Profesor likovnog odgoja i kipar Mišo Gusić danas živi i stvara u Cerniku (Hrvatska), a rođen je i odrastao u Somboru (Stanišiću), što ga je i opredijelilo za sugovornika u rubrici Naši po svijetu. Priča o njemu priča je o upornosti i vjeri u dobro i kako sam kaže, spaja dva mora – nepostojeće Panonsko i postojeće Jadransko. No, krenimo redom. „Roditelji su mi došli u Vojvodinu iz dalmatinske Zagore nakon Drugog svjetskog rata. Ljeta sam provodio kod baba i djedova u Riđici i Sinju. Oba djeda su imala konje, što je ostavilo traga na mene da te životinje kasnije budu motiv u mojim likovnim djelima“, prisjeća se Gusić na početku razgovora.

Umjetničke vode

Svoju sklonost kreativnosti naš je sugovornik počeo razvijati već u mladosti kao glazbenik (bubnjar) i mladić sklon likovnom izričaju. Stoga ne čudi da je upisao poznatu srednju školu za dizajn Bogdan Šuput u Novom Sadu.

„Bila je to vrlo moderna škola za ono vrijeme, učili smo dizajn, bavili se stripom… Završni rad mi je bio oblikovanje knjige Šuma striborova. Puno zanimljivih kolega sam upoznao tamo“, prisjeća se Mišo.

Nakon srednje škole pokušao je upisati Akademiju umjetnosti u Novom Sadu, ali nije uspio. No, upisuje Pedagoški fakultet (danas Akademija primijenjenih umjetnosti) u Rijeci, smjer za likovnu umjetnost. Bilo je to 1986. godine a mentor mu je bio profesor, poznati kipar, Josip Diminić. Uslijed različitih okolnosti tu je školu završio već u zrelim godinama, 2006. godine.

„Za prijemni me je spremio akademski slikar Ivan Gundić Ćiso – Dalmata, čije ime danas nosi likovna kolonija u Stanišiću. On je bio prvi susjed moje bake u Riđici i dobar prijatelj mojeg ujaka. I ja danas spremam učenike za likovnu akademiju, besplatno jer je i mene Ćiso tako spremao. Inače, na akademiji je bila jedna profesorica koja je namjerno ‘rušila’ nas s umjetničkog smjera, te je to utjecalo da tako dugo studiram. No, eto pokazao sam kako nikad nije kasno, ako se nešto istinski želi. Tu su bile i životne okolnosti jer sam u međuvremenu postao obiteljski čovjek, suprugu Sanelu sam upoznao tijekom studija u Rijeci“, priča Gusić prisjećajući se i kako je u sklopu kiparske obuke u Vrsaru izradio skulpturu od kamena. Ta skulptura je i danas tamo.

Pedagoški rad

U međuvremenu životni put ga je dalje vodio u Split, gdje je radio različite poslove: od podopolagača, magacionera, dizajnera u jednoj zlatari… Dvije je godine bio i u dalekoj Norveškoj. Ipak, skrasio se u Cerniku, malom mjestu pokraj Nove Gradiške, gdje od 2005. radi kao nastavnik likovnog odgoja. Tu je podigao i kuću za svoju obitelj. Radi u dvije osnovne škole: Matija Gubec u Cerniku (koja surađuje s istoimenom školom u Tavankutu) i Ante Starčević u Rešetarima.

„U pedagoškom radu sam se baš pronašao. Vodim i radionicu lončarstva, imamo tu peć i stroj za preradu gline. Naš rad snimala je i Hrvatska radiotelevizija. Izradili smo jedne godine i najbolji hrvatski suvenir, ta se nagrada dodjeljuje u Opatiji. Rad su napravili učenici 6. i 7. razreda u tehnici gline“, navodi naš sugovornik.

Skulpture i slike

Za umjetnički rad, kako kaže, nije imao puno vremena: trebalo se raditi i podizati obitelj s troje djece (Mirna, Dunja i Borna). Jedna od njih, Mirna, krenula je očevim stopama te završila likovnu akademiju u Rijeci.

„Za stvaralaštvo tek u novije vrijeme imam vremena, imam tu u Cerniku i dobre uvjete za to. Radim skulpture u keramici, metalu i kamenu. Čest motiv su mi konji, oni su za mene simbol nečega što je više od svakodnevnog života, poput umjetnosti. Na slikama, koje radim u tehnici akrila a ranije i u ulju, su panonski motivi ali i alkari, budući da sam obiteljski vezan za Sinj. Kao student posjećivao sam izložbe velikih umjetnika, bio nekoliko puta u Veneciji. U umjetnosti volim klasične, vječne vrijednosti. Izlagao sam na skupnim izložbama, a želja mi je imati samostalnu izložbu u Somboru. Tu sam ranije izlagao na Likovnoj jeseni, skupa s kćeri“, kaže Gusić.

Bavi se i heraldikom, proučavanjem i izradom grbova. Gusići su jedno od dvanaest starohrvatskih plemena čiji su starješine imali značajnu ulogu u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi. „Porodica iz koje potječem, koja je pripadala plemstvu, prva je imala grafički prikaz svojega grba. Sudjelovali su u poznatoj Krbavskoj bitci krajem 15. stoljeća“, dodaje naš sugovornik.

Rock glazba

Kako smo već ranije naveli, Kusić se bavio i glazbom, svirajući bubnjeve u somborskim rock bendovima (Visoki napon, Baltazar, Zildjian’s). Radio je i dizajn omota, plakata i scenografije za te bendove. Bend Visoki napon se, po uzoru na Atomsko sklonište, bavio antiratnim temama i ekološkim porukama. U jednom od bendova stvarali su i pod utjecajem reggae žanra.

„Bili su to autorski bendovi, svirali smo, družili se. Teško je tada bilo probiti se kada dolaziš iz provincije, doći do studija i slično. Lijepe me uspomene vežu za to vrijeme. I danas mi je glazba važna, sviram u gradskom limenom orkestru. U kontaktu sam i s kolegama muzičarima iz Sombora, s Aleksandrom Delićem koji je danas liječnik. Godine 2021., u vrijeme koronavirus pandemije, snimili smo online jednu pjesmu Visokog napona. Sombor je grad otvorenih ljudi, i to iskustvo mi je kasnije puno značilo u drugim sredinama gdje sam živio“, navodi Mišo.

Zbog ratnih zbivanja, čitavo jedno desetljeće, od 1990. do 2000., nije bio u rodnom Somboru. Od tada redovito dolazi u posjete prijateljima i sestri Nadi, koja tu živi. Sudjeluje i na ovdašnjim likovnim kolonijama. Posebno ističe koloniju Ivan Gundić Ćiso – Dalmata koju organizira HKD Vladimir Nazor iz Stanišića.

Životni credo mu nije složen: kaže da je optimist i da vjeruje u dobro.

„Ljudi danas slabo vjeruju u dobro, već žive u strahu i njima se onda lako može manipulirati. Umjetnici uglavnom šire dobrotu. Mi smo čuvari vatre, kolektivne memorije za buduće generacije. A ljudi među sobom trebaju tražiti ono što ih povezuje a ne razdvaja“, kaže Mišo Gusić na kraju razgovora.

Izvor:Hrvatska riječ (D. B. P.)