HKD „Vladimir Nazоr“ iz Stanišića obilježilo je 68. obljetnicu kolonizacije Hrvata iz Dalmacije. Na svečanoj akademiji, koja je održana u Domu »Ady Endre« u Stanišiću 14. prosinca 2013. godine, govorio je mr. Mario Bara iz Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba. Kako je to bio četvrti put da „Nazor“ obilježava obljetnicu kolonizacije i kako se ne bi ponavljalo već rečeno prethodnih godina, Bara je u svom izlaganju govorio o potrebi prikupljanja podataka o obiteljima koloniziranih Hrvata i njihovim osobnim svjedočenjima o kolonizaciji.
„Ovo je četvrti puta da organiziramo podsjećanje na Saveznu kolonizaciju Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1945./46. godine. U Srbiji po popisu iz 2011. godine živi oko 57.600 Hrvata. Najviše ih je u Vojvodini, oko 46.000. To je nekoliko subetničkih skupina, koje su se stoljećima naseljavale na ove prostore. Imamo Hrvate u Srijemu koji su tu najvjerojatnije još od doseljenja Hrvata, uz jedan dio oko Šida gdje su šokački Hrvati doseljeni prije oko 350 godina. Najbrojniji su bunjevački Hrvati doseljavani iz Hercegovine, Dalmacije i Like prije 550 godina. Šokačkih Hrvata najviše je u Podunavlju i doseljeni su prije 300 godina. Postoje još neke skupine Hrvata o kojima se malo zna, a to su Hrvati u Banatu koji su naseljeni 1800. godine iz okolice Zagreba – bile su to plemićke obitelji sa svojim slugama koje su naseljene u okolicu Zrenjanina i Pančeva. Postoje i skupine Hrvata koje su na teritoriju Vojvodine došle kasnije. Najviše Saveznom kolonizacijom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1945./46. godine. Postoje i Hrvati koji su došli neorganizirano iz ekonomskih razloga. Bilo je i individualnih migracija prema većim gradovima“, kazao je Ivan Karan, predsjednik HKD „Vladimir Nazor“ iz Stanišića.
U svom izlaganju Mario Bara naglasak je stavio na individualne sudbine koloniziranih obitelji, te u kontekstu toga i predložio da se prikupe podaci o koloniziranim obiteljima. „Zajednica koloniziranih Hrvata nema dugo trajanje, riječ je o jednoj razmjerno heterogenoj skupini koja nije uspjela stvarati vlastitu kulturnu produkciju. Uvjetno rečeno, dosta je bila izgubljena među drugim narodima. Na ovim prostorima već je postojala skupina od oko 150 Hrvata, a riječ je o Dalmatincima starosjediocima u Stanišiću i Kaćmarskim salašima – bunjevačkim Hrvatima. Ono što nije bilo moguće, a možda nije napravljeno ni dovoljno napora, niti se prepoznavala svrha takvih napora, da se ova zajednica u Stanišiću i Riđici više poveže s drugim Hrvatima“, kazao je Bara i predložio projekt čiji bi nositelj bilo HKD „Vladimir Nazor“ iz Stanišića uz podršku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Kako je rekao Bara, kroz upitnik anketirali bi se sudionici kolonizacije ili njihovi potomci. „Prezentacija tih rezultata planirana je za sljedeću godinu, uz njihove iskaze, popis naselja, fotografije... Za 70. obljetnicu, 2015. godine, nadamo se monografiji kao trajnoj svjedodžbi. Cilj je da ova zajednica bude vidljivija, da postane svjesna vlastite afirmacije“, kazao je Bara. Ovu ideju podržao je Tomislav Žigmanov, ravnatelj ZKVH-a, uz riječi da su potrebni i drugačiji načini memoriranja, osim okupljanja i predavanja koja se organiziraju za obljetnice.
