Filmski autor (redatelj, snimatelj, scenarist) iz Subotice Rajko Ljubić snimio je ukupno čak 41 film s temama vezanim za bunjevačke Hrvate u Bačkoj. O velikoj većini tih filmova pisali smo na stranicama našeg tjednika, no ono što je mnogo važnije: sada su oni dostupni svima na samo par klikova. Ljubić je, naime, sve svoje filmove postavio na platformu Youtube na kanalu pod nazivom Yellowbrick Film. Ovo je prilika da ostvarenja dobiju novu publiku, ali i da ih ponovno (koliko god puta žele) pogledaju oni koji su ih već gledali ili sudjelovali (ispred ili iza kamere) u njima.
‚‚U vremenu dominacije video sadržaja, kada se knjige i novine sve manje čitaju, vjerujem da vrijedi imati ovakav jedan arhiv filmova o bunjevačkim Hrvatima, zato sam ih i podijelio na internetu. Primjerice, moj film Božić na salašu, koji je netko već ranije postavio na Youtube, ima 35 tisuća pregleda", kaže na početku razgovora Ljubić.

Od dokumentaraca do igranih filmova 

Ljubićev bogat bunjevački opus čine različite vrste filmova. Najviše ih je dokumentarnih, od portreta poznatih ličnosti do filmova koji se bave etnološkim temama ili poviješću bunjevačkih Hrvata. Kada je riječ o osobama, u taj segment spadaju filmovi o Ivanu Antunoviću, Balintu Vujkovu, Matiji Poljakoviću, Ciliki Dulić Kasiba, akademiku Anti Sekuliću, Jakovu Kopiloviću, Stipanu Šabiću, Ani Bešlić, prof. Beli Gabriću, Ivanu Tikvickom Pudaru, Peri Tumbasu Haji, Beli Duranciju, Vojislavu Sekelju, Olgi Šram, Ceciliji Miler i Kati Stantić.
U niz etnoloških ostvarenja spadaju: Božić na salašu (za koji je nagrađen na Festivalu etnološkog filma u Beogradu), Uskrs u Subotici, Dužijanca, Tri slamarke, tri divojke, Kruv naš svagdanji, Salaši u Bačkoj – njihov nestanak, Čuvari Božjeg groba, Tkanje i vezovi, Svatovski narodni običaji Hrvata Bunjevaca u subotičkom kraju. Snimao je i igrane filmove, kratke poput Vrepčije gnjizdo (po pripovijetki Jakova Kujundžića), Jeka mog ditinjstva i Đuga (po pričama Luke Štilinovića) i Sve arende u sluge Ente (prema priči Tomislava Žigmanova), do dugometražnog igranog Roko i Jula (po motivima Shakespearova Romea i Julije). Neki filmovi bavili su povijesnim događajima kao što je Vrijeme otkupa, koji govori o nemilosrdnosti agrarne reforme, ili Pivaj, Bačka, veselo rađenog prema priči Milivoja Prćića o Nogometnom klubu Bačka. Također, autor je i animiranog filma Čukundidino zrno ora, prema pripovijetki Balinta Vujkova. Po lokaciji priče, kao jedini izvan Subotice, izdvaja se Sto godina Karmelićanskog samostana u Somboru, a na svoj način specifičan je i Priča o nožu (koju priča Bela Duranci).

Žanrovski prvijenci

Kako Ljubić ističe, snimio je prvi dugometražni dokumentarni film o bunjevačkim Hrvatima Božić na salašu, prvi dugometražni bunjevački film Roko i Jula i prvi animirani bunjevački film Čukundidino zrno ora.
‚‚Kad god sam prikazivao neki film, a nekad je to bila i Velika vijećnica Gradske kuće, dvorane su bile pune, nekad se stajalo i sa strane. To je zato što ovakvi filmovi nisu postojali u našoj zajednici i ljudi su dobro reagirali na njih. To mi je omogućilo da dobijem povjerenje ljudi da mi iziđu u susret kad sam išao na teren raditi neke nove filmove", navodi Ljubić.
Ove filmove Ljubić je snimao najvećim dijelom od 2001. do 2015. godine. Izuzetak su samo dva ostvarenja iz 90-ih godina: Balint Vujkov sakupljač narodnih pripovjedaka iz 1993. te Uskrs u Subotici iz 1994. godine.
‚‚U to vrijeme sam radio na TV Novi Sad i jednostavno nije bilo filmova o Hrvatima Bunjevcima. Bio je jedino dokumentarac Slamarke divojke Ive Škrabala iz 1970. godine. Prvi film sam snimio o Balintu Vujkovu uz pomoć jedne mađarske fondacije, s time sam mogao malo putovati kroz Mađarsku i razgovarati s Balintovim pripovjedačima. U filmu Uskrs u Subotici snimili smo ljude i običaje na starim, autentičnim salašima. To mi je dalo zamaha da nastavim praviti takve etnološke filomove, jer sam shvatio da ima ljudi koji se izravno sjećaju starijih vremena ili o tome znaju iz priča majki i didova", kaže Ljubić.
Međutim, sredinom 90-ih godina, Ljubić s obitelji odlazi u Kanadu, gdje je i dalje nastavio raditi na filmu. U Suboticu se vraća nakon petolistopadskih promjena 2000. godine. Tada počinje intenzivno snimati filmove o bunjevačkim Hrvatima te prvih godina snima i po pet-šest ostvarenja godišnje.
‚‚Snimao sam filmove s ljudima koji imaju što poručiti. Neke od njih mislim da sam spasio od zaborava a neki su, nakon filmova, postali priznatiji, poput slikarice naive Cilike Dulić Kasiba", pojašnjava on.

Brojni suradnici

Kako napominje, ovih filmova ne bi bilo bez njegovih brojnih suradnika.
‚‚Tijekom rada na ovim filmovima uspio sam angažirati veliki broj ljudi. Prvi moj suradnik bio je snimatelj Zvonimir Sudarević, a njegov sin Martin glumi u nekoliko igranih filmova. Od najveće pomoći bila mi je obitelj Piuković, koji su i glumili, osiguravali rekvizite, davali i ideje za filmove, bez njihove pomoći siguran sam da ne bih mogao ostvariti ovakav broj filmova. Zatim je tu bio Alojzije Stantić, neumorni sakupljač raznoraznih priča i predmeta iz povijesti. Treba spomenuti i Martina Gabrića s Gornjeg Verušića i Gabrijelu Mačković s Čikerije, na čijim smo salašima snimali neke od filmova", priča Ljubić.
Dio sredstava za svoje filmove osiguravao je na natječajima Grada Subotice i AP Vojvodine, a trpio je i kućni budžet njegove obitelji pa je tako, kako u šali kaže, njegova supruga postala prva producentica filmova u bunjevačkih Hrvata.
Danas je Ljubić u mirovini i ne planira snimati ništa novoga. Za kraj razgovora poziva potencijalne gledatelje da se pretplate (subscribe) na kanal Yellowbrick film, da kliknu sviđa mi se ili ne sviđa mi se ikonice, kao i da svoje dojmove ostave u komentarima te tako možda i nadopune ove od zaborava spašene bunjevačke priče.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)