Mirko Kopunović (Subotica, 1952.) važno je ime suvremene književnosti hrvatske manjine u Vojvodini. Do sada je objavio deset knjiga – šest knjiga pjesama (U iskrama nade, Pod slapovima sna, Nad raspuklinom ćutnje, Ljestve za panonsko nebo, Pruži ruku mila, Dok je svita), tri zbirke pripovjedaka (Mrvljenje mrve neba, Tragovi krunice i Fajrunt u Istarskoj ulici) te roman Žig.

Pripovijetke i pjesme uvrštene su mu u nekoliko antologija (U beskrajima zemlje i neba, Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča i Trajnik) te pregleda u časopisima Kolo, Riječ, Književna revija i Vijenac. Objavljivao je u časopisima Žig, Rukovet, Klasje naših ravni, Smotra i Nova riječ. Pjesme su mu prevođene na mađarski i njemački jezik.

Organizacijski odbor XVIII. Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova 2019. dodijelio mu je Nagradu za životno djelo na području književnosti. Za knjigu Fajrunt u Istarskoj ulici dobio je trijenalnu nagradu Iso Velikanović (razdoblje 2021. – 2023.) koju dodjeljuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Da krenemo od Vaše poezije. Iza Vas je ukupno šest pjesničkih zbirki. Prvu pjesmu objavili ste prije više od 30 godina, 1995. u subotičkom dvotjedniku Žig, na inicijativu Vašeg prijatelja i kolege po peru Vojislava Sekelja. No, prvu zbirku objavljujete tek desetljeće kasnije, a u pitanju je samizdat U iskrama nade iz 2007. godine. Kako je izgledao taj Vaš put, akumulacije poetskog, čitanja i istraživanja, traženje pjesničkog izričaja?

Ne tako davno, priređujući pjesme za knjigu koja će uskoro biti objavljena povodom stote obljetnice rođenja našeg barda Lazara Mekovića, tragao sam za njegovim djelima po knjigama, časopisima, kalendarima i revijama, pregledao Lazarovu ostavštinu koja se nalazi u Povijesnom arhivu Subotice i našao tu moju prvu, u subotičkom dvotjedniku Žig, objavljenu pjesmu naslova Nada: znam/ pada lišće/ i mrak/ na pločnike vlažne/ subotičke// valjda kogod/ danas/ milima mojim/ na rubovima grada/ pali sviće// a ja/ daleko/ se nadam da će u proliće/ zorom/ olistati grane/ i zaciliti rane. Uz puno muke su pobijeđeni, ne i otklonjeni, strahovi i uz dugo uvjeravanje Sekeljovo da se ta pjesma treba objaviti osmjelio se objelodaniti ju. Sljedeće je godine objavljena meni puno draža i izražajnija pjesma Zemlja i…. Dopustite mi da i nju ovdje prikažem: garo je zavijo,/ do pridveče,/ kad smo Baću/ na njivi,/ u žitu/ s punom šakom zrnevlja,/ zaspalog našli./ A ujtru/ je bunja/ žalosni prazna ostala. U brojevima koji slijede pronašao sam još nekoliko pjesama (na koje sam, priznajem, zaboravio), a potpisane pseudonimima Mirko Zorin i M. Zorin. To je bio početak. Bilo je to vrijeme ratova za koje ni sanjati nismo mogli da će se dogoditi; vrijeme patnji, vrijeme mržnje, vrijeme smrti, vrijeme kada se ljudski život prestajao cijeniti. U takvo smutno vrijeme i muze utihnu. No, bilo je to i vrijeme hrabrosti. U to vrijeme gotovo svakodnevno sam se družio, ponosan da ih prijateljima svojim mogu nazvati, s pjesnicima Vojislavom Sekeljem, Tomislavom Žigmanovim i novinarom Zlatkom Romićem od kojih sam puno učio i naučio kako o književnosti, tako i o novinarstvu, slobodi izražavanja, uvjerenjima, dostojanstvu. I da se može činiti dobro usprkos teškoćama – besparici, prijetnjama čak i oduzimanju života. Vjera u boljitak je pokretač snage. U to sam vrijeme pogođen i osobnim gubicima dragih mi i bliskih neprežaljenih osoba, ali i obodren ljubavlju onih koji su bili uz mene povukao se, mnogo čitao, puno radio, pa i pjesme pisao. Objaviti pjesme u časopisu i objaviti knjigu nije za usporedbu. Knjiga je puno zahtjevnija, ona traži potpunu posvećenost, odabira, dotjerivanja, cizeliranja, moraju se osluhnuti i oni koji se u književnost razumiju, naći izdavača ili se opredijeliti na drugi način objavljivanja knjige. A do knjige se ne može, svi već to znamo, doći ako se ne pročitaju djela mnogih pjesnika, mnogih književnika. Samo neupućeni vjeruju da se knjiga može napisati za jednu noć. Ona se piše čitav život, jer ona je i život. Ona mora odležati, proći provjeru vremena, napisano ispravljati, mnoge strofe pa i cijele pjesme, pa i one drage u zbirkama odbaciti, jer zbirke bi trebale imati temu, dosljednost u prikazu, harmoniju i slijed. Uz spomenutu trojicu veliku mi potporu daje i ulijeva sigurnost prijatelj mi još od mladalaštva poznati slikar Ivan Balažević koji je govorio da poslije objavljivanja knjige pjesama U iskrama nade ništa više neće biti isto. Tako je za mene i bilo. Ivica je u svim mojim zbirkama pjesama uradio naslovnice, i svojim grafikama ukrasio pjesme. Iako su sve pojedinosti bile dogovorene da će NIU Hrvatska riječ biti izdavač moje prve knjige pjesama U iskrama nade, zbog nekih neprihvatljivih uvjeta morao sam odustati od tog aranžmana te sam izdati knjigu. Predstavljanje je u Velikoj dvorani Bunjevačkog kola organizirala Katarina Čeliković, govorili su Vojo, Tome i Zlatko, Antonija Piuković pjevala na moje stihove skladanu pjesmu autorice Nele Skenderović. A ja, ja sam drćo zbog treme, a od dragosti skoro suzu puštio.

