Klara Dulić Ševčić iz Subotice jedna je od dobitnica ovogodišnje Povelje uspješnosti Julija Benešića koja se dodjeljuje mladim književnim kritičarima „za niz književnih kritika objavljenih u časopisima i zbornicima“. Povelja se dodjeluje u okviru manifestacije Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, a Dulić Ševčić je nagrađena kao kritičarka koja djeluje izvan granica Hrvatske.
Po vokaciji profesorica književnosti, Dulić Ševčić svoje književne prikaze i kritike, kao i druge tekstove koji se tiču književnosti, objavljuje u časopisima i drugim publikacijama vojvođanskih Hrvata. Suradnica je književnih časopisa Nova riječ i Klasje naših ravni te tjednika Hrvatska riječ. Autorica je pogovora za više knjiga vojvođansko-hrvatskih autora, a radove je objavljivala i u zborniku s Međunarodnog kroatističkog znanstvenog skupa u Pečuhu te Godišnjaku za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
„Povelju uspješnosti Julija Benešića doživljavam kao potvrdu da je ono što sam do sada radila i pisala bilo dobro te kao poticaj za još zauzetiji budući rad na području književnosti. Lijepo je vidjeti rezultate svojega rada, a osobito kad i drugi to vide i prepoznaju“, kaže naša sugovornica na početku razgovora.
Povelju ste dobili za niz književnih kritika. Danas se često možemo susresti s tvrdnjama kako je književna kritika u krizi, da na književnoj sceni vlada hiperprodukcija, a da uspješnost nekoga djela određuju zakonitosti tržišta. Kako Vi gledate na takve tvrdnje?
Uz svjestan rizik izgovaranja nečega što je opće mjesto, fraza, ipak bih rekla kako smo svjedoci krize kulture koja ne proistječe iz nebrige ili nerada kulturnih djelatnika nego različitih načina zanemarivanja kulture. Ipak, uz ovaj ne tako afirmativni uvod, u svojoj okolini te u Srbiji i u Hrvatskoj primjećujem brojne inicijative koje me oduševljavaju. Kultura pronalazi svoj put, a vrijeme koje živimo pokazalo je koliko nam je ona potrebna. Hiperprodukcija nije nešto što nas treba iznenađivati u dobu informacija, kada se komunikacija odvija brže nego ikada do sada. Ukoliko usporedimo vremena u kojima knjiga nije bilo dovoljno i bile su teško dostupne, onda je ipak bolje imati široku ponudu. Svatko može izabrati za sebe, a važno je razvijati kritičko mišljenje kroz obrazovni sustav te tako odgajati zrele čitatelje koji će birati kvalitetnije štivo. Zakon tržišta odražava se na sva područja društva i jest otežavajuća okolnost za probijanje, stavljanje u prvi plan onoga što je vrijedno. Kada je o struci riječ, opet ću kazati kako se mnogo piše. Istina, možda je nešto manje književnih časopisa, osobito onih u kojima dominira kritika, ali i kritika je prihvatila novi medij – internet, te u posljednjih nekoliko godina djeluju portali gdje se može čitati doista kvalitetna i stručna književna kritika. Mjesto književnih časopisa i dalje je vrlo važno mjesto posredovanja i nadam se da će tako i ostati.
