Dr. sc. Sandra Cvikić je rođena i živi u Vukovaru gdje je uposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Vukovar. Studij engleske književnosti i sociologije završila je pri University of Western Ontario u Kanadi, magistrirala je suvremene europske studije na University of Sussex u Brightonu (Velika Britanija), a doktorirala na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja.
Ovoga tjedna je boravila u Subotici gdje je predstavila svoj rad Srbijanski proces tranzicijske pravde i položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini. Sa znanstvenicom dr. sc. Cvikić razgovarali smo o rezultatima njenih istraživanja i položaju i pravima Hrvata u Srbiji u kontekstu tranzicijske pravde.
Što je tranzicijska pravda? O tome se često govori ali vjerujem da malo tko, osim onih koji se time bave u znanstvenom ili stručnom smislu, znaju doista o čemu se tu radi.
To ste u pravu! Često taj izraz čujemo vezano za različite probleme i slučajeve u postjugoslavenskim društvima, ali nerijetko uz njega ne stoji obrazloženje što se pod tim misli. Zbog toga tranzicijska pravda znači puno toga, ali ne i nešto specifično. Naime, sam koncept i ideju su osmislili pravnici/znanstvenici koji nakon Drugoga svjetskog rata imaju za cilj spriječiti daljnje ratne sukobe, osigurati stabilnost svjetskoga mira i procesuiranje onih koji su odgovorni za počinjene ratne zločine, ali što je još važnije, odgovornost država i vlada za zločine koje su počinili protiv svojih građana. Tako se tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća postupno taj pojam proširuje i uključuje osiguranje ljudskih/manjinskih prava, demokratizaciju postkonfliktnih i tranzicijskih postkomunističkih društava, te osiguranje vladavine prava na globalnoj – svjetskoj razini.
Je li se taj koncept pokazao korisnim u državama koje su bile u konfliktu kod nas i drugdje u svijetu?
Ideja tranzicijske pravde sama po sebi ne bi bila problematična da u praksi, kako su to dosadašnja istraživanja pokazala, pored onih malobrojnih pozitivnih učinaka, zapravo proizvodi politike eksperimentalnog karaktera koje potom stvaraju nove probleme i otpor populacija i društava u kojima se provode. U poslijeratnim društvima je situacija još teža, kao što su to primjeri iz prakse svih postjugoslavenskih država pokazali. Ono što je možda najvažnije za naglasiti u tom smislu, a odnosi se na gotovo sve oblike politika tranzicijske pravde, jest činjenica da putem njih političke strukture društva manipuliraju dobrobiti svojih građana jer visokomoralne ideje izgradnje liberalnih demokracija i osiguranje ljudskih/manjinskih prava legitimiraju sve njihove odluke, postupke i načine putem kojih žele proizvesti promjene u svojim društvima. Zato je danas moguće, kao što je to vidljivo i na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini, da provedbom pozitivnih manjinskih zakona, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, razvojne politike do sada nisu omogućile onu razinu zaštite prava koju hrvatskome narodu srbijanski političari i vlade obećavaju unazad dvadeset godina. Istovremeno, tranzicijska pravda u Srbiji hrvatskome narodu do sada nije pomogla da se srpski narod suoči sa zločinima koje su srbijanske vlade do sada u ime svojih građana počinile protiv Hrvata u Vojvodini 90-ih godina. Srbijansko društvo nikada nije priznalo tiho i prisilno iseljavanje Hrvata isto kao što ona malobrojna istraživanja i izvješća udruga civilnoga društva i vladinih ureda još uvijek pružaju samo djelomičan uvid u položaj i prava hrvatske nacionalne manjine, često izostavljajući ozbiljne probleme s kojima se zajednica suočava na dnevnoj razini.
Na žalost, sve ono što tranzicijska pravda obećava kao politika u praksi vlade i civilno društvo vrlo teško isporučuju svojim građanima, a to su pravda, ravnopravnost i prava. Pored toga što je stvarno nemoguće zadovoljiti sva prava građana na koja se oni pozivaju i traže, isto tako tranzicijska pravda često, da bi osigurala ravnopravnost svih, nije u stanju uključiti sve one povijesne istine i društvene kontekste u kojima su se žrtve zločina ali i cijeli narodi nalazili tijekom i nakon ratnih sukoba. Najbolji, na žalost, primjer pruža hrvatski narod u Srbiji, koji se obilježen teretom povijesnog naslijeđa ustaškoga režima, nakon Drugoga svjetskog rata povlači u šutnju i okrilje obitelji, a nasilni raspad socijalističke Jugoslavije šutnju i njihovu asimilaciju samo još više pojačava.
Može li se neko društvo demokratizirati izvana ukoliko ono to ne želi?
