U petak, 24. siječnja 2020. u Kliničkom bolničkom centru Osijek u 79. godini života i 54. godini svećeništva preminuo je vlč. Antun Dević, jarminački župnik u miru. Sprovodni obredi su bili u subotu, 25. siječnja 2020. na mjesnom groblju u Ruščici. Poslije ukopa u župnoj crkvi Rođenja BDM u Ruščici služena je misa zadušnica. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić, u čijoj je homiliji predstavljen pokojnikov životni put.
Vlč. Antun rođen je u Davoru, danas na području Požeške biskupije, 17. svibnja 1941. od roditelja Karla i Mande. Osmogodišnju školu započinje u svom rodnom Davoru, a nastavlja u Ruščici, gdje je još u dječačkoj dobi doselio sa svojim roditeljima, bratom i trima sestrama te u Slavonskom Brodu. Nakon osnovne škole odlazi u malo sjemenište, najprije na Šalatu u Zagrebu, a zatim u Biskupijski licej u Đakovu gdje je maturirao 1960. Zatim započinje filozofsko-teološki studij u Đakovu koji će morati prekinuti služenjem vojnoga roka u Rumi i Pirotu od 1963. do 1965. Studij i sjemenišnu formaciju završava 1966. kada je na Petrovo iste godine u đakovačkoj katedrali zaređen za svećenika. Povjerene svećeničke službe vodile su ga u različite krajeve Đakovačke i Srijemske biskupije. Službu župnoga vikara (kapelana) vršio je u Valpovu, Beški i Đakovu. Nekoliko je mjeseci boravio u Petrovaradinu, da bi u listopadu 1967. godine preuzeo službu župnoga upravitelja u Čereviću (1967. – 1969.), zatim u Lipovcu (1969. – 1971.). Župnikom u Nikincima postaje 1971., gdje ostaje do 1975., upravljajući nekoliko mjeseci i župom Hrtkovci (1974.). Nakon toga slijedi župnička služba u Slakovcima (1975. – 1978.), u Rajevu Selu (1978. – 1980.), Bapskoj (1980. – 1982.), Kukujevcima (1982. – 1984.) te najdulje župničko razdoblje u Jarmini (1984. – 2012.), nakon čega je 17. kolovoza 2012. umirovljen te dolazi u Svećenički dom u Đakovu.
Župe koje su mu bile povjerene pamte ga kao revna župnika, predana katehetskom radu i pomnom oblikovanju liturgijskog života. Kao rijetko koji svećenik, župnik Antun ostavio je u 
baštinu zasebna monografska izdanja o povijesti župa u kojima je bio na službi. To je samo dio njegova povijesnog rada, jer je povijesna istraživanja naših krajeva upravo on obogatio s dvadesetak monografija o našim župama, a ostavio je još dvadesetak koje su pripravljene za izdavanje, kao plodni doprinos svojih umirovljeničkih godina. Rado je na povijesna istraživanja i rad, i to s lijepim uspjehom, poticao i druge svećenike. U povijesnim istraživanjima pok. Antun crpio je građu iz brojnih arhiva, a dobro poznavanje latinskoga omogućilo mu je korištenje vrijedne građe iz rimskih arhiva Svete Stolice, što je također objelodanio u nekoliko vrijednih monografskih izdanja. Susreti, zajedništvo i suradnja sa svećenikom Antunom redovito su nosili i neki poseban pečat njegova, možemo reći, dinamičnog ljudskog karaktera: njegove hitre i razigrane riječi, očitovane iskrenosti, isprepletene humorom i vedrinom, uvijek s pozivom da svoj život gradimo bez gordosti, prihvaćajući sve ono što nas kao ljude ograničava i sapinje. Zato su svećenici, a i vjernici laici znali upravo kod njega potražiti i pronaći vrijedan savjet za svoj životni put i kršćansku duhovnost. Uvijek je imao uho koje je pomno slušalo, srce koje je znalo patiti za drugoga, bio je prijatelj na kojeg se uvijek moglo osloniti te čovjek koji je volio svim srcem.
Svoju zahvalnost ovom revnom svećeniku izražavaju na ovaj način i Hrvati Srijemske biskupije, hrvatska zajednica Republike Srbije, svjesni ne samo vrijednosti njegova dušobrižništva, već i njegove pisane ostavštine o kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda na ovim prostorima.
Antun Dević objavio je nekoliko monografskih publikacija o župama Srijemske biskupije (osnovane 2008.): Župa Kukujevci (2006.), Župe Čerević i Beočin (2008), Župe Hrtkovci i Nikinci (2010.), Župe Beška i Maradik (2010.), Župa Irig (koautor Blaž Zmaić, 2010.), čiji su prikazi objavljeni u Godišnjaku za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
ZKVH
