Kako obnoviti rad društva? HKPD „Stjepan Radić“ u Novom Slankamenu broji oko 70 članova. Međutim, aktivni su samo stariji članovi u nogometnom klubu. Folklorna sekcija ne radi već tri godine, a tamburaška je prestala s radom prošle, 2013. godine.

Iako posjeduju sve neophodne uvjete za rad, počevši od same zgrade društva, nošnji, glazbala, dvorane s prelijepom binom na kojoj bi im pozavidjela mnoga društva u Srijemu, a vjerojatno i šire, mlađih članova društva bivalo je sve manje, počeli su odlaziti u veća mjesta i to je bio glavni razlog, prema riječima predsjedništva društva, gašenja svih sekcija. Sada postojeću dvoranu izdaju za održavanje raznih manifestacija, a posljednji put su u njoj organizirali proslavu 150 godina od izgradnje katoličke crkve svetog Mihovila Arkanđela. Predsjedništvo ne vidi način kojim bi uspjeli animirati ljude. Kažu da su pokušali, ali su ustanovili da kod mnogih ne postoji čvrsta volja:

„Dok je bilo više mladih u selu sve sekcije su mogle raditi bez problema, stariji nisu bili uključeni u sekcije i kada su mladi otišli, mi više nemamo s kim raditi. Jedino radi nogometni klub, čiji članovi nose dresove našeg društva i imaju od nas financijsku pomoć. Mi trenutačno za rad društva dobivamo samo neznatna sredstva od općine, s kojima pokrivamo redovite troškove održavanja. Ali mislim da bismo sve probleme, pa čak i financijske, prebrodili da imamo više mladih. Mi smo čak pokušali animirati mlade i iz ostalih mjesta, poput Beške i Starog Slankamena, kako bi taj broj bio veći. Međutim, nismo uspjeli i jednostavno sada nemamo ideju kako bi društvo mogli oživjeti“, ističe predsjednik HKPD-a „Stjepan Radić“ Vlado Aleksić.

Prije ratnih devedesetih u Novom Slankamenu živjelo je oko 80 posto Hrvata. Sada je taj broj znatno manji i tu ih živi oko 20 posto, 160 obitelji Hrvata. Međutim, to je uglavnom starija populacija preko pedeset godina, koji se redovito sastaju na nedjeljnim misama i na proslavama duhovnih svetkovina:

„Ovdje se ljudi uglavnom bave voćarstvom i ratarstvom, što iziskuje puno bivanja u polju. Međusobno se družimo po kućama, na proslavama imendana i rođendana. Mi smo generacija srednjih godina koji nemaju baš puno afiniteta za plesom, a nemamo ni volje. Nas petnaestak se redovito sastajemo u našem domu i razgovaramo, dogovaramo se, ali jedino ne vidimo način kako ponovno okupiti mlade ljude“, kaže Zvonko Lozančić, zamjenik predsjednika društva.

Do osipanja društva došlo je postupno. Kako ističe tajnik društva Ivan Gregurić, opala je zainteresiranost kada se broj članova društva smanjio: „Kada smo se pojavljivali na nastupima s četiri do pet parova, a druga društva dođu s čak četrnaest parova, onda je mnogima od naših članova bilo neprijatno i mislim da je i to jedan od razloga. Druga stvar zbog koje mislim da je došlo do osipanja članova je taj što u Novom i Starom Slankamenu rade tri kulturno-umjetnička društva i djeca se učlanjuju uglavnom u ta društva i ne žele prijeći u naše društvo, ponajprije zbog prijatelja. Mi smo jedno vrijeme potencirali i folklor, i muzičku, i likovnu sekciju, pa su ta djeca bila aktivna u sve tri sekcije, tako da je došlo do opterećenja djece. Financije bi se lako riješile, ako ne od naše države, onda iz Republike Hrvatske, ali najveći problem nam je nedostatak djece“, izjavio je tajnik društva Ivan Gregurić.

U Novom Slankamenu su se održavale tradicionalne manifestacije: Berba bal, Maskenbal, a redovito se održavao i Miholjski koncert u organizaciji HKPD-a „Stjepan Radić“, koji je naišao na širu podršku. Međutim, ta manifestacija je izgubila svoju čar, jer se na njoj u svojstvu domaćina više nije imao tko predstaviti. Međutim, u predsjedništvu društva se još uvijek nadaju da će društvo u nekom doglednom vremenu oživjeti.