Od želje za demokratizacijom društva nekih država koje su bile totalitarni/autoritarni režimi, do onih bliskoistočnih država i država nerazvijenog trećega svijeta u koje se kontinuirano izvozi demokracija od strane visokorazvijenih zapadnih liberalnih demokracija vidljivo je da je samo mali broj onih naroda koji su svoja društva uspjeli transformirati u funkcionalne demokracije bez nasilja i ljudskih gubitaka.
Jedan od oblika demokratizacije izvana i jest tranzicijska pravda koja kroz svoje mehanizme zaštite ljudskih i manjinskih prava, jačanje pravosuđa i vladavine prava ciljano treba omogućiti stabiliziranje poslijeratnih/postkonfliktnih društava, preodgojem građana za toleriranje onih koje je donedavno smatrala neprijateljima ili u najboljem slučaju onim „Drugim“. Na taj način zapadne stabilne demokracije kontroliraju i sprječavaju potencijalne sukobe u svim onim državama koje smatraju nerazvijenim demokracijama s problematičnim nestabilnim vladama. Ravnopravnost svih, tolerancija, ljudska/manjinska prava, vladavina prava i politički pluralizam prema tome sastavni su dio svih politika koje suvremene liberalne demokracije trebaju ucijepiti u svoje društvene sustave i građane.
Na žalost, ovakav politički idealizam u praksi ne funkcionira uvijek onako kako to razvijene zapadne demokracije žele, ponajviše zbog toga što su politike koje poslijeratne/tranzicijske vlade provode, a sadrže te elemente tranzicijske pravde, u pravilu eksperimentalnog karaktera i jedini im je cilj osigurati uvjete u kojima nesmetano može funkcionirati neoliberalno tržište kapitala i profita. Ako još uz to, kao što je to slučaj u Srbiji, poslijeratno/postkomunističko društvo nije u stanju suočiti se sa zločinima koje je u njihovo ime počinio Miloševićev režim, kada negira Srebrenicu, etničko čišćenje Hrvata u Vojvodini, oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, onda demokratizacija kroz politike tranzicijske pravde u takvom kontekstu kako to čine sve srbijanske vlade nakon Miloševića može lako manipulirati i zloupotrebljavati svoje građane kako bi osigurale svoj politički opstanak. Iz tih razloga, između ostalog, dolazi do paradoksa, gdje pored svih pozitivnih zakona koje Srbija provodi kako bi osigurala zadovoljavanje prava svojih nacionalnih manjina, u hrvatskom slučaju, ne dovodi do njihove cjelovite demokratske emancipacije, kao ni pune i ravnopravne integracije u srbijansko suvremeno društvo.
Kažete kako moć koju danas znanje posjeduje nikada nije bila veća. U čemu se ogleda ta moć?
Upravo je suvremena proizvodnja znanja, kako ekspertna tako i znanstvena, ključna u razvoju, održavanju i kontroli liberalnih demokracija ali i tranzicijskih društava kojima i srbijansko pripada. Danas su znanstvenici i stručnjaci oni koji proizvode činjenice i podatke koje političari, vlade i administracije koriste u izradi razvojnih politike, planova i strategija. Kako su prikupljeni podatci o određenoj populaciji, narodu, osobama i društvenim skupinama ovisi ne samo kako će biti formulirane politike i zakoni nego i sama provedba i željene promjene koje se u društvu žele proizvesti. Zbog toga su znanstvena istraživanja i ekspertna izvješća postali industrije za proizvodnju podataka o kojoj ovise sve vlade i političke strukture i iznad svega neoliberalni kapitalistički sustav globalnog gospodarstva i profita. Kako su prikupljene spoznaje o nekom narodu, skupini ili pojedincima konceptualno definirane, kako su ljudi kategorizirani, te kako su interpretirani događaji, osobine sudionika i političke odluke, određuje sudbinu i način na koji će njihovi životi biti oblikovani i koja će prava ostvarivati u društvima u kojima žive. Riječi su oduvijek imale veliku moć nad ljudima, a danas imaju još više, jer koncepti koji se koriste i opisuju društvo u kojem živimo konstruiraju i diskurse o svemu što čini stvarnost, kako u virtualnom tako i u realnom svijetu.
Kakva je uloga znanstvenika i stručnjaka u tome?
Znanstvenici i stručnjaci u tome igraju ključnu ulogu, jer oni ne samo što interpretiraju društvene fenomene, događaje i pojave nego stalnom uporabom već uspostavljenih činjeničnih istina omogućuju kontinuirano održavanje sustava koji ljude kontroliraju, segregiraju i podčinjavaju, bilo da su toga svjesni ili ne. Istovremeno, političari, vlade i državne institucije tako proizvedena znanja i činjenične istine reapropriraju, odnosno pretvaraju u politike koje su društvene reprezentacije onoga što je znanstveno i stručno utvrđeno.
