Piše pjesme više od pola stoljeća. Do sada ih je objavljeno ili čeka na objavljivanje ukupno oko 400. Objavljivao ih je u listu Borovo, katoličkom mjesečniku Zvonik, kalendaru Subotička Danica, tjedniku Hrvatska riječ, somborskom listu Miroljub, časopisu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Nova riječ, Glasniku Pučke kasine 1878., zbirkama poezije Lira naiva, zbornicima rešetaračke poezije, zbirkama poezije Pučkih pisaca Slavonije, Baranje i Srijema, u zbirci pjesama Pučkih pjesnika – Zapolje, Šokačkoj čitanci u Osijeku, u časopisu Kolo Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu u Zagrebu, a uvršten je i u antologiju poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji Trajnik.

U nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović 2001. godine tiskana mu je prva samostalna zbirka pjesama Šokačke radosti i tuge. Hrvatska čitaonica Subotica tiskala mu je knjigu poezije za djecu Čudan ovaj bili svit, a u Vinkovcima mu je 2016. godine tiskana knjiga poezije Svitanje ri(je)či. Koautor je dviju zbirki pjesama Grada Vukovara Četvrta smjena i Krijesnice. Redovito sudjeluje na svim pokrajinskim susretima hrvatskih pučkih pjesnika Lira naiva. Pjesme su mu nagrađivane u Subotici, Sonti i Vinkovcima, a nekoliko ih je i uglazbljeno. Piše na hrvatskom standardnom jeziku i šokačkoj ikavici. Suradnik je u izradi Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
Sve navedeno više je nego dovoljan razlog da na stranicama ovog tjednika ostane zabilježen razgovor s jednim od najaktivnijih hrvatskih pučkih pjesnika u Vojvodini, Bođancem Josipom Dumendžićem Meštrom.
Pisanjem pjesama počeli ste sa 16 godina. Kako je nastala prva?
Dok sam pohađao Klasičnu gimnaziju Paulinum, u prve dvije godine, u povodu sv. Nikole izvodili smo igrokaz, i tada se došlo na ideju da se za ovaj blagdan, čijoj je proslavi prisustvovao biskup Matija Zvekanović, treba napisati pjesma. Tada sam napisao jednu šaljivog sadržaja koja je potom, na prijedlog vjeroučitelja, i uglazbljena. Nakon te prve pjesme, svidjelo mi se to, jer sam osim proze volio čitati i poeziju. S tim da su sve moje pjesme, u tim počecima, bile šaljive. Prvu ozbiljnu pjesmu posvetio sam mom kolegi koji je išao na služenje vojnog roka, u njoj spominjem i dragoga Isusa. Imao sam veliku čast da mi dr. Matija Evetović predaje hrvatsko-srpski jezik i filozofiju. Jednom prilikom je na satu tražio da pročitam poemu Ivana Gorana Kovačića Jama, što sam i uradio dosta čitko, ali nisam obraćao pažnju na znakove interpunkcije. Tada mi je on, iznerviran mojom lošom interpretacijom, rekao: ‘Tako se, Josipe, pjesma ne čita’. Potom ju je on pročitao onako kako treba i rekao nam da pjesmu čitamo onako kako nam srce govori i da u nju moramo unijeti svoje osjećaje, razumjeti o čemu pjesnik govori. Onda mi se opet obratio i rekao kako je čuo da pišem pjesme. E onda su mi se tek noge odsjekle. Uplašio sam se da će tražiti od mene da ih donesem da ih pročita. Ali kada sam mu odgovorio da pišem i da ih imam već desetak, on se nasmiješio i rekao: ‘Samo piši, ali moraš naučiti i izgovarati stihove’. On mi je inače u to vrijeme darovao knjigu Život i rad biskupa Ivana Antunovića. Tako da mi je dr. Matija Evetović ostao u dubokom sjećanju.
Vaše su pjesme objavljene u brojnim ovdašnjim zbirkama odnosno knjigama poezije, časopisima, listovima, a dospjele su i izvan granica države u kojoj ste rođeni – u Hrvatsku. Kada i kako ste prepoznati od svoje matične domovine?
