Stvar je možda nekog budućeg teksta u kolikoj mjeri ekipa Hrvatske televizije i dalje pojedinačno otkriva Suboticu: koje to lokacije za koje su čuli još nisu posjetili; koja je roba, „ista k’o u Zagrebu“, dvostruko ili čak i više od toga jeftinija; kako i gdje ubiti ono malo slobodnog vremena što im preostane. Stvar ovog teksta je, međutim, kako Suboticu i njezine stanovnike vidi ekipa tijekom svog trećeg boravka u njoj. Prvi i drugi puta to je bilo prošle godine za vrijeme snimanja dokumentarca o subotičkim tamburašima, a ovoga puta – u razdoblju od 12. do 20. travnja – s ciljem bilježenja uskrsnih običaja koji opet potpisuje dvojac: urednik programa pučke i predajne kulture Aleksej Gotthardi Pavlovsky i redatelj Branko Ištvančić.

Tajnica režije Žaklina Komljen kaže kako su ovdašnji običaji za Uskrs po mnogo čemu slični i Dalmaciji (Zemunik kod Zadra) i Slavoniji (Osijek) otkuda vodi podrijetlo:

„Ne znam ima li u Dalmaciji i Slavoniji čuvara Božjeg groba kao ovdje, ali ono što sigurno znam je da polivača nema. Ako bi se i mogla povući neka paralela s tim, onda je to umivanje u laticama cvijeća na Cvjetnicu, odnosno običaj u Slavoniji da ‚zeko‘ daruje djecu čega u Dalmaciji također nema.“

Ističući da je „nevjernik“ i da u krugu svoje obitelji u rodnom mu Čakovcu nema sličnih iskustava, direktor fotografije Dušan Vugrinec kaže kako poštuje svačije običaje, te da se svugdje kamo ode ponaša u skladu s tamošnjom tradicijom:

„Ako vaše cure prihvaćaju da ih polevaju, zakaj ne? Lepo je da su mladi preuzeli na sebe čuvati običaje, a skužil sam i to da koja je mlada interesantnija, ta je imala i više polevača. Također si mislim da i ovi mladi kaj čuvaju Božji grob trebaju biti skoncentrirani, ali i da im je to ponos. Trebalo je tako nešto zaslužiti, biti aktivan u crkvenoj zajednici.“

Producent snimanja Mate Letica kaže da su ovdašnji uskrsni običaji nešto posve drugo u odnosu na rodnu mu Podgoru kod Makarske. On posebno ističe ulogu mladih u tome:

„Sigurno je da se vremenom i običaji mijenjaju. Nekada su ovakve prilike služile za druženje, očijukanje, pa i kao prilika da se, makar i potajno, pokažu budući ženici, a danas... Pa znate i sami. Ipak, kao ovdje polivači, i kod nas su postojale određene specifičnosti, a to je da su se na Veliki petak jeli suhi bakalar ili oslić, kao i to da baka na Uskrs nije dala baciti niti mrvicu hrane što je od objeda ostalo; to je išlo pticama.“

Vozač Zoran Rajić kaže kako do sada ništa slično nije vidio ni u rodnom mu Prijepolju (Crna Gora) ni u Zagrebu u kom živi već četiri desetljeća:

„Prekrasni su vam običaji! Od šaranja jaja, pune crkve za blagoslov hrane, dostojanstva čuvara Božjeg groba pa do polivača. Samo neka se tako nastavi, jer tradicija se ne smije zaboraviti. Ono što me posebno fascinira je veliki broj mladih ljudi koji sudjeluju u tome.“

Tonski snimatelj Mladen Šiklić (iz Siverića, Dalmacija) kaže kako mu je najviše za oko zapao osjećaj religioznosti, koji je, kako kaže, „vrlo naglašen“:

„To se vidi i osjeća na svakom koraku, a ono što me se posebno dojmilo je melodičnost ovdašnjeg dijalekta. To me podsjetilo na Zagorje i kajkavske popijevke, jer kada se rade emisije ovakvog tipa, onda se standardnim jezikom ni izbliza ne može dočarati autentičnost koja se postiže lokalnim govorima. S izuzetkom polivača, ostali običaji su manje ili više isti ili slični.“

Konačno, iako je desetak godina živio u Novom Sadu, majstor svjetla Ljudevit Fištirc kaže kako se u Subotici također prvi puta susreo s ovakvim običajima za Uskrs, ali i s izraženi(ji)m osjećajem za njegovanje tradicije:

„Mislim da u Subotici – i Hrvati i Mađari i Srbi – više drže do svojih običaja. Možda je to i zbog toga što su svi u nekoj vrsti manjinskog položaja u ovom gradu i svoje običaje žele prenijeti na svoju djecu. Ali, u biti svih tih običaja je druženje kao najljepši oblik života, a kod vas je to još izraženije nego li u većim gradovima gdje je druženja sve manje.“

Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)