Društvene reprezentacije znanja koje se nalazi u praksi i primjenjuju se kako bi se proizvele određene društvene promjene prema tome često legitimiraju pozitivne zakone kao što su ljudska i manjinska prava, dok istovremeno nemaju takav učinak na populacije na koje se odnose. Pa je tako moguće imati zakonodavni okvir i politike koje hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji osiguravaju određena prava i koristi, ali i znanstvena istraživanja i ekspertna izvješća civilnoga društva i državnih institucija o njihovom položaju i problemima u srbijanskome društvu koja ih marginaliziraju.
Istraživali ste diskurs proizvedenog znanja o procesu tranzicijske pravde i položaju hrvatske manjine u tom kontekstu. Prvo nam pojasnite što je to analiza diskursa?
Analiza diskursa, pojednostavljeno rečeno, predstavlja metodu kojom se proučavaju različiti tekstovi gdje se želi utvrditi kojim se jezikom – konceptima – nešto objašnjava, odnosno interpretira; na koji se to način čini i tko konstruira takve tekstove. Često je jedinica analize ono što je netko izjavio, nečiji stav, kao i objašnjenja i interpretacije onoga što se istražuje. Diskurs zapravo postaje uvriježeni jezik kojim se komuniciraju činjenične istine o nečemu što se dogodilo, ali i sve ono što taj diskurs – govor o nečemu – proizvede unutar neke zajednice, grupe, društva, naroda ili šire.
Prema tome, ono što sam htjela istražiti jest koje su činjenične istine znanstvenici i eksperti u Srbiji proizveli o hrvatskoj nacionalnoj manjini, a koje je postalo vremenom uvriježeno znanje o toj populaciji. Istovremeno, istraženo je i znanje o položaju i ostvarenim pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kojega su međunarodni znanstvenici i eksperti proizveli.
Do kakvih ste rezultata došli?
Rezultati istraživanja su bili s jedne strane očekivani, ali i s druge strane, neočekivani. Naime, kako međunarodni, tako i srbijanski znanstvenici u svom fokusu nisu bili pretjerano zainteresirani istraživati suvremeni položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini. Kada su to ipak činili, onda su njihove interpretacije često bile podložne reinterpretiranju već onoga što je prethodno napisano o hrvatskoj nacionalnoj manjini, ali češće su istraživanja bila vezana uz položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Najčešće su srbijanski znanstvenici ostvarivanje prava i položaj hrvatske nacionalne manjine dovodili u izravnu vezu sa zadovoljavanjem srbijanskoga kriterija kojega Srbija treba ostvariti na svom pretpristupnom putu u članstvo u EU. U tom kontekstu, hrvatska nacionalna manjina se, kako to srbijanski znanstvenici predviđaju, stavlja u položaj impotentnog promatrača čiji položaj hrvatske vlasti koriste kako bi ucijenile srbijanski ulazak u članstvo EU.
Dok s jedne strane, međunarodni znanstveni diskurs jasno ističe otpor srbijanskoga društva procesu tranzicijske pravde u Srbiji, s druge strane ne primjećuje kako upravo ta činjenica upućuje na nemogućnost otpora hrvatske nacionalne manjine načinu na koji se politike tranzicijske pravde kao što je manjinska implementiraju u Srbiji do danas.
Istovremeno, ekspertni diskurs, bilo državnih ili EU institucija, kao i civilnoga društva, na moje iznenađenje u svojim izvješćima o ostvarivanju prava nacionalnih manjina u Srbiji sustavno marginalizira hrvatsku nacionalnu manjinu. Utopljenost hrvatske nacionalne manjine u opći kontekst ostvarivanja manjinskih prava i ljudskih prava u Srbiji govori o sustavnom zanemarivanju problematike koja se uz tu nacionalnu manjinu vezuje, odnosi dočim se stvara pogrešna slika o tome kakav je njihov položaj unutar srbijanskog društva.
O čemu se tu zapravo radi?
Umjetno se stvara percepcija o hrvatskoj nacionalnoj manjini gdje samo sporadični incidenti ne predstavljaju ugrozu njihova položaja, odnosno Hrvati zbog svoje malobrojnosti nemaju ozbiljnijih problema kao zajednica, te su dobro integrirani u srbijansko suvremeno društvo. Diskurzivni okvir tehnokratskog europskog rječnika EU eksperata koji procjenjuju položaj i ostvarivanje prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji prema tome ne odskaču u znatnoj mjeri od onoga što je isticano u akcijskom planu kojega su srbijanske vlasti usvojile kako bi udovoljile pretpristupnim kriterijima za članstvo u EU. Hrvati su utopljeni u jezične politike i prava na obrazovanje, a njihovi problemi su reducirani na tablične prikaze i šturo definirane preporuke koje izbjegavaju društveni kontekst, stvarne inicijalne uzroke i posljedice svih njihovih problema. Stoga jedino što se iz njih može zaključiti jest činjenica da se kroz pozitivne afirmativne manjinske zakone i politike paradoksalno hrvatska nacionalna manjina asimilira, a ne emancipira, odnosno ne integrira se ravnopravno u suvremeno srbijansko društvo.