Svoju poeziju sam objavljivao u hrvatskoj periodici u Vojvodini. Bačanin Pava Jurković Katanov je 2002. godine u Iloku organizirao promociju svoje knjige Letač: od bačkih ravni do zračnih visina, na koju sam pozvan i ja. Budući da mi je već izašla knjiga Šokačke radosti i tuge, prva zbirka pjesama koju je objavio tadašnji Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, ponio sam je kako bih mu je darovao. Kada ju je prelistao, upitao me je znam li da je jedna moja pjesma pročitana u Gaveli u Zagrebu. Ja to nisam znao i baš sam bio iznenađen. Potom 2013. godine, Željko Augustinov i pokojni Zvonimir Pelajić iz Plavne išli su na Vinkovačke jeseni gdje su upoznali pročelnika Vukovarsko-srijemske županije Andriju Matića kojem su me spomenuli. On je ubrzo osobno došao kod mene, tražio da prikupim svoje pjesme i rekao da će mi ogranak Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima, čiji se pojedini akademici i jezikoslovci još od 2003. godine bave šokačkim govorom, o svom trošku izdati knjigu. To se i dogodilo 2016. i u studenom je održana njena promocija. Važno je održavati suradnju s njima, što i čine ovdašnje hrvatske institucije, jer oni na pijedestal dižu šokačku ikavicu iako su čakavski i kajkavski govori puno više zastupljeni u Hrvatskoj.
Predstavite nam ukratko svoje dvije knjige Čudan ovaj bili svit i Svitanje ri(je)či.
Prva knjiga namijenjena je djeci i nisam joj ja dao naziv, već je to uradila profesorica Katarina Čeliković i jako mi se sviđa. Naime, na jednom od pokrajinskih susreta pučkih pjesnika Lira naiva, gospođa Čeliković nam je skrenula pažnju na to da manjka poezije za djecu. Tada sam odlučio da pokušam napisati nešto i za najmlađe, pogotovo što već imam iskustva sa šaljivim pjesmama. Kada sam ih napisao oko 60, poslao sam joj ih, kasnije ih dopunio s još 17 i na koncu je objavljena ova zbirka. Pjesme su napisane na šokačkoj ikavici, ali tako da ih razumiju i djeca koja se služe bunjevačkim govorom. Drugu knjigu izdala mi je Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, čiji je predsjednik već spomenuti Andrija Matić. Budući da nisam imao svih potrebnih sto pjesama na šokačkoj ikavici ukombinirao sam ih s 50 na standardnom hrvatskom jeziku. Knjiga je lijepo prihvaćena i uspješno su je promovirali. Potom sam počeo pisati i o običajima, kulturi, tradiciji, blagdanima, a nedavno sam u Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata poslao 209 šokačkih riječi, starih arhaičnih izraza, a prije sam ih već poslao 3800. Želja mi je da se od njih izda rječnik. Tih riječi se većinom ja sjećam, ali sam ih zabilježio i putem kazivača, naših starih Šokaca. Također sam u Vinkovce, u povodu održavanja manifestacije Šokačka rič na jesen poslao materijal o šokačkim ukopnim običajima, koje sam opisao do najmanjih sitnica. Jer sve to ostat će zapamćeno samo ako bude zapisano. Inače, najviše pišem o svojim ljudima, svojim težacima, o našim njivama, o mojim osjećajima, o mojoj ikavici. Volim pisati i o ostvarenim i neostvarenim željama, htijenjima.
Suradnik ste i u izradi Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Kakav je Vaš doprinos njegovom sadržaju?
U Leksikon sam se uključio od slova B. Moj doprinos se sastoji u tome da opišem stare, arhaične izraze koji su nešto značili, koji imaju neku priču, potom predmete koje su davno koristili šokački Hrvati a kojih danas nema, ili neke događaje koji su vezani za naš živalj dolje s lijeve strane Dunava, a što je interesantno i što treba biti zapisano, običaje, stare nazive, zanimljive i značajne ljude o kojima se ne zna u javnosti.
