Nakon duge i teške bolesti, u Osijeku je jutros preminuo glazbenik, kulturni djelatnik, zaljubljenik u povijest Petrovaradina i član Vijeća Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Pifat. Osnovnu školu završio je u Petrovaradinu, srednju poljoprivrednu u Futogu, a diplomirao je menadžment u medijima u Novom Sadu. U istom gradu završio je i osnovnu glazbenu školu. Radio je kao urednik i voditelj kolažnog programa na hrvatskom jeziku radija na Radioteleviziji Vojvodine.

Bio je veliki poklonik i istraživač prošlosti Petrovaradina. Sudionik je više stručnih skupova o kulturi, vjeri i običajima Hrvata iz Petrovaradina. Bavio se i glazbom. Od 2012. do 2020. bio je predsjednik Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Jelačić iz Petrovaradina, a više od desetljeća organizator i voditelj priredbi i kulturnih manifestacija u okvirima hrvatske i katoličke zajednice u Vojvodini. Bio je ključna osoba u procesu dobivanja u posjed hrvatske zajednice rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. Posebno je zaslužan za oživljavanje marijanskog svetišta Tekija kraj Petrovaradina, čiji je bio i rektor. Na njegovu inicijativu ustrojen je i muzej tekijskog svetišta. Koautor je monografije Ban Josip Jelačić od Petrovaradina do Beča, nagrađene priznanjem Emerik Pavić Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Autor je knjiga Vesel'te se, kršćani : božićne popijevke i običaji u Petrovaradinu te Priče iz Gradića Petrovaradinske tvrđave (i na engleskom Tales from Gradić : Petrovaradin fortress). Bio je suradnik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od njegova osnutka. Stručne radove objavljivao je u časopisima (Nova riječ i Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH-a) te u zbornicima.

U dva je navrata bio Vijećnik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (2015. – 2020. i od 2020. do smrti). Krasila ga je odgovornost u djelovanju, zdravo rasuđivanje, privrženost programu i vodstvu te aktivizam koji je vodio boljitku Hrvata ne samo u Petrovaradinu nego i u cijeloj Vojvodini.

Razbolio se jer je bio izložen pogibeljima struktura koje nisu naklonjene Hrvatima zbog zalaganja za dobro Hrvata u Vojvodini s kojima nije mogao izaći na kraj. Razbolio se od tereta koji je nosio i dobio neizlječivu bolest. Na nama, njegovim suradnicima i prijateljima, ostaje da čuvamo uspomenu na njega i žrtvu koju je podnio za svjedočenje privrženosti hrvatskoj zajednici.