Neočekivani rezultat ovoga istraživanja odnosi se na veliku važnost ali i odgovornost koju ima hrvatska država u pružanju svekolike potpore svojoj nacionalnoj manjini u Srbiji i Vojvodini. Za održivost i budući razvoj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji od velike je važnosti u kojoj će mjeri hrvatska država biti spremna pomoći ne samo financijski, nego što je još važnije, politički kao suverena država i članica EU. Usudim se reći da je opstanak hrvatske nacionalne manje u potpunosti ovisan o hrvatskoj državi, politici koju će ona voditi na razini EU i u odnosu na Srbiju kako bi zaštitila interese i prava Hrvata u državi koja ih kao zajednicu preko trideset godina fragmentira i asimilira. Kako su do sada srbijanske vlasti uspjele u velikoj mjeri oslabiti samosvijest i osjećaj nacionalne identifikacije s hrvatskim narodom Hrvata u Srbiji uslijed strahovlade nasilnih režima ali i negativnih stavova srbijanskih građana, programi i politike koje hrvatska država treba kontinuirano provoditi kako bi pomogla u očuvanju i opstojnosti svoje nacionalne manjine morat će, pored financijskih ulaganja, usmjeriti i na snažno političko djelovanje tijekom ovog pretpristupnog razdoblje za članstvo u EU u kojem se Srbija nalazi.
Kakva je istraživačka praksa na temu međuetničkih odnosa u Srbiji i Hrvatskoj?
Nažalost, što se tiče istraživačke prakse na temu međuetničkih odnosa u Srbiji i Hrvatskoj nema velikih razlika ako se promatra uvriježeni znanstveni diskurs koji koristi tzv. mainstream teorije i metodologije. Kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji nema dovoljno znanstvenika koji istražuju tu temu iz perspektive tranzicijske pravde jer se ta znanstvena disciplina nije u velikoj mjeri razvila. Kritički pristup je međutim ipak više prisutan u hrvatskom znanstvenom diskursu nego u srbijanskom, ali i jedni i drugi radove u tom kontekstu češće objavljuju u stranim znanstvenim časopisima nego u domaćim.
Istovremeno, i u Hrvatskoj ali i Srbiji nema puno znanstvenika koji se sustavno bave istraživanjem međuetničkih odnosa Srba i Hrvata i tu ima još uvijek puno prostora za mlađe kolege. Ono što nedostaje jest hrabrost suočiti se s teškim pitanjima koja proizlaze iz zamršenih društveno-političkih i povijesnih odnosa ta dva naroda, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, a uz to nedostaje odvažnosti i za iznalaženje novih metodologija i teorija koje bi se temeljile na znanstveno-istraživačkim projektima multidisciplinarnog i interdisciplinarnog karaktera jer se tako najbolje može doći do odgovora na teška pitanja i bolne društvene posljedice s kojima se građani u Srbiji i Hrvatskoj nose nakon pedeset godina komunizma i trideset godina poslijeratne tranzicije.
Koliko je važan popis stanovništva za manjine? Što biste poručili Hrvatima u Srbiiji u vrijeme popisa?
Popis stanovništva je važan, ali samo u onoj mjeri u kojoj su manjine svjesne svoga položaja i stvarnih mogućnosti za opstanak u državi kao što je Srbija. Kako bi hrvatska nacionalna manjina bila svjesna svog položaja, svog identiteta i prava, hrvatska država mora više nego ikada do sada pružiti snažnu financijsku i političku potporu u afirmaciji njihove emancipacije i odmaka od dugogodišnje asimilacije, posramljivanja i šutnje. Svoju bih poruku preusmjerila stoga na hrvatske vlasti bez kojih opstanak Hrvata u Srbiji jednostavno nije moguć niti održiv. Mislim da je sada došlo vrijeme kada se Hrvati u Srbiji trebaju slobodno osloniti i pouzdati u potpunu i bezuvjetnu potporu hrvatske države, a na hrvatskim je vlastima velika odgovornost da to politički i financijski omoguće. O hrvatskoj državi će ovisiti hoće li hrvatski narod u Srbiji opstati ili ne.
Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)