Povijest društva
Dana 3. kolovoza 1902. godine osnovana je u Novom Slankamenu Hrvatska čitaonica kada su na osnivačkoj skupštini prihvaćena pravila rada i izabrana uprava društva. Članstvu u to vrijeme pristupaju i Hrvati i Srbi, a društvo je tih godina redovito održavalo i godišnje skupštine, kao i društvene zabave. Tijekom Prvog svjetskog rata društvo bilježi teške dane i mnogi su članovi na fronti. Povratkom ljudi iz rata, društvo nastavlja uobičajeni rad i 1938. godine kupljena je zgrada u kojoj je bila privatna čitaonica gospodina Mirka Kumpfa. Tada društvo broji 600 članova i naziva se Seljački dom. Drugi svjetski rat osjetno smanjuje intenzitet rada društva, da bi se 1946. godine na prvoj poslijeratnoj skupštini obnovio rad najstarijeg kulturno-prosvjetnog društva. Od tog vremena pa nadalje, intenzivno se radi na novoj registraciji društva, tako da su 3. ožujka 1948. godine dobili odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Srbije, a rešenje o registraciji 23. prosinca 1952. godine. Društvo tada dobiva naziv KPD „Stjepan Radić“, kada se sređuje društvena knjižnica, povećava broj knjiga i učvršćuje rad u svim područjima kulturno-prosvjetnog i društvenog rada. Društvo je 1968. godine dobilo od SO Inđija „Oktobarsku nagradu“ kao priznanje za izuzetne zasluge na širenju kulture na amaterskoj razini. Zgrada nove plesne dvorane sazidana je 1988. godine, međutim raspadom SFRJ društvo ostaje bez svoje imovine. Prostor se vraća društvu tek pred proslavu 100. godišnjice, a s obzirom da su Hrvati tada po prvi put nacionalna manjina, statut društva je morao biti promijenjen i društvo je preregistrirano 1. kolovoza 2002. godine. Zadatak društva je razvijanje i njegovanje kulturne tradicije i običaja Hrvata u Srijemu i u svom radu ostvarilo je više značajnih nastupa na općinskoj i pokrajinskoj razini, kao i nastupe u Republici Hrvatskoj, na „Vinkovačkim jesenima“ 2005. godine. U okviru društva tada rade muzička, folklorna i likovna sekcija i društvo tada ima oko 320 članova.

Jedna od također aktivnih članica društva je i Zlata Aleksić, koja je uvijek pomagala kako u spremanju članova, šivenju nošnji, tako i uređenju i raspremanju dvorane prilikom održavanja raznih manifestacija. Danas se sa sjetom sjeća tih vremena, još uvijek ne gubeći nadu da će društvo ponovno oživjeti: „Odlazili smo na razna natjecanja u – Bešku, Inđiju, Tavankut, u Hrvatsku u Nijemce, Adaševce, Slobodnicu, Zagreb, i bilo nam je jako lijepo. Žao mi je što toga više nema, posebno što imamo sve uvjete za rad. Pokušale smo se dogovoriti mi žene da se jednom tjedno sastajemo u domu. Međutim, to je funkcioniralo samo u početku, kasnije se okupljalo samo nas nekoliko, tako da smo shvatile da ostale nisu zainteresirane i odustale smo od toga. Mlađih nema da popune ta mjesta, a mislim da nam nedostaje netko to pogurati, pa kada bi se okupila djeca i mladež iz ostalih mjesta, možda bi društvo ponovno oživjelo“, kaže Zlata.

Zgrada HKPD-a „Stjepan Radić“ posjeduje sve neophodne prostorije, kao i opremu za članove kako folklorne tako i tamburaške sekcije. Tu su i prostorije za razonodu sa stolom za biljar i kafe barom. Na katu se nalazi knjižnica s opusom od preko 450 knjiga, zatim prostorije gdje se čuvaju brojne ručno izrađene nošnje. Jednom riječju sve, osim mladih. Dvoranu ovo društvo ustupa za organiziranje različitih vrsta proslava i to joj je za sada jedina namjena. Iako su do sada pokušali na razne načine oživjeti sve sekcije i nisu uspjeli, kod članova predsjedništva društva još postoji tračak nade da će možda udruživanjem triju sela uspjeti oformiti sekcije, kako bi se očuvali tradicija i običaji Hrvata s ovih prostora.

Tekst i fotografije: Suzana Darabašić