Prva tiskara u Subotici otvorena je 1844. godine, a 117 godina kasnije Subotičanin Gyula Dietrich krenuo je  u Zagreb na štamparski zanat, kako bio izučio za ručnog sovoslagača. U tom poslu zadržao se 17 godina, a isto toliko radio je kao srednjoškolski profesor. Iako je odavno izašao iz tiskare Ditrih još s ponosom čuva zavidnu kolekciju koja podsjeća na nekadašnji štamparski zanat koju je on sam nazvao Muzej slova.

Kada je trebalo birati zanimanje Dietrich se izmedju petogodišnje učiteljske škole i štamparskog zanata odlučio za ovo drugo, a prevagnulo  je to što je poslije trogodišnjeg školovanja mogao steći zvanje šegrta i zaposliti se. „Na školovanje za ručnog slovoslagača krenuo sam 1961. godine, a poslije izučenog zanata posao sam dobio u Subotici u gradskoj tiskari, koja je poslije postala Grafički zavod Panonija. Poslije nekoliko godina završio sam Višu grafičku školu u Zagrebu. Zavolio sam taj posao i danas sa 75 godine mogu reći ponovo bih ga radio. Radilo se tada drugačije nego danas. Naslove u novinama radili smo ručno, dok su se tekstovi slagali na strojevima. Za prijelom jedne novinske stranice trebala su dva sata. Prelamači su se zvali meteri. Bila su četiri prava metera i uz njih jedan koji je dorađivao. Srednje strane novina radio je glavni meter .Tako sam i ja počeo, kao pomoćnik", priča Dietrich, koji je 1969. godine objavio Monografiju  „125 godina štamparstva u Subotici".

Dio nekadašnjeg načina pripreme i tiskanja Dietrich je sačuvao u svom muzeju slova, a među njima je i slog Hrvatske riječi.

 Gyula Dietrich ima i zavidnu kolekciju starih fotografija Subotice, a tu kolekciju nazvao je Arhiv Dietrich. U tom osobnom arhivu stare su fotografije Subotice koje je snimio Gyulin otac Jullius. Po struci cipelar, zaljubljenik u fotografiju, već od prve plaće kupio je fotoaparat, pa su zahvaljujući njemu ostali trajni foto zapisi nekadašnje Subotice. Obitelj Dietrich je u  Suboticu došla 1906. godine, iz Rumunjske, iz Brašova. Gyulin djed Johan,  došao je u Suboticu kao kemičar u tvornicu Klotild. Njegov sin Julius, zaposliće se kao cipelar, a unuk Gyula okrenuo se štamparskom zanatu. „Moj otac bio je običan cipelar, ali je bio zaljubljenik u fotografiju. I ne samo da je fotografirao, već je i sam razvijao filmove i izrađivao fotografije", kaže Gyula koji svoji arhivu fotografija rado prikazuje u javnosti.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)