Vaša je poezija refleksivna, u njoj se bavite gotovo svim većim pitanjima i temama – od ljubavi do smrti. No, kao neku vrstu poveznice, u tim stihovima možemo iščitati panonsku osjećajnost, čiji su možda najbolji primjer poetske crtice (poezija u prozi) pod naslovom Ljestve za panonsko nebo iz 2012. godine. Kako Vi vidite vlastitu poeziju, gdje ste pronalazili nadahnuće za svoje stihove, koliko se kao autor identificirate s naznačenim panonizmom?

Kada jutrom srpanjskoga lijepoga dana pogledate s obronaka Daljske planine iz Erduta preko Dunava oči vam klize nepreglednom ravnicom čak do Sombora, a misli klize njivama, poljima, rijekama Tisom i Savom, cijelom Vojvodinom. Ptice se cvrkutom, pjesmom svojom oglase. Sunce iz žita izranja, budi čeljad salašarsku, grije sela Bačke, Srijema i Banata i varoščane na istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Žito, suncokret, kuruz/ krivina lijevo/ kuruz, suncokret, žito/ krivina desno/ bagremovi i salaš u daljini (stihovi iz pjesme Žito, suncokret, kuruz napisane sa Zvonkom Sarićem). Sve je tiho, sve je mirno. I blizu. I daleko. Pa i čeljad smirena, dobrodušna, radna, marna, gostoprimljiva, sa zemljom, s nebom pomirena. Tu su rođeni i Balint Vujkov, Lazar Merković, Petko Vojnić Purčar, Antun Gustav Matoš, Aleksa Kokić, Ante Sekulić, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Tomislav Žigmanov, Zvonko Sarić, Danilo Kiš, Miloš Crnjanski, Đura Jakšić, Dezső Kosztolányi, László Végel, Ottó Tolnai i mnogi drugi ljudi koji pjesmom pečat nam ovoga života ostavili su. Tu sam i ja prvi put zaplakao. I ljubio. Tu sam zadojen mirisima zemlje, snagom rijeka, oblacima bijelim s nebeskog svoda i Suncem koje nam život daje. Zbog toga sam se i ja pjesmom oglasio. Drugima, pozvanijima, prepuštam da govore i pišu o mojoj poeziji, čitateljima koji će izreći svoj sud, kazati svoje mišljenje, kao i onima koji se time bave, kojima je to struka.