Vaše primarno područje interesa je suvremena književnost vojvođanskih Hrvata, a pisanje o njoj Vam je i donijelo priznanje u Đakovu. Ta književnost je, kako to često možemo čuti, nedovoljno kritički iščitana, pa Vam posla zasigurno neće manjkati…
Što više čitaš, otvara se pred tobom sve više neobrađenih tema ili onih koje želiš promotriti iz drugačije perspektive. Uvijek me iznova zaokuplja naša književnost druge polovice XX. stoljeća, njezine teme, likovi. Komparativni pristup mi je najbliži, budući da sam završila studije komparativne književnosti s teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, odakle nosim književno-kritičku „aparaturu“ s kojom raspolažem. U tom smislu interesira me mjesto naših vojvođansko-hrvatskih autora i književnosti u okviru matične hrvatske književnosti, ali i u odnosima sa srpskom ili mađarskom književnošću s kojima je u stalnom kontaktu. Brojni su autori koji zavrjeđuju pozornost, a do sada sam pisala o Petku Vojniću Purčaru, Josipu Andriću, Jakovu Kopiloviću, Aleksi Kokiću, Miroslavu Mađeru, te o našim suvremenicima Milovanu Mikoviću, Tomislavu Žigmanovu, Julijani Adamović i drugima. Osobito zadovoljstvo predstavlja mi kada se priprema nova knjiga koja me zaintrigira i sudjelovanje u njezinoj pripremi za konačnu objavu, ali jednako tako i nove knjige autora koje sam ranije čitala. Kad se novo djelo nađe preda mnom to je susret koji se događa samo tada i sliči upoznavanju s osobom. Svaki sljedeći susret ovisi od onog prvog dojma, a može se izroditi iz toga divno prijateljstvo. Nije isto čitati knjigu samo radi uživanja ili joj pristupiti s idejom da nešto o njoj kažeš i drugima. Ipak, osobito kod dobre knjige, svejedno želim svima ispričati kako sam ju ja čitala, pa onda bolje da to napišem. Osobni dojam nije, naravno, jedino mjerilo, daleko od toga, ali on je prvi impuls koji dobijemo od djela. Kasnije dolazi kritičko čitanje koje se temelji na ranijim teorijskim spoznajama, kao i na smještanju djela u određeni okvir. Prednost uvijek dajem komparativnom pristupu i sagledavanju književnosti u odnosu na društvena zbivanja. Književna kritika može biti sklizak teren za rad, jer uključuje vrjednovanje, ali dosljednim čitanjem književnih djela, širom otvorenih očiju, kao i stručne književno-teorijske i književno-kritičke literature vjerujem da se u tomu može izgrađivati i napredovati.
Kako ocjenjujete stanje na književnoj sceni vojvođanskih Hrvata – od knjiga i autora do časopisa i manifestacija?
Kada se osvrnemo na stoljeće iza nas, vidimo doista bogatu književnost i autore koji mogu stati uz rame mnogo većim književnostima. I danas vidim svoje suvremenike koji objavljuju kvalitetnu književnost, a čitam i iščekujem jedan novi naraštaj dobrih pisaca; oni su već tu, objavljuju u književnim časopisima i sigurna sam da nas čeka još mnogo dobrog posla. S obzirom na to da je riječ o jednoj razmjerno maloj zajednici, mislim da možemo biti zadovoljni brojem manifestacija, a vrijeme će pokazati treba li i ovdje nešto promijeniti, u smislu veće zastupljenosti u onim medijima koji su bliži mlađoj generaciji, u profiliranju tematski uže postavljenih književnih događaja i sl. Ono čega nema na internetu, nije se ni dogodilo.
Radite kao profesorica srpskog jezika i književnosti u školi. Koliko djeca danas čitaju, kako kod njih kotira knjiga u odnosu na druge medije, poput televizije i pametnih telefona?
Kad usporedim razdoblje svojega djetinjstva i tko je i koliko čitao s današnjom osnovnoškolskom djecom, iz svoje perspektive ne vidim veliku promjenu. Ima i danas djece koja čitaju, ali je njihova pozornost izvježbana brzim sadržajima na internetu kratka i zahtjevna i to je glavni problem s kojim se knjiga natječe. Kroz različite programe se također potiče čitanje od rane dobi, iako mislim kako nikad ne može biti previše takvih programa i radionica, samo vremena nedostaje, jer su školski programi neumoljivi, moramo ih slijediti, što ne ostavlja dovoljno prostora za posvećivanje dodatnim književnim sadržajima. Zainteresiranih za to uvijek ima. I ove generacije itekako znaju uživati u čitanju, te razgovarati o pročitanome. To daje nadu.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
