Na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva upisano je i 15 hrvatskih nematerijalnih kulturnih dobara: čipkarstvo u Hrvatskoj, dvoglasje tijesnih intervala Istre i hrvatskog primorja, fešta sv. Vlaha zaštitinika Dubrovnika, godišnji proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana, procesija za Križen na otoku Hvaru, umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja hrvatskog Zagorja, Sinjska alka – viteški turnir u Sinju, medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske, bećarac, vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema, Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje, mediteranska prehrana na hrvatskom Jadranu, Međimurska popevka – tradicijski napjev Međimurja, te umijeće suhozidne izgradnje.
O hrvatskim nematerijalnim kulturnim dobrima razgovarali smo s prof. dr. sc. Tvrtkom Zebecom, znanstvenim savjetnikom na zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku.
Na koje se načine zalaže Hrvatska za izgradnju učinkovitog sustava zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine, na međunarodnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini te za uspostavljanje i unaprjeđivanje međunarodne suradnje?
Već u ciklusima promocije remek djela čovječanstva prije samog prihvaćanja Konvencije za zaštitu i očuvanje nematerijalne kulturne baštine 2003. godine, koju je Hrvatska ratificirala 2005. godine, Hrvatska je bila aktivna i nominirala je umijeće čipkarstva i istarski glazbeni mikrokozmos kao nematerijalna kulturna dobra vrijedna međunarodne pažnje. Iako s tim početnim prijavama nije bilo uspjeha u proglašenju, iskustva su nam značajno pomogla u daljnjim prijavama na UNESCO-ove popise nematerijalne kulturne baštine. Ministarstvo kulture, a odnedavno i medija, preuzelo je zadatak provedbe UNESCO-ove Konvencije i već se dva desetljeća sustavno razvija način djelovanja na različitim razinama – od lokalne do globalne. Sustav zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj postoji još mnogo dulje, a čini se da su i u bivšoj socijalističkoj državi hrvatski konzervatori u tom smislu vodili riječ. Naime, već 1969. godine Beata Gotthardi Pavlovsky zalagala se da se u povodu uvođenja „etnografskih spomenika" u zakon uključi i „nematerijalna predajna baština" kako ju je tada nazvala. Otada do danas puno više je učinjeno tako da se doista može govoriti o sustavnom djelovanju pri Ministarstvu kulture i medija gdje je otpočetka aktivno Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu u čijem su sastavu etnolozi-kulturni antropolozi različitih profila – muzeologije, etnomuzikologije, etnokoreologije, kao i dijalektologinja, jer je stav da se u okviru te Konvencije na nacionalnoj razini promiču i njeguju mjesni govori koji brzo odumiru s drastičnim padom populacije, ali i pod utjecajem jezičnoga standarda.
Što je smisao provedbe UNESCO-ove Konvencije?
Nije slučajno da je reprezentativni popis najvidljiviji, da se na njega nastoji upisati što više kulturnih dobara ili kako u Konvenciji iz 2003. piše, elemenata. Smisao provedbe Konvencije nije samo u nabrajanju i zbrajanju upisanih elemenata nego je važno da smo na nacionalnoj i nižim, regionalnim i lokalnim, razinama svjesni značenja kulture općenito, pa onda i tradicijske, duhovne i društvene ili kako je to Konvencija terminološki uvela pojam, nematerijalne kulturne baštine. Da bismo potvrdili tu svijest o vrijednosti kulture, u ime Hrvatske smo željeli pokazati da imamo različitih iskustava i mogućnosti, da imamo kulturnih pojava ili elemenata koji se zaboravljaju, zapuštaju te im je potrebno posvetiti dodatnu pozornost, potaknuti njezine nositelje da je se ne srame, da je prenose na svoje mlađe naraštaje. Zato smo ojkanje, način pjevanja koji se sve više gubi, stavili na popis baštine kojoj je potrebna „hitna zaštita". Jasno je da je pojam zaštite vrlo relativan i da u hrvatskom jeziku radije govorimo o očuvanju, jer se to najviše svodi na mjere koje lokalna zajednica uz pomoć države i financijskih potpora može poduzeti da bi na taj način očuvala određenu praksu, u ovom slučaju pjevanja – ojkanja, rozganja i sl. Postoji i treći popis dobrih praksi. Na taj smo upisali Ekomuzej Batane u Rovinju kao primjer dobrog očuvanja baštine. Opširnije se o tim upisima može naći na webu Ministarstva kulture i medija: https://min-kulture.gov.hr/izdvojeno/kulturna-bastina/kulturna-bastina-na-unesco-ovim-popisima/17251.