Stižemo i do proze, gdje ćemo se prvo baviti Vašim kratkim pričama. Objavili ste tri takve zbirke – Mrvljenje mrve neba, Tragovi krunice i Fajrunt u Istarskoj ulici – a one se, kako je na jednoj promociji ocijenio novinar i Vaš prijatelj Zlatko Romić – mogu čitati kao neka vrsta trilogije. Što biste nam rekli o svojim pričama i njihovim temama, kako one nastaju, koje ste glasove kroz likove tražili?

Rođen sam u subotičkom kvartu Ker, ali sam većinu svog života proveo u kući mojega dide Jose Kujundžića na periferiji Subotice na Bajnatu kojeg omeđavaju Kumičićeva ulica na sjeveru, Senćanski, nekadašnji Marksov, put na istoku, a sa zapada Ulica braće Radića. Na jugu je Senćansko groblje i neveliki dio Bajnata na groblje naslonjen nazvan Majmunsko selo. A iza njega je nekadašnje gradsko smetlište. Tu u ovom malom kvartu u blatnim ulicama s djecom sam se igrao, odavde u zabavište, pa u školu polazio. Majka Tilka, tatina mama, na mene je pazila, čuvala, dobrim me svojim opčinila. Tu sam upoznavao ljude, osluškivao razgovore žena koje su na ćošama predvečer sjedile i sve o svakom i svačemu znale. I priče sam djedove slušao kad smo s Lorkom u špediter upregnutom njive u Tuk ugarnicama obilazili. Ljeti bi me roditelji moji na Bikovo na salaš kod tetka Bolte i teta Roze odvodili. Čuvao sam ovce, šest ih je bilo, s djecom se na strnjiki igrao – gradio nastambe od bala slame. Kokoši i svinje sam s teta Rozom hranio. I vidio kako se u krušnoj peći somuni za cilu nedilju peku. Razaznao sam bijedu siromaštva, ali i dostojanstvo tih ljudi koji bi posljednji komad kruha s drugim podijelili, kao i one druge bogate, gospodu dičnu koja ni bombončić gladnoj djeci ne bi dali. Na Bajnatu sam upoznao šest godina starijeg Voju Sekelja. Stanovao je u Dalmatinskoj, a ja u paralelnoj Istarskoj ulici. Te dvije ulice u groblje se ulijevaju, a nas dvojica kad smo ljepote toga puta otkrili kroz groblje smo do raja, do birtije Mali raj odlazili, gdje smo slušali nevesele ispovijesti radnika subotičke Čistoće. Potom priče o bajnatskim nevaljalim momcima, kvartovskim bitangama, koji su viteškim tučama vični – lancima, željeznim pajserima, bokserima i drugim opasnim alatkama naoružani na Mlaki pokraj Voka bitke vodili, pobjede slavili ili rane zacjeljivali. Razočarani svojom moćnom nemoći na stadionskim jablanima često su živote završavali. Nekad smo tamo u birtiji sami ostajali. S knjigama me tad upoznavao, snove otkrivao, svoje mi pjesme u knjigama Djetinjstvo, Sad znadem sve darovao. A ja, eto, nikad baš nisam saznao sve. Mnogo se toga u moje pamćenje urezalo, mnoga su čeljad na mene dubokog dojma ostavila i na njihovim osobinama, karakterima i sudbinama gradio sam likove i teme priča u spomenute tri zbirke. Od njih bih izdvojio Fajrunt u Istarskoj ulici, knjigu koju sam vrlo opušteno radio neopterećen mislima kakav će prijem kod čitatelja imati, hoće li je tkogod htjeti štampati. Ova knjiga ima kostur romana, priče se naslanjaju jedna na drugu. Za početak sam znao završetak i njega napisao, sve druge sam priče na njega slagao, raspored mijenjao, igrao se, znao što hoću i kako ću to postići, u pisanju uživao. Knjiga je prihvaćena od svih od kojih svaka knjiga ovisi – a završena je uz nesebičnu pomoć lektora, korektora, dizajnera, prelamača, mnogih drugih koji su svojim savjetima pomogli da se završi, a da za svoj trud nikakvu novčanu naknadu nisu tražili. Na sličan sam način gradio i druge dvije zbirke pripovjedaka, a i tematika je kao u Istarskoj – život ovdašnjeg življa.

