Zbirka pjesama Ljubice Kolarić Dumić „Vijenac od čekanja“ predstavljena je 10. travnja 2013. godine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. Ova hrvatska književnica rođena u srijemskom selu Kukujevci, koja je svoj radni vijek provela u Rijeci kao učiteljica hrvatskog jezika, više od tri desetljeća piše poeziju i prozu za djecu i odrasle i objavila je dosad 16 naslova.
Zbirka „Vijenac od čekanja“ sadrži 54 pjesme i sastoji se od šest ciklusa. Književnik Đuro Vidmarović je analizirajući djelo pričao o autoričinu životu, te objasnio kako su u tom kontekstu i doživljaju nastale i ove pjesme. Prema njegovim riječima, osnovni pojmovi kojima je prožeta cijela zbirka su spisateljičin strah, čežnja i ljubav. Ona se cijeli život hrva sa strahom, i toj je tematici posvetila cijelu knjigu namijenjenu djeci pod naslovom „Ja se mraka ne bojim“. Kako Vidmarović zaključuje, taj se strah može prepoznati kao paradigma hrvatskog čovjeka koji je u manjinskom statusu.
„Ljubica Kolarić Dumić je u više svojih knjiga literarno, na svojstven i uvjerljiv način predstavila književnoj javnosti sudbinu Hrvata u Kukujevcima i cijelome Srijemu, ali nije to činila programatskim političkim govorima, nego lirskim djevojački samozatajnim stihovima. Spisateljica je iskazala i ljubav prema Rijeci u kojoj je provela svoj radni vijek i stvorila obitelj, ali je cijelo to vrijeme ostala vjerna rodnom kraju. U toj dvojnosti koja je nije sputavala, već ispunjavala književnim nadahnućima, posebno mjesto pripada njezinoj majci. U pjesmi ‘Nedostaju mi riječi’ motiv majke stapa se s fenomenom materinske riječi kao sastavnim dijelom autoričine samobitnosti, a time i samobitnosti naroda kojem je pripadala. Ciklus ‘Iza podignutih zidova’ može se razumjeti u kontekstu autoričine podijeljenosti na izgubljeni i stečeni zavičaj. Stečeni zavičaj nikada ne može zamijeniti izgubljeni. Njezini rodni Kukujevci su raseljeni, a njezini suseljani pretvoreni u izbjeglice. Završna pjesma nosi naslov ‘Pjesma povratka’. Riječ je o povratku o kojem pjesnikinja sanja, ali do kojega nikada doći neće. Ono što je važno naglasiti jest činjenica da je tragedija srijemskih Hrvata temeljna poveznica koja povezuje sve stihove u zbirci u kojoj se autoričino pjesništvo pretvara u krik i jecaj za izgubljenim zavičajem“, rekao je Vidmarović.
Predgovor knjizi napisao je Igor Žic, dok kao pogovor čitamo recenziju Leopoldine Veronike Banaš.
Tekst i fotografija: Dijana Prćić
