Na manifestaciji Natjecanje u pucanju bičevima, koja iz godine u godinu okuplja sve više zainteresiranih sudionika i posjetitelja, i ove godine se odmjeravao čiji švigar bolje i više puca. Suci, ali i posjetitelji, imali su što brojati, jer se ove godine natjecalo 50 sudionika raspoređenih u nekoliko kategorija, a najmlađi sudionici bili su šestogodišnjaci Danilo Cvijanov i Matej Tonković.
Kroz razgovor i zabavu, te pažljivo brojanje iskusnih sudaca, došlo se i do onih koji su se pokazali najbolji i najspretniji u ovome natjecanju. Svi natjecatelji imali su mogućnost pokazati koliko puta mogu puknuti bičem u 30 sekundi (djeca) i odrasli za 60 sekundi, a kako su suci pojasnili, brojali su se samo „čisti pucnji".

Najbolji u pucanju biča

U kategoriji do 10 godina prvo mjesto je osvojio Lazar Matković, drugo je osvojio Mihajlo Trkulja, a treće Nikola Ivanković Radak. Prvo mjesto u sljedećoj kategoriji, od 10 do 16 godina, pripalo je Mariju Kujundžiću, drugo mjesto osvojio je David Cvijanov, a treće Ivo Miković.
Ove godine natjecale su se i cure, njih sedam, od kojih je prvo mjesto ponijela Aleksandra Barna, drugo mjesto Matea Cvijanov i treće Petra Ivković Ivandekić.
Lazar, koji je bio prvi među najmlađima, rekao je kako je naučio pucati bičem od tate Nikole, koji se također natjecao, te da i njegov stariji brat Matija zna pucati bičem. Lazar je prošle godine bio treći, a sada se pokazao još boljim. Otkrio nam je i tajnu uspjeha:

„Nisam više vježbao, ali imam bič odgovarajuće dužine".
Kada su u pitanju odrasli sudionici, mogli su se natjecati u dvije discipline: u simplom i duplom pucanju bičem. U kategoriji odraslih u simplom pucanju prvo mjesto pripalo je Dragomiru Peiću Gavranu, koji je u dva navrata, minuta + minuta imao čak 110 čistih pucnjeva ili probijanja zvučnog zida. Zapravo, bič, odnosno švigar, kad pukne probije zvučni zid. Odmah za njim bio je drugoplasirani Josip Stantić, a treće mjesto zauzeo je Boris Radaković. 

Prvo mjesto u duplom pucnju pripalo je Grgi Tikvickom, drugo Stipanu Kujundžiću, a treće već spomenutom Josipu Stantiću.
Grgo Tikvicki otkrio nam je i svoju tajnu uspjeha, a to je, kako je rekao – iskustvo.
„Još ko malo dite, dok sam čuvo svinje i guske, naučio sam pucat bičom. Prija korone sam prvi put došo na ovu manifestaciju, pa su me izazvali da se i sam takmičim i slučajno sam pobedio. Ove godine sam došo s unucima koji su se tribali takmičiti, al kako ima povriđeni, a možda i uvriđeni, takmičila se samo unuka Martina. Moja tajna je višegodišnji staž, iskustvo, a tehnika se svlada usput; vrimenom svako ima svoj stil pucanja", pojašnjava nam Tikvicki, oko kojega su se ukupila unučad koja žele čestitati didi, uz komentare: „Dida, najbolji si!".
Sasvim dovoljna motivacija da se dida i nagodinu uključi i povede nove natjecatelje.

Bitna je dužina biča

Među iskusnim sucima je bio i Matija Tikvicki koji nam je pojasnio kako se broje samo čisti pucnji, što znači ne svaki zamah rukom, nego samo kada švigar pukne. Ono što je Tikvicki pojasnio jest da svaki natjecatelj ima svoj osobni stil pucanja i zaprvo nema dva ista, ali ono što je naveo kao sugestiju za narednu godinu jest da se dužina bičeva odredi po kategorijama. Naime, nepisano pravilo glasi da bi bič trebao biti dugačak, onoliko koliko je čovjek visok plus bičalje (drveni drška). 

„Bilo bi dobro kad bi mogli za ovo takmičenje napravit kaki pravilnik o dužini bičeva. S kratkim bičom se mož lakše i brže pucat, dok je s dugačkim teže, a bilo bi najbolje kada bi svi imali iste", kaže Tikvicki.
S ovom konstatacijom se složio i jedan od organizatora i pokretač ovog natjecanja Ivan Piuković, koji je naglasio da se u organizaciji pazi na sve, ali da je to najteži dio posla.
„Iz godine u godinu radimo na detaljima, kako bi ovo takmičenje učinili što boljim i pravednijim. Mislim da tu nije toliko bitno samo takmičenje, nego druženje, zajedništvo i da naučimo štogod našu dicu. Jasno je da svi koji se takmiče vole i pobedit. Kad su u pitanju dužine bičeva, moram kazat da je to jako teško uskladit, jel ljudi imaju različite bičeve, a zaista bi bilo najbolje kad bi to uspili uniformirat jel postavit određene standarde. Al, s druge strane, kao organizator nemam srca nikom kazat da se on ne mož takmičit. Virujem da ćemo postepeno i to uskladit", kaže Piuković i vidno ganut komentira: „Ono što mene svake godine sve više raduje jeste da ima mladi ljudi i dice koji su zainteresirani za ovaj događaj. Nsši ljudi koji su živili na salašima bavili su se poljoprivredom i imali stoku, bičove su koristili iz potrebe, da ne bi ta stoka očla u štetu. Danas je to nešto sasvim drugačije, al pojedine stvari su ostale iste: i kadgod i sad je znao puknit švigar, znao se pokidat bič jel jednostavno otpast švigar, al opet svi su iznova uzeli bič".

I na natjecanju su svi iznova uzimali bič, nisu odustajali. Nisu im smetali niti žuljevi (koji su nastali od biča) i zavoji na rukama. Nije im smetalo ni kada je švigar, umjesto pucnja, opalio po njihovim leđima, nogama ili rukama, pa i licu. Kao da su tada dobili dodatnu snagu i volju za pokazati se. Tako je sve one žuljeve na rukama izliječila ljubav prema ovoj disciplini. Zaista je bilo zadivljujuće gledati kako ljudi, pa i djeca, ne odustaju. Mališani i sa suzom u oku, od ozljede ili uvrede (što nisu najbolji) nisu odustajali.
Natjecanje u pucanju bičevima održano je 16. srpnja na njivi pokraj crkve u Đurđinu, a organizator je UBH Dužijanca. Svi sudionici natjecanja dobili su zahvalnice i medalje za sudjelovanje, a oni najbolji su dobili i pehar (pokal).
Za sve okupljene bilo je pripremljeno ono što i dolikuje ovome natjecanju: „mašćom kruva", a druženje je nakon natjecanja nastavljeno uz kuhani grah.

Izvor: Hrvatska riječ Ž. V.