Na prvu loptu, moglo bi se reći da su Vaše priče mračne. U tom smislu, gotovo antologijska je rečenica jednog od likova u knjizi Mrvljenje mrve neba koji kaže: Nikako je i nikako će uvik bit. No, iako u Vašim djelima ima dosta mraka – ima i topline. Ovo se ogleda i u tome što pokazujete duboko razumijevanje za svoje likove. Ili kako je to u prikazu jedne Vaše knjige Snežana Ilić opisala: „dolazite do blagosti spram čovjekove bezutješne egzistencije". Kako Vi vidite taj odnos mraka i svjetla u Vašim pričama?

To Vam je život. Bude i dobroga, ali zna i lošeg počesto biti. Smjenjuju jedno drugoga. Baš kao tuga i radost, smijeh i plač, sreća i nesreća. Ne bi bilo dobro da se pronađe formula da uvijek jednako bude. I ne bi bilo dobro da bude samo svjetla, a ne bi bilo dobro da mrak zauvijek ljudima ovlada. Jer onda ne bismo znali što je svjetlo, ali ne bismo ni mrak mogli raspoznavati. Zna se on, taj život naš ljudski, poigrati s nama, sudbine nam oblikovati. Nevolje mnoge ljude ojačaju, druge satru, pod njima pokleknu. Ne znaju, ne mogu im se oduprijeti, prevladati, pobijediti ih. U većini ljudi dobro prevladava. Od prvoga plača pa do kraja svoga života čovjek ljubav, pažnju, blagost traži. Prijatelja kome će se povjeriti, tko će ga razumjeti, s kim će moći riječ podijeliti, tko će mu ruku pružiti. Tko ga neće iznevjeriti, riječ povjerenu pogaziti. S kime će moći i svjetlo i mrak spoznati. S dubokog se mračnog dna do svjetlosti uspuzati. To sam u pričama želio prikazati, s čitateljima podijeliti.

Roman Žig može se promatrati kao kruna Vašega rada. Kako je nastajao, s kojim izazovima ste se tu susretali budući da se radi o mješavini faktografskog i fikcije? Također, kako gledate na godine provedene u dvotjedniku Žig, prijateljevanja s urednikom Vojislavom Sekeljom kojemu ste i posvetili spomenuti roman?

