Na 18. Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova uručene su književne nagrade, u okviru Multimedijalne večeri, 25. listopada 2019.

Nagrada za životno djelo Mirku Kopunoviću

Književnik Mirko Kopunović iz Subotice ovogodišnji je dobitnik Nagrade za životno djelo na području književnosti, koju dodjeljuje Hrvatska čitaonica, odnosno Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova, a sastoji se od plakete i novčanog iznosa.

Obrazloženje

Pjesnik Mirko Kopunović rođen je 1952. godine u Subotici. Istaknuti je pripadnik hrvatske književnosti u Vojvodini i novinar. Osnovnu školu i srednju tehničku završio je u rodnom gradu. Bio je urednik u tjedniku vojvođanskih Hrvata Hrvatska riječ.

Prve pjesme objavio je u subotičkom dvotjedniku Žig (1995.), a pjesme i pjesme u prozi te prikaze knjiga nastavio je objavljivati i u drugim tuzemnim časopisima, godišnjacima i listovima (Hrvatska riječ, Zvonik, Subotička Danica, Klasje naših ravni, Rukovet, Smotra…). Objavio je pet zapaženih knjiga poezije, knjigu pripovjedaka i knjigu kratkih priča. Zastupljen je s pjesmama u Antologiji poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji Trajnik (Smederevo, 2009.), kao i u dvama izborima: Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata u časopisu središnjice Matice hrvatske za književnost umjetnost i kulturu Kolo (br. 5-6 za 2010.) i Iskre svjetlosti i odbljesci popudbine : Izbor iz književnog stvaralaštva novog naraštaja Hrvata u Vojvodini časopisu ogranka Matice hrvatske u Sisku Riječi (br 01-03 za 2011.). Dva puta je sudjelovao u radio emisiji Razgovor s poezijom Trećeg programa Radio Zagreba, u studenom 2008. i u studenom 2011. Dvije su mu knjige pjesama prevedene na mađarski i njemački jezik i objavljene u Subotici.

U pjesništvu Kopunovića, navela je književna kritika, razumijevanje je odnosa čovjeka prema svijetu i životu, njegova lirska inventura intime, uvjerljivo i snažno oslikava ćutnje panonskoga čovjeka danas u punini njegovih napetosti. Pri tomu, pjesničke misli i prateće slike krase kratkoća iskaza i dubina kazanoga. Nizanje takvih zrcalnih niski u Kopunovićevoj lirici sebstva odvija se kroz samotnosti i stvaralačkomu nemiru lirskoga subjekta, budući da je zarobljen, kako kaže, u beskućju svijeta. I on, taj čovjek u Panoniji, začuđen, skrhan, izgubljen, no i uporan, pomalo gubitnički, traje, živi… Bude i biva, naprosto, uz teret zemlje. Oni su posvuda strukturalno i kontekstualno situirani: Čikerija / tugom tišine zvoni / daleko, daleko ili odjeci nijemi s pijeska / kao jerihonske trublje snažne / na me jure. Cjelov je Panonije, naime, takav – i šutnja govori u situacijama kada se ćuti drama života u njoj!

Istodobno, životi ljudi u Panoniji uračunavaju, na temelju iskustva dugovjekog boravka mnogih, i, kako se to ustaljuje govoriti ovdje, provizorne planove nesigurnoga djelovanja… Ovo je iskustvo, čini se, Kopunović odlično iskazao stihovima samo prolaznost života ovog / samo slutnja proljeća novog. I u dijelu mjesnoga pjesništva vojvođanskih Hrvata ono će, uz stalnu pratnju doživljaja bola i patnje, biti tematizirano, često u pjesmama oslikanog uz mjesne krajolike Panonije ravne. Vrijedi zamijetiti kako je i u pjesništvu Mirka Kopunovića čovjek Panonije ujedno nekako sudbinski vječno njivama uovičen / zarobljen. Njihovu neponovljivu čar, koje Kopunović također vrsno oslikava, prati i snaga života koju pruža – ravnica / uronjena u snagu drača / stoji ili, unatoč svemu, samoobnavljati – Bačka zemlja rađa!

Istaknut ćemo još i to kako su knjige pratile i dvije objavljene recenzije – U iskrama nade od Vojislava Sekelja (Kontrolirana spontanost) i Tomislava Žigmanova (Uvijek šapat kaplje); Pod slapovima sna Tomislava Žigmanova (Ogoljen u pjesmama pod slapovima sna: ili o estetici samotnoga tugovanja Mirka Kopunovića) i dr. sc. Petra Vukovića (Poezija iz napuklina šutnji); Nad raspuklinom ćutnje Tomislava Žigmanova (Lirika intimnog registra sebstva: ili o poetici Kopunovića i onoga što navire ponad pukotina ćutnji) i Snežane Ilić …Ništa uzvišenije od sopstvene čežnje; Ljestve za panonsko nebo Tomislava Žigmanova (Fantastični oslik čovjekova svijeta i života u Panoniji) i Snežane Ilić (Panonski pianissimo), a posljednjoj Pruži ruku mila jedna Vladana Čuture. Recenziju za pripovijetke Mrvljenje mrve neba recenziju (Nikako je i nikako će uvik bit) je napisao dr. sc. Petar Vuković, a za kratke priče Zvonko Sarić (Bački blues).

Naš laureat nije samo pjesnik i zanesenjak riječi. On riječ „umiva“, on joj daje čistoću u brojnim knjigama i časopisima kao korektor. On je stoga i čuvar riječi. O riječima ovako pjeva:

Te večeri

tople jesenske

kao zanesenjak

riječima povjerovah.

Djela: U iskrama nade, Subotica, 2007; Reménysyikrák („U iskrama nade“) Subotica, 2008; Pod slapovima sna, Subotica, 2008; In Labor der Träume („Pod slapovima sna“) Subotica, 2009; Nad raspuklinom ćutnje, Subotica, 2010.; Ljestve za panonsko nebo, Subotica, 2012.; Mrvljenje mrve neba, Subotica, 2013.; Pruži ruku mila, Subotica, 2014. i Tragovi krunice, Subotica, 2019.

Posebno priznanje Hrvojki Mihanović-Salopek

Organizacijski odbor 18. Dana hrvatske knjige i riječi odlučio je ove godine dodijeliti i Posebno priznanje za iznimno nakladničko ostvarenje. Ovu je nagradu dobila dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek za stručno priređeno četveroknjižje Izabranih djela Srijemca, rođenog Hrtkovčanina Miroslava Slavka Mađera, tiskanog u sunakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice i Društva hrvatskih književnika Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski od 2014. do 2019. godine.

Ovaj svojevrsni nakladnički pothvat priredila je i stručno opisala u predgovorima knjiga dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, znanstvena suradnica Zavoda za povijest Hrvatske književnosti i znanstvena savjetnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prirediteljica je ovako rasporedila građu: u prvoj su knjizi pjesme, u drugoj proza, u trećoj je izbor drama i dječja književnost a u četvrtoj su stihovi i građa iz pjesnikova fotoarhiva.

Organizacijski odbor najveće književne manifestacije Hrvata u Republici Srbiji, Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova, smatra ove nagrade čašću i obvezom hrvatske zajednice prema pojedincima koji su dali osobit pečat književnosti i jeziku naroda kojemu pripadaju.