Dobro ste upoznati sa šokačkim običajima, pretpostavljam da nešto znate i o bunjevačkim, pa možete li navesti neke sličnosti i razlike kada su u pitanju proslave pojedinih vjerskih blagdana?
O bunjevačkim običajima znam iz razgovora s ljudima sa sjevera Bačke i zahvaljujući onom što sam pročitao. Primjerice, mi smo imali običaj ivanjskog priskakanja vatre, danas ga više nemamo. Za Brašančevo smo imali da se prave kolibice, kipići Majke Božje, latice ruža se posipaju, molitvenici se stavljaju, vjenčići se pletu. Cure su plele male vijence koji su se nosili kući nakon posvete na svetoj misi. To smo oživjeli u posljednje tri godine, ali samo oko crkve, dok je nekada to bilo po raskrižjima. Na svakom raskrižju je kolibica bila napravljena s kipom Majke Božje, ukrašena cvijećem, molitvenicima, i tu se nakon mise išlo na blagoslov. Procesije oko crkve nema već desetljećima. Sad je Hrvatska kulturna udruga Antun Sorgg obnovila procesiju nošenja kipa Blažene Djevice Marije. Običaji kojih je bilo kod Šokaca, a danas ih više nema su i polivači, šibari. Dosta toga se izgubilo, ali dobro je da ima onih koji neke običaje oživljavaju. Prednost bunjevačkih Hrvata kada je opstanak običaja u pitanju je što su oni homogeniji, i brojčano i kadrovski, dok su šokačka sela u bačkoj općini mala i u njima nema školovanih ljudi. Također, šokački živalj je uvijek bio siromašniji od bunjevačkog i rijetko koje dijete šokačkih Hrvata se upućivalo u neke škole. Tu je i natalitet koji je kod Šokaca već odavno opao, a mortalitet je ogroman. U mojoj ulici, primjerice, ima na desetke praznih kuća. To sve utječe na to da se zaboravlja ono što su naši stari držali. Onda smo bili na okupu, sad je manje ljudi; mladež odlazi u gradove ili inozemstvo. Oni koji ostanu teško se uključuju. Crkva je bila ta koja je održavala život na selu, radila na očuvanju standardnog hrvatskoga jezika, ali još je ostala po koja obitelj u kojoj se njeguje šokačka ikavica pa ima i onih koji mogu o tome govoriti i zapisati nešto. Ali plašim se da će sve manje toga biti. Kada smo 2002. godine osnivali HKUPD Dukat – Vajska – Bođani bilo nas je 60-ak članova, a sada je članstvo neaktivno. Tu je i HPU Zora, koja postoji na papiru, ali se ništa ne radi. Problem je što se isti ljudi vrte kroz više udruga, što nije dobro. Nema potrebe za postojanjem tri udruge u Vajskoj, dovoljna je jedna. Čak i tu jednu da imaju dva sela, ali da je ona zdrava i normalno funkcionira.
Redovito sudjelujete na svim do sada održanim pokrajinskim susretima hrvatskim pučkih pjesnika Lira naiva. U čemu vidite značaj održavanja ovakvih manifestacija putem kojih se radi na promoviranju pučkih pjesama, a samim tim i na očuvanju nestandardnog govora?
Velika je to stvar, ovo naše druženje jednom godišnje od 2003. godine. U početku nas je bila 16-ero. To je pokrenula tadašnja predsjednica Hrvatske čitaonice Subotica Katarina Čeliković i onda smo se iz godine u godine sve više skupljali. To je dosta uspješno i puno znači za očuvanje jezika. Drugo, rekao sam našim pjesnicima da smo mi jedna velika obitelj i kada se okupimo dajemo jedno drugom motiv da nastavimo s pisanjem.
Odakle nadimak ili pseudonim Meštar?
To je bilo 1966. godine kada sam došao u sjemenište Paulinum u Subotici. Imali smo pripremiti jedan igrokaz za sv. Nikolu i uvježbavajući tekst i glumeći, umjesto Juda izgovorio sam Meštar (Isus učitelj). Onda su me drugari prozvali Meštar, što sam ostao do danas.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)