Kolega Dražen Prćić je poslije završetka jednoga broja Hrvatske riječi i objavljene mi posljednje zbirke pjesama, još s vrata prostorije u kojoj smo radili Zvonko, Davor i ja kazao: „Daj, mani se više pjesama, napiši ti roman". Nisam mu odgovorio, pjesma je tad bila svugdje oko mene – pogledam u nebo pjesma, u Gradsku kuću pjesma, okrenem se gelegunjama pjesma, prođem pokraj niše sv. Ivana Nepomuka pjesma, vidim cipelu pjesma, govorim sa Snežom pjesma… baš svugdje pjesma. No, ipak razmišljam dugo, mjesecima. Prođe godina, možda i dvije. Hajmo pokušati, odlučim. U glavi se spajaju priče, dopunjujem, mijenjam i pišem. Otplićem zaplete. Bila su to mračna vremena, Jugoslavija se raspadala, krvavi ratovi još trajali, narod je stradavao, mnogi su ostajali bez svojih domova, napuštali draga mjesta, plakali za ubijenima, nestalima. Neki su se bogatili, mnogi kako to već u ratovima biva, gladni ostajali. Bez posla. Bježali iz zemlje za koju su mislili da je neće nikada napustiti. U to su vrijeme Vojislav Sekelj, Zlatko Romić i Tomislav Žigmanov osnovali dvotjednik Žig, list u kojem su se vrlo smjelo, otvoreno, hrabro suprotstavljali mnogim krivim uvjerenjima, postupcima, djelovanjima. Jasno i glasno kazivali NE onima koji su vodili ovu zemlju, osnivali paravojne formacije, uništavali privredu, rušili sve pred sobom, rastjerivali građanstvo… Žigu su prišli mnogi značajni ljudi: Lazar Merković, Josip Buljovčić… pisali vrsni novinari Mihal Ramač, István Valihora, Rudolf Mihók, Milenko Popadić, Đorđe Dragojlović, potom Ante Rudinski, dr. sc. Slaven Bačić, Ivan Rudinski, Ljudevit Vujković Lamić, Ante Zomborčević, Zsombor Szabó, književnik Milovoj Prćić, sin mu Dražen, Milovan Miković, Pera Marković, Robert Tilly… Nije bilo novca, ali je bilo podrške ljudi koji su uvidjeli da se zlu može usprotiviti. Zato je Žig bio značajan, a oni koji su ga vodili heroji. I taj tzv. mali, nemoćan čovjek u bijedi u koju je satjeran je dizao glavu i u tih 16 stranica na kojima su novine izlazile vidio nadu da se do boljeg može dospjeti i da se za boljitak vrijedi boriti. Dakle, imalo se što i o čemu napisati. Tad je zasvijetlila žarulja – zašto se poneki tekstovi iz Žiga, a značajni za prikazati i odgovarajući za tok priče ne bi uvrstili u roman? Pozvao me Milovan Miković da mu pošaljem neki tekst za časopis. Poslao sam mu. Tako su se ulomci romana počeli objavljivati u Klasju naših ravni. Tek slučajem sam jednoga dana naišao na Nevenu i Darka Baštovanovića koji su me tad pitali što će biti u sljedećem nastavku. To je za mene bio znak da je zanimljivo što sam napisao i poticaj da nastavim raditi. Ostalo je poznato. Roman je završen. Nakladničko vijeće Hrvatske riječi odlučilo je da ga treba objaviti, Klara Dulić Ševčić je urednica knjige, mnogi su pomogli da ona dobije konačan oblik i onda je krajem prošle godine konačno iz tiskare izašla. A s Belom, Vojislavom Sekeljom, provedeni dani, a i noći su nezaboravni. Kad kod do mojih na Kersko groblje odem, svratim i kod Bele. Sjednem na klupu i razgovaramo kao i obično što smo činili, istovremeno o nekoliko tema i razumjeli se. Slagali se i protivili jedno drugome. A kad pođem, čujem samo jednu riječ: Piši.

U Vašoj književnosti, eksplicitnije u prozi, važan je i jedan kolektivni identitet, identitet zajednice iz koje dolazite – a to su bunjevački Hrvati. To kod Vas ima i funkciju posvete bunjevačkom mikrosvijetu koji polako nestaje, ali funkcionira i kao ozbiljnije političko pitanje. Kažite nam više o toj potrebi da progovarate o toj manjinskoj problematici...

Prigodom jednoga intervjua novinar Josip Stantić postavio mi je pitanje: „Zašto pišete na hrvatskom jeziku?" na što sam odgovorio: „A kako bih drugačije mogao pisati!?". Govoriti i pisati hrvatskim jezikom vrlo nam je važno jer, odavno to već znamo, samo tako možemo sačuvati naš jezik, naš identitet. Samo tako opstati. Također moramo biti svjesni da i bunjevačku ikavicu, govor nas bunjevačkih Hrvata, dijalekt hrvatskoga jezika, ne smijemo izgubiti. Dobro je da je u mnogim vojvođanskim općinama hrvatski službeni jezik i da imamo pravo na njemu se školovati, njime govoriti i pisati, novine, knjige, časopise, objavljivati, u kulturi djelovati, dokumenta tražiti, pa i vjenčavati se na svom jeziku. Kao novoj manjini to pravo u ovoj zemlji nije bilo lako ostvariti. Zato ga trebamo koristiti. To i ja činim. Iako sam za vrijeme školovanja učio, kao i gotovo svi ovdje, srpskohrvatski jezik, knjige sam pisao i objavio na hrvatskom jeziku. Drago mi je što sam uspio napisati i u knjizi Dok je svita objaviti pjesme bunjevačkom ikavicom pisane, poemama ih je nazvala Nevena Baštovanović. Volio bih da se mogu pohvaliti bogato sačuvanim vokabularom bunjevačkih riječi. Čitajući i radeći na knjigama sakupljenog blaga Balinta Vujkova – bajki, pripovijedaka, basni te Rječniku koji je sačinio Zlatko Romić vidim da to nije tako. No, riječi koje znam, čuvam i govorim, ostavili su mi moj pradida Ivan, pramajka Ana, majka Tilka, dide Joso i Vranje, mater moja Marga, mnogi mi rodovi Kopunovići, Kujundžići, Neorčići i mnogi drugi s kojima sam bunjevački divanio. Uspijevam i s mojom djecom Milenom i Andrijom bunjevački govoriti, a i unuku Luki rič ikavice omiliti.