Kako se odvija suradnja hrvatske države s UNESCO-om u svezi nematerijalne kulturne baštine? Kako se stiže na popis UNESCO-ove zaštite nematerijalne kulturne baštine? Koji su kriteriji u tom procesu i što znači kada se takvo dobro nađe na takvom popisu?
Dosadašnjih sedamnaest kulturnih dobara koje je Hrvatska upisala na tri različita popisa UNESCO-ove Konvencije – reprezentativni popis svjetske baštine, popis baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te popis dobrih praksi, govori o uspješnoj suradnji i dobrim iskustvima. Uz Kinu, Koreju i Japan te Španjolsku, Hrvatska spada svakako u zemlje koje imaju najviše dobara upisanih na UNESCO-ove popise. Kriteriji nisu jednostavni i što se dulje provodi Konvencija, to su i kriteriji sve oštriji. Pet ih je glavnih za upis na reprezentativni popis, a nešto više za druga dva popisa. Svi moraju biti u potpunosti zadovoljeni da bi neko kulturno dobro bilo upisano. Može biti upisano samo ono kulturno dobro koje je prepoznato na nacionalnoj razini i već upisano na inventarne popise. Važno je znati dobro opisati kulturno dobro i zajednicu koja ga izvodi i njeguje, važno je da ta lokalna zajednica otpočetka i vlastitom voljom sudjeluje u procesima registracije i dokumentiranja, osmišljavanja mjera zaštite i kasnije u njihovoj provedbi ta da ima podršku na lokalnoj i nacionalnoj razini. Biti na popisu svjetske baštine mnogo znači svakom nositelju toga kulturnog dobra. S jedne strane to međunarodno priznanje daje i otvara i neke druge mogućnosti očuvanja, vidljivosti i prepoznatljivosti, a s druge nameće i neka ograničenja. Kad se prođe neke zakonske okvire i kad ste javno prepoznati u cijelom svijetu, onda to stvara još veću obvezu čuvanja, njegovanja i uspješnog prenošenja registriranih znanja i umijeća na nove generacije. U slučaju da se primijeti bilo kakvo odstupanje, postavljaju se brojna pitanja o mjerama zaštite. Teško je uopće govoriti na toj općenitoj razini, jer svako je kulturno dobro drukčije i podrazumijeva drukčije uvjete postojanja i prenošenja pa sve to treba imati na umu i kod same prijave i registracije. Svjedoci smo npr. snažnog zamaha turizma koji se sve više oslanja na kulturne vrijednosti i posebnosti pa i u kontekstu Konvencije iz 2003., bit će sve više zainteresiranih turista koji bi došli pratiti recimo Feštu sv. Vlaha u Dubrovniku ili uskrsnu Procesiju za križen na otoku Hvaru. Oko toga se uvijek mogu stvoriti prijepori o primjerenome i održivom modelu očuvanja. I prošle pandemijske godine bilo je pitanja zašto se upravo ta procesija na Hvaru mogla izvoditi uživo, iako su mnoga druga okupljanja bila zabranjena zbog mogućnosti zaraze. Često se u takvim slučajevima radi i o medijskim manipulacijama na uštrb kulture i lokalne zajednice, ali kako živimo u suvremenom svijetu, moramo biti svjesni i takvih problema.
Sudjeluje li Hrvatska u međunarodnim projektima poput višenacionalnih nominacija za UNESCO-ove popise i različitim projektima koji se podupiru putem europskih fondova kao i na seminarima i konferencijama na kojima se, osim razmjene iskustava, unaprjeđuje i rad na očuvanju nematerijalne baštine općenito?
Hrvatska je sudionica mediteranske prehrane, registriranog kulturnog dobra na reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva zajedno s Ciprom, Španjolskom, Grčkom, Italijom, Marokom i Portugalom. I umijeće gradnje suhozida – gromača, upisano je kao zajednički prijedlog s Ciprom, Francuskom, Grčkom, Italijom, Slovenijom, Španjolskom i Švicarskom. Na sličan način upisani su stećci – BiH, Srbija, Crna Gora i Hrvatska, kao i venecijanske utvrde 15. i 16. stoljeća – Italija, Crna Gora i Hrvatska, na popisu svjetske baštine – World Heritage List. Hrvatska je nastojala i oko tradicije sokolarstva pa se očekuje upis i u tu multinacionalnu tradiciju, baš kao i za uzgoj lipicanaca u čemu je također više zemalja aktivno. Takva je međunarodna suradnja uvijek dobrodošla, jer iako postoji baština koja je vjerski i/ili nacionalno omeđena, kulture u načelu nisu izolirani otoci nego se međusobno vremenom razmjenjuju i obogaćuju; mnogi fenomeni nisu ograničeni područjem, državom ili nacijom pa ih tako treba i tretirati.
Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)
