Jedna od najreprezentativnijih građevina u Rumi je zgrada Doma JNA, odnosno Hrvatskog doma, koji mnogi s pravom nazivaju „rumski dragulj pomućenog sjaja“. Zgrada je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od velikog je kulturnog i povijesnog značaja za Rumu. Danas se taj arhitektonski objekt nalazi u prilično lošem i zapuštenom stanju.

Ideja za podizanje ovog objekta potekla je od Rumljana okupljenih u organizaciju Hrvatski sokol 1905. godine. Zgrada je podizana dobrovoljnim prilozima pojedinaca i društava, a osnovna zamisao bila je podizanje zdanja koje će moći primiti sve kulturno-sportske organizacije rumskih Hrvata, kao oblik otpora germanizaciji i mađarizaciji. Priča se da je mjesto za izgradnju tog objekta namjerno izabrano u „švapskom kraju“, vjerojatno kako bi se izbjegla svojevrsna getoizacija i podjela Rume na germanski i slavenski dio. Otud i potječe prvobitan naziv „Hrvatski dom“. 

Pretpostavlja se da je projekt za izgradnju zdanja izradio Osječanin Viktor Askman, projektant zgrade stare rumske gimnazije. Zgrada je projektirana u stilu secesije i historizma i pripada periodu Jugendstila, modernog u to vrijeme u prijestolnicama K und K monarhije. Originalnost ovoj zgradi daju prije svega plastičnost fasade s herbalnim motivima, ovalni vitražni prozori, skulpture „djeda i unuka“ i specifičan krov centralnog dijela zgrade. Izgradnja zgrade je trajala sve do 1912. godine, a izvođač radova bio je izvjesni Zvonimir Erbežnik. U vrijeme Prvog svjetskog rata zgrada je služila kao lazaret, odnosno vojna bolnica, i vrlo je vjerojatno da je pod svoj krov primila cuksfirera 25. Landšturm regimente Josipa Broza, čija se jedinica oporavljala u Rumi poslije gubitaka na Ceru i Kolubari. 

U periodu između dva svjetska rata zgradi se vraća prvobitna namjena, kada pod svojim krovom okuplja sva hrvatsko kulturno-sportska društva u Rumi. Ovo zdanje bilo je mjesto okupljanja mnogih Rumljana, koji su svoje maturske večeri proslavljali u tom objektu, a kako se navodi, rumski soldati su svoje prvo upoznavanje s Rumom počinjali upravo na tom mjestu. Godine 1957. iz zgrade su iseljene civilne institucije i ona je dodijeljena na korištenje Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da bi službeno postala Dom JNA 1958. godine. 

Danas ova zgrada stoji napuštena, oštećene fasade, polupanih ovalnih vitraža i čeka neka sretnija vremena. Bez prethodne najave, 2011. godine je sektor za materijalne resurse pri Ministarstvu obrane Republike Srbije u okviru master plana na svojim web stranicama objavilo prodaju, kako su ga oni tada nazvali, „Kluba Vojske na parceli 0,1197 hektara, površine objekta 625 m²“, iako se tu zapravo radi o nekadašnjoj zgradi Hrvatskog doma u Rumi, koji je 1957. godine dan na korištenje tadašnjem Sekretarijatu za narodnu obranu, a za čiji je povrat na osnovi Zakona o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine blagovremeni zahtjev uputilo Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec“ iz Rume, kao jedini pravni slijednik hrvatskih udruga koje su dom svojedobno gradile. 

Tadašnji predsjednik HKPD-a „Matija Gubec“ Milenko Kulušić izjavio je tada za „Hrvatsku riječ“ da je vlasnik Hrvatskog doma u stvari Kreditna hrvatska seljačka zadruga koja je uknjižena kao vlasnik, a pravo korištenja su imale i sve druge hrvatske udruge u Rumi. Prilikom posjeta Rumi o vlasničkom statusu Hrvatskog doma razgovarali smo sa sadašnjim predsjednikom HKPD-a „Matija Gubec“ Pavlom Škrobotom. 

„Postoji određena zakonska regulativa i mi se u tim zakonskim okvirima i krećemo. Hrvatska zajednica imala je tri do četiri društva koja su u tom objektu radila i ono društvo koje je preuzelo taj rad, po pravilu treba preuzeti i sva prava i obveze. Svi Rumljani bili su gosti te zgrade, a trenutačno se ta zgrada ne koristi ni za kakve namjene. Mi smo kao društvo dobili od općine drugu zgradu na trajno korištenje još sedamdesetih godina i od članarina smo sami podizali dodatne objekte. U Hrvatski dom, koji je poslije pretvoren u Dom JNA, uloženo je dosta rada i truda tijekom proteklih sto godina. Trenutna zakonska regulativa nam ne ide na ruku. Očekujemo izmjenu zakona, koja bi nam omogućila da uđemo u posjed, jer smatram da je to naša moralna obveza prvenstveno prema našim precima“, istaknuo je Pavle Škrobot. 

Odgovornu stranu pokušali smo pronaći u općini Ruma i obratili smo se čelnicima lokalne samouprave. Međutim, i pokraj objašnjenja o povodu našeg dolaska, odgovor je bio da nemaju vremena, da pokušamo neki drugi dan. A dok se ne riješi pravni i imovinski status, ili eventualno izmjena nekog zakonskog propisa, „rumski dragulj“, koji je trenutačno svačiji i ničiji, nastavit će propadati bez obzira što je jedna od najznamenitijih povijesnih zgrada u tom srijemskom gradu i mjesto prvih okupljanja hrvatskih udruga iz tog dijela Srijema. 

Tekst i fotografija: Suzana Darabašić