Organizaciju prvih Dužijanci vodile su članice Katoličkog divojačkog društva. Uloga i značaj ove ženske, katoličke i laičke udruge pod vodstvom Justike Skenderović Lešine ogledala se ponajprije u činjenici da je upravo kroz njezino djelovanje Dužijanca stekla obilježje javne svetkovine.
Prve Dužijance održavane su u župi sv. Roka u Subotici, a nakon Prvog svjetskog rata su slavljene u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske. Od samih početaka pa do danas Dužijanca se razvijala, a kao izvorni elementi – simboli zadržani su žitni vijenac za bandaša, perlice od slame i žitni vijenci kojima su se ukrašavala karuca.
Katoličko divojačko društvo kao podružnica?
„Po nekim dokumentima mogli bismo reći da je Katoličko divojačko društvo bilo podružnica centrale Katholikus Leányok Országos Szövetsége (Zemaljski savez katoličkih djevojaka) iz Mađarske. Iz njihovih prepiski vidimo da je mons. Blaško Rajić, kao duhovnik ovdašnjeg društva, u prvim godinama djelovanja slao izvješća. U jednoj prepisci se iz Mađarske zahvaljuju na izvješću u kom piše da su fascinirani organizacijom manifestacije žetvenih svečanosti koju su tako detaljno prikazali. Tragao sam, uz pomoć ravnatelja subotičkog arhiva Stevana Mačkovića koji je u Mađarskoj pokušao pronaći arhivu spomenutoga Saveza, kako bih našao ta izvješća iz kojih bismo mogli vidjeti kako su se točno održavale prve Dužijance, ali nije bilo uspjeha. Postoje prepiske, ali nažalost nemamo izvješća", kaže direktor UBH-a Dužijanca Marinko Piuković.
Podnošenje izvješća je bilo prisutno samo u prvim godinama društva (do Prvog svjetskog rata), a nakon novog uređenja države Rajić ih je prestao slati.
„Imam dojam da je Rajić tada ignorirao centralu, a novom situacijom i novim uređenjem nisu više imali obvezu podnositi bilo kakva izvješća i Katoličko divojačko društvo se osamostalilo. To je moje viđenje situacije, a to potvrđuju i dokumenti u kojima se iz Mađarske moli za izvješće, ali im ono nije bilo poslano", objašnjava sugovornik.
Divojačko i momačko društvo
Članice ovoga društva su od početka priređivale proslavu Dužijance, od izbora bandaša i bandašice, pletenja vijenaca, perlica, kićenja karuca, pa sve do određivanja datuma proslave i pozivanja propovjednika i uzvanica. Tako je bilo sve do sredine 1920. godine, kada je osnovano Bunjevačko momačko kolo koje se željelo uključiti u organizaciju Dužijance.
„Dok sam se raspitivao o Justiki Skenderović i tragao za podacima, došao sam do zapisnika u kojima se jasno vidi da se Bunjevačko momačko kolo htjelo više uključiti u organizaciju Dužijance, ali su se žene borile da Dužijancu zadrže u svojoj organizaciji. Iz zapisnika se vidi da je ta borba bila žestoka, a napravljen je krajnji dogovor. Dužijancu organizira Katoličko divojačko društvo, a Bunjevačko momačko kolo će iz svog članstva birati bandaša. Sve ostale manifestacije, poput prela i drugih zabava, su skupa organizirali", priča Piuković i pojašnjava kako je zapravo zanimljiv podatak da je nakon Drugog svjetskog rata Dužijancu „preuzela" također žena, seka Jovana Stantić. Ona se najviše angažirala upravo u Dužijanci, te je do 1980-ih godina skupa sa svećenicima predlagala bandaša i bandašicu. Po riječima Piukovića, u njenoj kući su se održavala čišćenja žita, pleli vijenci, kitila karuca. Ujedno, ona je bila i posljednja predsjednica Katoličkog divojačkog društva koje je ukinuto 1945. godine.
„Ono što moram istaknuti i što mi je osobito drago jest da, kada bolje pogledamo u povijest, možemo vidjeti da su u velikoj većini Dužijancu u suradnji s crkvom vodile i organizirale žene. Prvih 70 godina Dužijanca je bila u rukama žena", kaže Piuković.
Dobrotvorna zajednica Bunjevaka
Kada se Justika udala, prestala je biti aktivna članica Katoličkog divojačkog društva, ali je svoj aktivizam nastavila u Dobrotvornoj zajednici Bunjevaka. Skrbila je za obitelji, siromašne učenike i za nezbrinutu djecu. „Kada govorimo o Justiki, sada već Ostrogonac, ne smijemo zaboraviti na njeno sudioništvo u osnutku Dobrotvorne zajednice Bunjevaka, društva koje je okupljalo bunjevačke žene, podupiralo različite pothvate, brinulo se o siromašnoj djeci. Ovo je društvo djelovalo sve do 1945. i svake je godine priređivalo svoje prelo na Marin, 2. veljače", kaže Piuković.
Kada se 1961. godine slavilo 50 godina od održavanja prve javne proslave Dužijance, bandaški par bili su Mate Dulić iz Subotice i Vita Skenderović iz Tavankuta. Budući da prvi bandaš Ive Prćić i bandašica Marija Bajić tada nisu bili živi, njih su na svečanoj proslavi 50. obljetnice kao počasni bandaški par predstavljali Justika (Skenderović) Ostrogonac, kao prva predsjednica Katoličkog divojačkog društva i njen brat Antun Skenderović koji je bio bandaš 1912. godine, a te jubilarne godine je imao ulogu najstarijeg živućeg bandaša. Ova proslava je održana vrlo skromno, prema tadašnjim mogućnostima, a Justika je tom prigodom napisala pjesmu i posvetila je jubileju Dužijance.
Iako su Justika i njen suprug Gabor Ostrogonac bili iz imućnih obitelji, što se može vidjeti i po brojnim fotografijama, nakon Drugog svjetskog rata sve im je konfiscirano i do kraja života 1971. godine živjeli su u vrlo skromnim uvjetima.
Na brojnim fotografijama možemo vidjeti Justiku kako pozira u raznim bunjevačkim ruvima, a posjedovala je veliki broj raskošnih svilenih ruva, koje je rado oblačila.
„Čuo sam od rodbine da je imala puno nošnje, spominju čak na desetke svila, i ljudi, kao i ja sâm, pitali su se što je s tim? Neko moje mišljenje je da je, budući da su im sve oduzeli, iz nužde prodavala. Sve do smrti (14. lipnja 1971.) je živjela vrlo skromno, ali se uvijek nosila bunjevački", kaže Piuković s posebnim poštovanjem prema ženi koja je Dužijanci (koju mi poznajemo) postavila temelje.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)
