Kazalište se može definirati kao scenska umjetnost zasnovana na komunikaciji između glumaca i gledatelja. A ti gledatelji najbolje neku predstavu mogu razumjeti i doživjeti ako je gledaju na svom materinskom jeziku. Zato, kao što su kazališta uopćeno potrebna, tako su potrebna i kazališta nacionalnih zajednica. Formalno gledano ta potreba zadovoljena je kada su prije 13 godina osnovana kazališta nekoliko nacionalnih zajednica. Forma je zadovoljena, ali u stvarnosti ta kazališta su bez profesionalnih glumaca i bez izvjesnosti financiranja pa pogled upućen s te scene u budućnost nije ni malo ružičast.
Korak unazad
U ovoj priči izuzeta su mađarska kazališta kojih ima nekoliko i čija je tradicija mnogo duža od već spomenutih 13 godina. Kod rusinskih i slovačkih kazališta, s jedne strane, i rumunjskog, s druge, dvije različite priče. Slovačko i rusinsko kazalište funkcioniraju kao samostalna kazališta izdvojena od drugih kazališta, dok je rumunjsko, iako samostalno, u okviru vršačkog teatra te stoga može računati i na logističku potporu pratećih teatarskih službi. „Profesionalno kazalište na rumunjskom jeziku postojalo je od kraja 40-tih godina prošlog stoljeća, i prvih nekoliko godina 50-tih. Svoje kazalište ponovno smo dobili 2003. godine. Naš osnivač je na papiru općina, sada grad, Vršac. Funkcioniramo pri Narodnom kazalištu Sterija, ali ni poslije 13 godina nemamo ni jednog zaposlenog glumca. To znači da za naše predstave angažiramo vanjske suradnike, ali koristimo scenu i sve što je potrebno za jednu predstavu iz kazališta. Kao i druga kazališta slična našem, prinuđeni smo za predstave angažirati glumce amatere, biramo one najbolje. Srećom vremenom smo dobili i glumce koji su završili akademiju. Dragocjena nam je i pomoć koju imamo od glumaca iz Rumunjske, koji ne samo da su dali značajan doprinos u našim predstavama već su na neki način bili i, a i danas su, naši učitelji«, kaže koordinatorica scene na rumunjskom Otilia Peskariu.
Jedini financijer rumunjske kazališne scene je Pokrajinsko tajništvo za kulturu, informiranje i nacionalne zajednice, ali te financije su sve „tanje“. „Do 2013. godine financirali su godišnje po dva projekta, odnosno dvije predstave. Sada je to samo jedna predstava i što se tiče ove godine sredstva su nam u umanjenom iznosu odobrena, ali ne znamo kada ćemo ih i dobiti“, kaže Peskariu.
Već prijelomne 2003. godine profesionalno kazalište dobili su i Slovaci i to u Bačkom Petrovcu, gdje je općina kao osnivač osnovala Slovačko-vojvođansko kazalište. Ali ni ovo profesionalno kazalište nema stalni glumački ansambl, niti glumce profesionalce pa su nositelji repertoara glumci amateri. „Naš glavni financijer je Pokrajinsko tajništvo za kulturu, informiranje i nacionalne zajednice, pomogne malo općina, malo nacionalno vijeće. Obično godišnje uspijemo održati jednu ili dvije premijere. Važno je da predstava živi, da je ima tko vidjeti. Na našim premijerama dvorana je obično puna, a to je 200, 250 gledatelja. Na reprizama 50 do 70. Trudimo se da imamo što više gostovanja, kako bi došli do što većeg broja gledatelja i izigrali predstave. Ta gostovanja često nisu dio odobrenih projekata, pa se dovijamo na razne načine“, kaže Janja Urbanček Fejzulahi, v. d. ravnateljice slovačkog kazališta.
Naša sugovornica spominje i jednu prijašnju ideju, a to je osnivanje pri novosadskoj akademiji, grupe za školovanje glumaca na slovačkom jeziku. Ideja je propala iz najmanje dva razloga. Prvi je slaba zainteresiranost budućih akademaca, a druga je pitanje da li bi kazalište moglo financijski izdržati stalni, profesionalni glumački ansambl.
