U petak, 25. lipnja, u Zagrebu je nakon kratke bolesti preminuo je jedan od najvećih hrvatskih performance umjetnika Tomislav Gotovac, koji je podrijetlom vojvođanski Hrvat. Naime, on je rođen u Somboru i kratko je vrijeme živio u ovom bačkom gradu. U „Leksikonu podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca", u svesku VIII., objavljena je njegova biografija napisana od strane Ive Škrabala, koju na našem portalu, uz dopuštenje Uredništva Leksikona, prenosimo u integralnom obliku.
GOTOVAC, Tomislav (od 2005: LAUER, G. Antonio) (Sombor, 9. veljače 1937.), multimedijalni konceptualni umjetnik, autor eksperimentalnih filmova. Sin Ivana, pješačkog podnarednika, rodom iz Imotskog, i Elizabete (Beške), rođ. Lauer, kćerke poznatog somborskog mesara. Obitelj se preselila u Zagreb 1941., kada je razbijena Jugoslavija u sklopu Drugoga svjetskog rata, a madžarske su vlasti protjerale iz Bačke sve one koji su se doselili poslije 1918. Nakon završene gimnazije Gotovac je započeo i napustio studij arhitekture u Zagrebu, godinama je radio kao bankovni i bolnički službenik, da bi 1967. položio audiciju za studij režije na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Politički je bio proganjan (nakon 1972.) zbog autorskog i glumačkog sudjelovanja u sudski osuđenom diplomskom filmu kolege Lazara Stojanovića Plastični Isus (1972.), pa je uspio diplomirati tek 1976.
Prvi amaterski film Smrt snimio je u Kino-klubu Zagreb 1962., nakon čega je slijedila serija eksperimentalnih filmskih ostvarenja složene strukture, sukladne tadašnjem najmodernijem trendu avangardnog filma kod američkih strukturalista (Andy Warhol). Na saveznom festivalu amaterskog filma u Skoplju 1967. dodijeljena mu je titula majstora amaterskog filma. Njegovi sugestivni eksperimentalni filmovi izvan su konvencionlnih narativnih standarda, a u pravilu su strukturirani repetitivno i bitno su povezani s glazbom, najčešće s jazzom Glenna Millera, a snimljeni su u svim mogućim tehnikama, od najuže amaterske vrpce 8 mm, preko 16 mm i širokog standarda od 35 mm sve do najrecentnijih elekroničnih sustava VHS, BETA ili Mini DV. U obilnom opusu od blizu 50 filmskih djela ističu se Prijepodne jednog fauna (1963.); Pravac /Stevens-Duke/ (1964.); Plavi jahač /Godard-art/ (1964.); Kružnica /Jutkevič-Count/ (1964.); Obiteljski film II (1973.); Glenn Miller I. /Srednjoškolsko igralište I/ (1977.); Julije Knifer (1982.); Tomislav Gotovac (1996.); Tramvaj 406 (2000.); Straža na Rajni (2000.); Glenn Miller 2000 (2000.); Majsko jutro matorog fauna (suautori Damir Čučić i Željko Radivoj, 2001.); Identity Number (2001.); Trocki (2002.); Dead Man Walking (2002.). Kao osebujna pojava (fizičkim izgledom i osobnom reputacijom) Gotovac je nastupao i kao glumac u igranim filmovima svojih kolega, ponajviše Zorana Tadića, ali i Dušana Makavejeva, Bate Čengića i Želimira Žilnika.
Kao zasebno područje svojega umjetničkog djelovanja Gotovac je priređivao šokantne performanse ili happeninge, koji su obično dobivali znatan odjek u javnosti, jer su sadržavali provokacije golotinjom, odnosno skarednim riječima i ponašanjem, što se iščitavalo kao prijezir prema uobičajenim građanskim i društvenim standardima. Posebno su zapamćeni Umjetnik u prošenju (1980.); Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta / Zagreb, volim te! (1981.); Paranoia View Art / Hommage to Glen Miller (1988.) i drugi, a izvodio ih je, najčešće pred slučajnim prolaznicima, na otvorenim prostorima u Beogradu, Zagrebu, Osijeku, Krems-Steinu u Austriji, NewYorku, Splitu, Ljubljani, Dublinu, Baselu i na zagrebačkom Sljemenu. Priredio je i devet samostalnih izložbi kolaža, fotografija i dokumenata u prestižnim galerijama i muzejima u Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku i New Yorku, među kojima je ona pod naslovom Tomislav Gotovac, Retrospektiva dokumenata 1956-1986 pružila širok uvid u biografiju i ličnost umjetnika.
U svim svojim peformansima i antologijskim ekperimentalnim filmovima ostao je dosljedan svojemu filmofilskome identitetu, no 2005. osjetio je potrebu za djelomičnom izmjenom vlastitog građanskog identiteta, te je službenim putem ishodio promjenu svojega imena u Antonio G. Lauer (prema majčinom djevojačkom prezimenu). Premda je tijekom karijere doživljavao kontradiktorne ocjene, od posve negatorskih i odbojnih sve do adoracije što ga je učinila kultnim i karizmatičnim prorokom avangardne, odnosno subverzivne umjetnosti, nema dvojbe da je svojim umjetničkim djelom i sveukupnim djelovanjem Tomislav Gotovac / Antonio G. Lauer osigurao sebi status najživopisnije kreativne ličnosti u cijeloj povijesti hrvatske kinematografije.
Lit.: A. Battista Ilić i D. Nenadić (ur.), Tomislav Gotovac, Zagreb, 2003; Filmska enciklopedija, I., Zagreb, 1986; Hrvatski leksikon, I., Zagreb, 1996; Hrvatski biografski leksikon, 5, Zagreb, 2002; Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VII., Zagreb, 2005.
I. Škrabalo
