U nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice nedavno je objavljena knjiga Ivana Sokača Rosa. Knjiga je napisana u formi pjesama u prozi; riječ je o kratkim lirskim prozama, hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Kako u pogovoru bilježi urednik knjige Zvonko Sarić, pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku.
Sokačeve pjesme u prozi tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora i putova, iako se pred nama često javljaju labirinti.
Etički i estetski stav
„Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, ‚sjenama nemirnih, izgubljenih duša‘, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje ‚vile harfe sviraju‘, s koferima punim tuge ‚pod turobnim balkanskim nebom‘, s koferima koji ‚uvijek mirišu na put‘, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je ‚miris života jutarnjeg neba‘, ali i banatske juhe koji se zimi probija i ‚grije zidove‘ i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do‘ labirinta noći‘, pokušavajući saznati ‚zbog čega je vrijeme izmučeno?‘
Znači, tu je riječ o proznim tekstovima s lirskim akcentima. U ovome žanru, pjesama u prozi, Sokač spaja kozmos lirike i univerzum proze. On ovdje organizira prozu tako da bi ona izrazila poeziju, a rezultat je da poezija i proza intenziviraju jedna drugu. Prijelaznih vrsta u književnosti, posebno od moderne naovamo, je mnogo. Odsustvo radnje je ono što karakterizira lirski književni rod. U tom odsustvu, baš kao i u rukopisu Sokača, to odsustvo zauzima misao i emocija", navodi Sarić.
Usred galamdžijskog i bezosjećanog svijeta Sokač poetički osluškuje, a njegova subjektivnost je izražena etičkim i estetskim stavom.
„Ovo uspjelo djelo je u skladu s bitnim životnim, trajnim, nekvarljivim i lijek je za nadu nadvladavanja isprazne postmoderne epohe i emacipaciju ljudskosti čovjeka, čovječanstva u ovom razdoblju kada se pohabalo i hamletovsko pitanje, jer je u aktualnom razdoblju situacije postmoderne civilizacije govora potrošen njegov smisao", zaključuje Sarić.
O autoru
Ivan Sokač (dipl. ecc.), rođen je u Beogradu 1975., porijeklom iz Međimurja. Prozni je pisac i pjesnik, član Udruženja književnika Srbije. Prevođen je, publiciran i zapažen na književnim sajtovima engleskog, ruskog i njemačkog govornog područja, također veoma prisutan i u kulturnim krugovima u regiji. Odlukom Društva pisaca Rusije Sokač je u Moskvi 2018. godine nominiran za književnu nagradu Sergej Jesenjin (Литературная премия имени Сергея Есенина), čime su mu pjesme, prevedene na ruski jezik, uvrštene u zbornik radova Moja Rusija, a 2019. godine i u Antologiju ruske poezije, te je imao čast biti odlikovan ordenom Antona Pavloviča Čehova za doprinos suvremenoj ruskoj književnosti.
Prestižno izdanje suvremene poezije na njemačkom jeziku Frankfurter Bibliothek (August von Goethe, 2020.), prisutno u nacionalnim knjižnicama Njemačke i Švicarske, Bečkoj državnoj, kao i Nacionalnoj kongresnoj knjižnici u Washingtonu, također sadrži pjesme Ivana Sokača.
Dosadašnja izdanja: Bijeli konji (pjesme), Kad se smrkne nad Balkanom (pripovijetke), Nedeljna zimska podneva (pjesme), Čovjek Jakov (roman), Molitva za jutro (prozaide), Duša (pjesme), Brodovi (pjesme i prozaide, višejezično izdanje), Zvona i zvonari (roman).
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
