojvodini ipak ide u odjeljenja na srpskom, što iz oportunizma ili straha njihovih roditelja, što zbog nemogućnosti u pojedinim mjestima čak i kada roditelji to žele. Ali to je već druga tema koja izlazi iz okvira danas zadane. Na sveopću ekavizaciju, odnosno srbizaciju bunjevačkog govora utječu svakako i drugi vrlo moćni faktori kao što su televizija, radio ili novine, te većinsko okruženje u sredini u kojoj se živi. Ono što je laiku mnogo teže uočiti, a također se tiče utjecaja jezika većine, jest ona suptilnija sfera u odnosu na izbor izgovora nekadašnjeg »jata« ili pak leksike. Najkarakterističniji primjeri za to su gotovo potpuno potiskivanje infinitiva i njegova zamjena konstrukcijom „da plus prezent“, kao i dosljedno razdvajanje proklitike s riječju ispred koje stoje. U ovom dijelu nije zgorega vratiti se na prethodni i sintagmu atrofiranog potomka nekada bogatog i raskošnog govora pojačati terminom „mutant“ kao možda i najpreciznijim opisom ekavsko-ikavskog miksa kod onih govornika koji pod svaku cijenu, dakle usiljeno, nastoje „divanit bunjevački“. Ova konstatacija odnosi se prije svih na političke predstavnike Bunjevaca koji nijekaju svoju pripadnost Hrvatima i na njihove medijske podanike čija je funkcija u javnom životu jedino i isključivo propagandna, dakle upravo suprotna onome za što su plaćeni, a to je novinarstvo.
„U kojoj mjeri hrvatski standard utječe na dijalekte hrvatskih manjinskih zajednica?“
Kada je riječ o bunjevačkom govoru u Vojvodini, zacijelo mnogo manje u odnosu na srpski. Dio razloga je i maloprije naveden, ali je svakako najznačajniji taj što je govor bačkih Bunjevaca (i s vojvođanske strane) ne samo na rubu hrvatskog nacionalnog korpusa nego i granicom odvojen od matice, pa su i utjecaji, kako oni iz škole tako i oni iz drugih sfera javnoga života, daleko manji u odnosu na republiku u kojoj su nastanjeni. Ipak, u novije vrijeme, a to se prije svega odnosi na raspad Jugoslavije, utjecaj hrvatskog standarda u svakodnevnom govoru bunjevačkih Hrvata sve više jača. Na žalost, kao i kod Bunjevaca koji sebe doživljavaju kao pripadnike posebnog naroda, i kod bunjevačkih Hrvata lako je uočljivo elementarno neznanje hrvatskog književnog standarda koje se ne očituje samo brkanjem izgovora ije/je, pa čak i njegovom pogrešnom uporabom, nego i krutom, nategnutom i nezgrapnom leksikom i podilaženjem agramerskoj (a samim tim i pogrešnoj) akcentuaciji i to samo kod pojedinih riječi, što sve, u kombinaciji s, recimo, konstrukcijom „da plus prezent“ rezultira otužnom imitacijom nečega dalekog i stranog. Na sreću, pak, djeca već petnaestak godina u školama imaju mogućnost od prvih dana učiti hrvatski književni standard kao materinji jezik tako da je od njih realno očekivati mnogo bolje rezultate u odnosu na stariju populaciju koja iz objektivnih razloga nije mogla učiti hrvatski, a iz subjektivnih se upinje mnogo više nego što sam to primijetio kod govornika u Međimurju ili Dalmaciji, primjerice.
„Mogu li dijalekti hrvatskih manjinskih zajednica podnijeti pritisak većinskog jezika i hrvatskog jezičnog standarda?“
Kako sam već i ranije rekao, a i na temelju do sada izloženog lako je zaključiti: ne mogu. Ovaj odnos (dijalekata hrvatskih manjinskih zajednica s većinskim jezikom i hrvatskim književnim standardom) možda bi se najplastičnije dao usporediti s pitanjem: može li se suvremeni hrvatski jezični standard (kao i svi mali jezici danas) oduprijeti engleskom ili nekom drugom obliku globalnog jezika? Već danas smo svjedoci da ni fakulteti, ni instituti, ni akademije (o medijima, te drugim javnim institucijama da i ne govorimo) nisu u stanju ne samo odgovoriti nego ni snaći se u poplavi novih riječi, izraza i fraza koji u svakodnevni jezik nadiru sa svih strana: od glazbe i filma do mobitela i interneta. Ako standardni jezik, osim anakronog i često nefunkcionalnog i smiješnog prevođenja neologizama, ne poznaje – a ne poznaje – nijedan drugi obrambeni mehanizam zaštite vlastite čistoće, kako se tome mogu oduprijeti dijalekti koji i u odnosu na svoj standard već odavno idu silaznom putanjom, bez šanse za promjenu smjera? Uostalom, takva nastojanja bila bi višestruko štetna i za dijalekt i za hrvatski književni standard što bi, možebitno, dovelo i do nepotrebnih sukoba ne samo na lingvističkoj nego i na društvenoj ravni u odnosu na centar i većinu i jedan njegov manjinski dio.

