Crkvu sv. Petra i Pavla u Topolju pamtim još s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Iz vremena kada se od Gajića do Topolja stizalo kamenitom cestom, a sama crkva bila je napuštena i devastirana. Ova najstarija crkva u Baranji, spomenik kulture nulte kategorije, obnovljena je prije dvadesetak godina, ali je i dalje ostala bez tornja. Ne zato što je ponestalo novca za to već što su obnovitelji odlučili zadržati originalni izgled, po kome crkva nikada nije ni imala toranj, a legenda kaže da su ga gromovi rušili još prilikom gradnje pa se odustalo od podizanja tornja. Ove godine je 300. obljetnica od izgradnje crkve, pa se organizatorima Baranjskog bećarca činilo zgodnim ispred crkve organizirati trodnevni program. Dio tog programa prvi puta bio je Festival tista. Lokšice, trganci, rezanci, zavezanci, čikovi, valjušci, taške, čikmaki nazivi su tradicionalne šokačke tjestenine u bogatoj baranjskoj trpezi. 

Jeste baranjska trpeza puna jila od tista, ali ne zaostaje ni ona bačka, a okus bačke kuhinje u Topolje stigao je iz Monoštora i Tavankuta, uz to začinjen okusima iz Mohača. Ja sam se ovoga puta odlučila zadržati na onim baranjskim.

Rapsodija okusa

Najbogatija ponuda bila je ispred članica gajićkog KUD-a Seljačka sloga i KUD-a Baranjski Šokci iz Draža. Ipak su one na domaćem terenu, pa su se pred gostima, kako onima koji su sudjelovali na Festivalu tista tako i onima koji su došli vidjeti i kušati, htjele pokazati najbolje što mogu. 

„Rizanci sa makem, rizanci sa sirom, orem, gomboce, taške sa pekmezom, kolačiči (krafne), masne pogačice… Još trgamo i trgance jer se pored nas kuha guščiji paprikaš i ti trganci će se ukuhati u tom paparikašu. Spremale smo ova jila od ranog jutra i ne pitajte kakve smo doma ostavile kuhinje. Pravi se ta jila i danas. Naročito rizanci sa makem, orem, neko volji gomboce, neko taške. Hoćete neki recept? Može gomboci? Kuha se pola kile krompe i 40 deka oštrog brašna, malo ulja, tri jaja. To se zamisi, puni i kuha. Sada nema šljiva, pa smo mi stavili čokoladu. Nakon kuhanja umiša se u upržite i pošećerite mrvice. Nekada su se sva jila kuhala sa tistem. Bilo da se kuha krompa, gra, grašak mislili su se u to trganci, pa se može reći da je tista na stolu bilo svaki dan", kaže članica gajićke udruge Eva Kostelić.
Udruga baranjskih starina Ižip iz Topolja sebe je na Festivalu tista doživljavala kao domaćina, pa se ni oni nisu dali obrukati. Mješovita muško-ženska ekipa zasukala je rukave.
„Kuhali smo zavezance. To je vučeno tisto koje se puni starim kruvom koji se umisi sa mašćom i paprikom i time se puni tisto i veže i kuha u čorbi. Pravili smo još krompu na paprikaš. To se kuhalo kada se išlo raditi u vinograde. Koji se umisi sa mašćom i paprikom i time se puni tisto i veže i kuha u čorbi. Kuhalo se vani. Suho meso, krompe u sezonsko povrće. Misilo se tisto i od njega pravili trganci i čikovi i to se ukuhavalo u jilo", kaže Boban Đurić iz topoljske udruge.

Šokica na bedžu

Grah u zemljanim posudama kuhali su gosti iz Hrvatske mađarske samouprave Mohač, ali je više od graha meni zanimljiv bio njihov štand s prepoznatljivim maskama koje nose mohačke buše.
„Od naših starih smo naučili da se te maske zovu larfa. Prave se od crvene vrbe koja je meko drvo i lako se obrađuje. Kada je izrezbarimo, stavljamo ovčije rogove i bojimo se svinjskom krvlju, a okolo se stavlja ovčije krzno", objašnjava voditelj škole rezbarenja maski Ivo Kunovski.

U razgovor se uključuje i predsjednik Hrvatske samouprave Mohač Đuro Jakšić koji nam pokazuje i škrepetalja koja proizvode buku bez koje nema ni pravih mohačkih buša.
Nama su zanimljive bile maske mohačkih buša, a većini posjetitelja drvene klompe. One monoštorske. Neki su se čak i ohrabrili i u ruke uzeli alat i pokušali od komada drveta oblikovati nešto što bi nalikovalo klompama. Neću o klompama više, jer tu priču sačuvat ćemo za jedna poseban tekst.

Vratit ću se na jila od tista. Mogla su se i kušati. Ja nisam propustila zavezance. Naravno, nisam odoljela ni monoštorskom ribljem paprikašu. Da se Tavankućani ne naljute, njihov pivčiji paprikaš ostavila sam za neku drugu prigodu. I nije jilo, ali je originalni način da se i mladi zainteresiraju za tradiciju, pa u ovu priču dodajem i Tomislava Livaju.
„Prošle godine pokrenuo sam brend koji se zove Baba Seka. Grafička su to rješenja koja mogu biti zanimljivi suveniri. Otisci na majice, bedževe, prišivke, razglednice. Ima oko 80 ilustracija sa šokačkim dosjetkama, crtežima", objašnjava Livaja otkud na bedžu Šokica ili na prišivku moderne jakne stari Šokac. I moglo bi se s Festivala tista napisati još puno toga. Ali stat ću ovdje kako bih ostavila prostora i za fotografije, jer ovo napisano, osim doživjeti, treba i vidjeti.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)