Slične probleme s novcem i nedostatkom profesionalnih glumaca imaju i u rusinskom profesionalnom kazalištu, ali i još jedan problem više – nemaju svog osnivača. „Kada je 2003. godine odlučeno ili preporučeno da se osnuju kazališta na jezicima nacionalnih zajednica, bilo je zamišljeno da osnivači budu lokalne samouprave. Rumunji su to riješili tako što su u Vršcu u okviru gradskog kazališta osnovali scenu na rumunjskom, Slovaci su većina u općini Bački Petrovac i bez problema je prihvaćena inicijativa za osnutak kazališta. Mi nismo većina u našoj općini tako da u našem slučaju ta preporuka nije realizirana pa je Pokrajina, da kažem naložila, Nacionalnom vijeću Rusina da bude osnivač kazališta, ali financiranje kazališta nije definirano. Sredstva smo po projektima dobivali od Pokrajinskog tajništva za kulturu koje je toleriralo da se dio tog novca troši i za materijalne troškove. Prije nekoliko godina prekinuli su s tom praksom i praktično naša ustanova nema ni jednog uposlenog, već se po potrebi, za bijedne honorare, angažiraju vanjski suradnici. Prije nekoliko godina dobivali smo 3,4 milijuna dinara godišnje za dvije predstave, poslije je to smanjeno na jedan projekt. Ove godine dobit ćemo samo 550.000 dinara, što je za 1,2 milijuna manje nego li lane«, kaže Tanja Avra Plančak, v. d. ravnatelja Rusinskog narodnog kazališta Petri Riznić Đađa iz Ruskog Krstura.
Pogled u budućnost
„Kakve su nam perspektive? Nikakve. U ovoj zemlji je sve manje novca za kulturu, a i kada to malo dobijete prvo morate platiti PDV, obveze su sve veće, novca sve manje. I što onda očekivati?“ pita Janja Urbanček Fejzulahu.
„Kvalitetne predstave i kvalitetni glumci to je ono što je bio naš imperativ. Na naše predstave u Vršcu ne dolaze samo Rumunji već i ostali gledatelji, jer su predstave titlovane. To je nama bila potvrda da ne radimo uzalud, da je jedna ovakva scena na rumunjskom potreba. A pogled u budućnost? Novac ne garantira kvalitetu, ali vam omogućava da birate što kvalitetnije suradnike. Suradnike koji će raditi kao da su dobili deset puta više novca, suradnike koji su bili spremni na to da se predstave igraju sve dok ih gledatelji hoće, čak iako je to izvan potpisanih ugovora. Za dalje bit će jako teško, jer ovisite od nečije volje. Ovisite od toga hoće li netko prepoznati potrebu za ovakvim kazalištima. Kada su nam prepolovili broj predstava osjećali smo se kao da smo dobili šamar, kada su nam i za taj jedan projekt umanjili sredstva bilo je kao da su nam udarili deset šamara. Koji je sljedeći korak?“ pita se urednica profesionalnog kazališta na rumunjskom.
„Trudimo se održati ovo kazalište, ali ako to ne bude moguće vjerojatno će se profesionalni teatar kao ustanova ugasiti i ostat će samo amatersko kazalište „, sumorna su predviđanja Tanje Arva Plančak iz rusinskog kazališta.
Hrvati bez teatra
Kada su 2003. godine osnivana profesionalna kazališta nacionalnih zajednica, Hrvata u toj priči nije bilo. Moglo bi se to dovesti u svezu s tim što su hrvatski jezik i pismo kao jedan od šest službenih jezika u Vojvodini uvedeni tek 2009. godine. Ali ta priča teško da „pije vodu“, imajući u vidu da su neke hrvatske kulturne ustanove i institucije osnovane i prije toga. HNV je osnovan 2002. godine, školovanje na hrvatskom jeziku počelo je iste te godine, a godinu dana kasnije, dakle već spominjane 2003. osnovan je tjednik na hrvatskom jeziku. Od 1945. godine, kada je osnovano Hrvatsko narodno kazalište u Subotici pa do 1958. godine kada je ukinuta Hrvatska drama u sklopu subotičkog kazališta, ostalo je za sada jedino razdoblje u kome su vojvođanski Hrvati imali svoje profesionalno kazalište.
„Treba li nam profesionalno kazalište? Treba nam isto kao što nam treba katedra za hrvatski jezik, kao što su potrebne knjige, nakladnička djelatnost. Treba nam jedna autentična hrvatska kazališna scena koja će promovirati djela nastala na ovom podneblju, ali i ona nastala u matičnoj književnosti. Dakle ne treba biti dvojbe. Treba nam Hrvatska scena iz još jednog razloga – jer se govor na sceni ‘dobro prima’ kod gledatelja i slušatelja. Da bi i dobili to hrvatsko kazalište prvo treba naći novac, zatim odškolovati generaciju glumaca, redatelja, scenografa... To je užasno skupo i to se ne radi od danas do sutra. Potrebno je vremena da se mladi ljudi koji imaju sklonost ka kazalištu prevedu u kazališne profesionalce. Te studije su četiri i pol godine, potrebno je zatim neko vrijeme provesti u kazalištima u Zagrebu, Osijeku ili drugdje, a to sve traje“, kaže književnik Milovan Miković. Na naš upit od koga bi trebala krenuti inicijativa za osnutak profesionalnog kazališta Miković odgovara da bi inicijativa trebala krenuti iz same hrvatske zajednice. „S pravom očekujem da hrvatska zajednica dobije svoj profesionalni teatar. Kada bi nam se to uskratilo to bi bila diskriminacija u odnosu na druge zajednice koje imaju svoja profesionalna kazališta“, smatra Miković.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)