Prije nekoliko godina dobili ste nagradu za životno djelo na području književnosti koja se dodjeljuje u okviru Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova u Subotici. Kako vidite aktualnu književnu scenu ovdašnjih Hrvata?

Značajno je da se i u našoj zajednici uvidjelo da je važno valorizirati i dodjeljivati nagrade za ostvarenja i na području književnosti. Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi, dana Balinta Vujkova svake godine dodjeljuje nagradu za životno djelo, a ZKVH ustanovio je književne nagrade Emerik Pavić, Tomo Vereš, Antun Gustav Matoš i Iso Velikanović. U časopisu Nova riječ objavljuju se prikazi knjiga, objavljuju se pjesme, pripovijetke i druga književna djela ovdašnjih, a i pisaca iz inozemstva. Pišu se kritike (Klara Dulić Ševčić dobitnica je Povelje uspješnosti Julija Benešića koja se dodjeljuje mladim književnim kritičarima). Time je pokazano da postojeće institucije vode računa o književnim djelima koja se ovdje objavljuju, da se ona valoriziraju, a time se vodi briga i o njihovim autorima. Poticaj je to mnogim stvaraocima. Da, među onima sam koji je primio nagradu za životno djelo. Dobio sam ju 2019. godine. A 2024. uručeno mi je još jedno priznanje – nagrada Iso Velikanović za knjigu pripovjedaka Fajrunt u Istarskoj ulici. Priznanja su to za moj rad i ocjena žirija za moje djelo. Ukazana mi je počast dodjelom ovih nagrada i zahvalan sam na njima. Mislim da se odgovor na Vaše pitanje o aktualnoj književnoj sceni ovdašnjih Hrvata može potražiti u listu Matice hrvatske Vijenac, broj 837 od 9. travnja. U tekstu Glasovi koji vatru riječi drže (još) živom Tomislav Žigmanov podastire pregled suvremene književnosti u Vojvodini. Cjeloviti je to prikaz. Iznesene konstatacije i ocjene umnogome prihvaćam i podržavam te ne bih imao puno toga pridodati, a ni oduzeti. Naglasio bih samo da smo nedavno objavljenom knjigom Katarine Čeliković Miljokazi vlastitosti dobili još jednu pjesnikinju, čemu se trebamo radovati. A onima koji su tu – Neveni Baštovanović, Klari Dulić Ševčić, Mariji Brzić, Darku Baštovanoviću… koji književnim stazama već snažno i uspješno koračaju i onima koji će uskoro doći želim obilje dobrih književnih ostvarenja i stvaranje onoga što mi nismo uspjeli učiniti – veće vidljivosti u matičnoj nam i drugim državama, organiziranje novih književnih manifestacija i formiranje udruga te uspješan rad na postojećim časopisima, godišnjacima, zbornicima…

I na kraju razgovora, daljnji književni planovi…

Planova ima, no kako to s planovima obično bude, oni se mogu ostvariti, ali i ne moraju. Njihova realizacija ovisi o mnogo činitelja, događaja koji su pred nama, njihova utjecaja, a naravno i od želje, ponajviše od volje. Bunjevci znadu kazati Nikako će biti. Uvijek bude.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)