Velike šanse na malom prostoru

„Kako sačuvati jezičnu baštinu hrvatskih manjinskih zajednica?“
Iako se odgovor na ovo pitanje na prvi pogled čini utopijskim, on ipak u određenoj mjeri postoji. Kao prvo, potrebno je sagledati realno stanje i suočiti se s njim. Nakon toga razmjerno lako se može doći do odgovora kako je dijalekt danas, bar u njegovoj svakodnevnoj govornoj formi, ako ne mrtav, a ono svakako konzerviran s ogromnom količinom natruha koji mu ne pripadaju. Ukoliko se ovo usvoji kao činjenično stanje, dijalekt je potrebno staviti u realnu formu iz koje nije potrebno izlaziti. Drugim riječima, dijalekt je danas ogromno, a neistraženo polje, koje funkcionalno ne mora samo služiti za većini dosadne i u biti zatvorene akademske skupove nego prije svega kao izvor umjetničkog nadahnuća, bilo da je riječ o pisanju drama za kazališne komade, bilo poezije ili proze. Za to je, naravno, potrebno čitati, čitati i slušati one koji još kako-tako vladaju određenim dijalektom ili govorom, a to su po pravilu, znaju to svi dijalektolozi, stari i neobrazovani ljudi.
„U kojoj mjeri su bitni napori znanstvene zajednice na očuvanju jezične baštine hrvatskih manjinskih zajednica?“
Iako sam ih maloprije nazvao za većinu dosadnima i u biti zatvorenim akademskim skupovima, napori znanstvenika na ovom polju i više su nego značajni i potrebni, i to ne toliko na očuvanju nego na upoznavanju govora svojih predaka. Kao što je poznata ona da je nakon sjedanja u pogrešan vlak i svaka sljedeća stanica pogrešna, tako je veoma bitno mlađe naraštaje podučavati pravilima, odnosno zakonitostima određenog govora, i to od njegove fonetike i morfologije, pa sve do sintakse. Samo na taj način govor predaka bit će ne samo razumljiv i jasan nego će, moguće, postati i bližim no što se u ovom trenutku nadamo. Ali, ponavljam: po vlastitom uvjerenju, pogrešno bi bilo nadati se njegovom oživljavanju, posebno u formi kakvu pamtimo od svojih baka i djedova ili pak iz literature koju smo čitali. Uostalom, kao što se protokom vremena mijenjaju prilike, tako se i jezik (govor) mijenja kao živa tvar koja ih prati. Osobno sam zagovornik ideje da se dio nastave materinjeg jezika, i to od najranijih dana, odvoji za učenje dijalekta ili pak regionalnih govora kao praktičnog vida ne samo „izgradnje, a kasnije i čuvanja identiteta“ nego i boljeg upoznavanja sredine u kojoj se odrasta i živi.
„Gubi li se identitet manjine nestankom njezinog dijalekta?“
Odgovor na ovo pitanje formalno je dvojak, a u biti kompleksan. Dakle, nestankom dijalekta identitet manjine se i može i ne mora izgubiti. Kao što i sami znate, i pored svih (prije svega politički motiviranih) nastojanja mnogih prethodnih vlasti, bunjevački Hrvati još uvijek nisu izgubili svoj identitet što se lako da provjeriti i na temelju posljednjeg popisa stanovništva. Bunjevački Hrvati svoj nacionalni identitet nisu izgubili unatoč činjenici da su gotovo posve izgubili svoj govor, bar onaj „kadgodašnji“ kojim su ranije „divanili“ njihovi pretci. Svoj nacionalni identitet bunjevački Hrvati nisu izgubili niti u situaciji kada im je govor, čak i u svakodnevnoj komunikaciji, bio predmet podsmjeha i zbog čega danas kao posljedicu imaju taj nesretni miks ekavice i ikavice s „izdajničkom“ melodijom, jer je dosta „da zinu“, pa da bolji poznavatelj govora utvrdi i tko su i otkuda su. Ali... tako je to i sa Slavoncima, Dalmatincima, Međimurcima, Hercegovcima... Pa zašto ne bi bilo i s bunjevačkim Hrvatima? Uostalom, izgrađeni osjećaj nacionalnog identiteta imaju i pripadnici četvrte ili pete generacije Hrvata na gotovo svim kontinentima, a da pri tome ne samo da ne znaju dijalekt svojih predaka nego ne znaju niti hrvatski književni standard. Ako se, pak, gubljenje nacionalnog identiteta dovodi u izravnu vezu s nestankom dijalekta, to onda nije toliko lingvističko koliko kulturološko i sociološko pitanje, koje otvara mnoga druga polja za plodnu raspravu.

(Tekst je predstavljen na Forumu hrvatskih manjina, održanom 23. studenoga u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu, čija je tema bila Jezična baština hrvatskih autohtonih zajednica Srednje i Jugoistočne Europe)

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)