Znakovitost u vojvođanskom prostoru
„Sada kroz dimenziju europejstva i hrvatstvo ima mogućnost iskazati znakovitost u vojvođanskom prostoru i to treba iskoristiti. Uvjeren sam, s obzirom da dolaze nova vremena i novi trendovi, da će ta loša percepcija, loš pogled na Hrvate u srbijanskoj javnosti biti prevladana iz jednostavnog razloga što Hrvati u Vojvodini i Srbiji nikada nikome nisu nanosili zlo, već su bili kreativni dio zajednice u kojoj su živjeli«, kazao je generalni konzul Republike Hrvatske u Subotici Dragan Đurić i dodao kako se mora pokazati povijesna dimenzija hrvatstva na prostoru Vojvodine i Srbije.
U razgovoru za „Hrvatsku riječ“ Mario Bara je podsjetio kako je najveći broj ljudi u Vojvodinu koloniziran iz krajeva koja su pretrpjela najveća stradanja tijekom rata, a to su Lika, Dalmatinska zagora, dio središnje Dalmacije. „Iako se u dokumentima ne spominje previše, prvotno je bilo planirano da se naseli približno isti broj Hrvata i Srba, ali je najviše molbi stiglo iz Like, odnosno iz krajeva koje su naseljavali Srbi. To se u konačnici odrazilo na broj pristiglih kolonista. Nije slučajno što su kolonisti iz Hrvatske naseljeni na ova područja ovdje, jer je Hrvatskoj bilo u interesu da svoje koloniste naseli bliže svom teritoriju i na područja gdje već postoje Hrvati. Zato je najveći broj njih koloniziran na područja od Subotice do Bača. Hrvata je najviše kolonizirano iz Dalmacije, što iz obalnog dijela, što iz Dalmatinske zagore. Kada bismo govorili o brojkama, riječ je o oko 4.000 dalmatinskih Hrvata, koji su većinom naseljeni u Stanišić – 2.400, oko 500 njih u Riđicu, tisuću je kolonizirano u Sivac, Banat i veće gradove. Ostatak od 3.100 osoba kolonizirano je disperzno, kao što je recimo Bezdan, gdje su kolonizirani Hercegovci, manji broj u Plavnu i druge sredine u Vojvodini. Ukupno tijekom kolonizacije u Vojvodinu su došle 7.132 osobe hrvatske nacionalnosti“, kaže Bara.
Po njegovu mišljenju upravo je ta velika disperzija razlog što zajednice koloniziranih Hrvata nisu uspjele zadržati neku svoju prepoznatljivost. Procjene su da se jedna petina koloniziranih vratila u zavičaj prvih godina poslije kolonizacije, odnosno unutar desetak godina. Na to su utjecale klimatske razlike, naročito za one doseljene s otoka ili iz primorskih krajeva, različit način privređivanja, različite kulture... Dodajemo ovome i podsjećanja na 90. godine kada se iz Stanišića pod prisilom iselio veliki broj Hrvata. Telefonski pozivi, bombaški napadi bili su način zastrašivanja Hrvata, pa je 1995. u jednom kratkom razdoblju iz Stanišića odselilo 95 obitelji. Iz Stanišića se 90. iselilo oko 750 Hrvata.
S mora u ravnicu
Jure Vojković koloniziran je u Stanišić sa svojom obitelji kao osmogodišnji dječak. „Došli smo iz okolice Sinja. Putovali smo 15 dana i žurili smo da što prije stignemo jer je mater bila pred porođajem i već u ožujku 1946. u Stanišiću se rodila moja sestra Ljubica. Stari je došao 1945. u Stanišić i već se bio snašao, ali nije bilo lako. Zima je bila kada smo stigli, a mi bez ogrjeva. Nismo odmah imali ni kuću“, priča Vojković i dodaje kako ga što je stariji sve više vuče njegovo rodno selo.
Berislav Baljkas koloniziran je u Stanišić iz Šibenika početkom 1946. i tada je imao pet godina. „Došlo nas je četvero, roditelji, brat i ja. Dobili smo kuću i po dva jutra zemlje za svakog člana obitelji, tako da smo dobili osam jutara. Otac i majka radili su u seljačkim radnim zadrugama. Otac je odlučio da dođemo u Stanišić nadajući se boljem životu. Imao je sedmero braće, a kuća u Šibeniku je bila mala za sve njih“, kaže Baljkas.
Tekst i fotografije: Zlata Vasiljević
