Koncem 2013. godine u nakladi NIU „Hrvatska riječ“ iz Subotice izašle su četiri nove knjige – zbirka pjesama subotičkog književnika Vojislava Sekelja, pjesnički prvijenac subotičke književnice mlađe generacije Željke Zelić, zbirka poezije koju je subotički književnik Ante Vukov stvorio u posljednjoj godini života te prvi prozni uradak, odnosno zbirka kratkih priča subotičkog književnika Mirka Kopunovića.

NIU „Hrvatska riječ“ načinila je iskorak u pogledu dizajna naslovnica i likovnog opremanja ovih četiriju knjiga, što je djelo dizajnera Darka Vukovića iz Novog Sada.

Knjige se mogu se kupiti u prostorijama NIU „Hrvatska riječ“ u Subotici, te u subotičkim knjižarama „Danilo Kiš“, „Limbus“ i „Nova školska knjiga“.

Vojislav Sekelj, „Životopis jedne sjene“ – Duhovno zrcalo aktualnog razdoblja

Pjesničkim minijaturama – kratkim pjesmama, Sekelj u ovoj knjizi predočava vlastiti svijet misli i osjećaja, promišljajući i o konkretnom životu i kulturi, te o društvenim i misaonim pitanjima, često naznačujući i korespondenciju vlastite pjesničke produkcije, nakon čitateljskog i spoznajnog iskustva, s drugim književnicima, filozofima ili znanstvenicima, kao što su Platon, Sokrat, Freud, Hugo, Dostojevski, Kafka, Einstein, Mallarme ili matematičar Ludolph.

„Ova knjiga otkriva ispjevavanje pjesnika suvremenog senzibiliteta, tako je ova poezija jedno od duhovnih zrcala aktualnog razdoblja, jer pjesnik Sekelj udiše ovaj svijet i izdiše poeziju u potrazi za saznanjem, a njegove oči ne ostaju zatvorene pred ružnoćom i svirepošću, te ne šećeri duhovnu bijedu postmoderne epohe, kao u slučajevima brojnih, koji estetski biranim dekoracijama u poljima manipulativne kulturne produkcije prikrivaju stvarnost, u kojoj se konzumerizam predstavlja kao vrijednost u vidu raznih ‘crkvi za ponijeti’. Baš tako, kako i treba, ovo djelo ne teži razveseljavanju čitatelja u njihovoj dokolici“, zapisao je u pogovoru urednik knjige Zvonko Sarić.

Kako Sarić nadalje bilježi, koristeći koncept sjene u književnosti, Sekelj propituje i odnos između svjesne namjere pjesnika i nesvjesnih sadržaja svijesti, ali promišlja i o kolektivnim sjenama, koje se kreću u magmi kolektivno nesvjesnoga, a koje nastanjuju bijes, mržnja, pohlepa, zavist.

„Tako Sekelj, otimajući se jednostavnim pokušajima interpretacije, propituje i egzistencijalne, društveno-povijesne i znanstveno-spoznajne proturječnosti spram estetske funkcije kulture, ne povinujući se konvencijama i mitovima zatečene kulture, nudeći drugačiji koncept umjetničkog očitovanja. Pjesme Vojislava Sekelja prenose vjerodostojnu psihičku dinamiku i tako djeluju na čitatelje. Knjiga ‘Životopis jedne sjene’ je izazov da i čitatelji promišljaju i o svojim sjenama i kolektivnim sjenama, asocijativnim slijedom tijekom čitateljskog iskustva“, zaključuje Sarić.

Željka Zelić, „(intimna) Kronika srca“ – Pjesnički debi ljubavne tematike

„(intimna) Kronika srca“ naziv je pjesničkog prvijenca subotičke književnice mlađe generacije Željke Zelić. Riječ je o zbirci pjesama ljubavne tematike i, kako se iz naslova da naslutiti, terapijski ispovjednog tona. Zbirka sadrži 41 pjesmu podijeljenu u pet ciklusa: „Početak“, „Borba“, „Rastanak“, „Odlazak“ i „Susret“, koji nam otkrivaju kronologiju, ali i čudesnu putanju u knjizi opisanog emotivnog odnosa. U pojedinim nastojanjima da literarno predoči stanje svoje duše, pjesnikinja se služi i religijskim motivima.

„Kada se odlučite za tako iskonski romantičan žanr – kakva je ljubavna poezija – teško je izbjeći skliznuće u patetiku. Iako joj se na momente može zamjeriti duljina u iscrpljivanju teme, autorica tu ipak dobro balansira, što svakako pridonosi uspješnosti poetskog ostvarenja. Ova – kako ju sama autorica naziva – ‘ljubavi Golgota’ ispunjena je tonovima čežnje, tuge i nemoći. Međutim, kako se stihovi nižu, u posljednjoj cjelini dolazi do obrta: ‘Kronika’ okončava u svojevrsnom ‘happy endu’ otkrivajući nam tako novi sloj ovoga teksta. Naime, uokviren zanimljivim pjesničkim slikama, kraj zbirke nam nudi jedan dublji, u duhovnosti pronađen smisao, navodeći nas na zaključak da se ljubav može izboriti sama za sebe i, bez obzira na ‘fizičke’ okolnosti, naći put do srca onih koji ljube“, zapisao je u pogovoru knjige njezin urednik Davor Bašić Palković.

Po njegovu mišljenju, „(intimna) Kronika srca“ je pristojan pjesnički debi, a posebnu težinu dobiva ako se tumači i kao doprinos vrlo skromnoj tradiciji „ženskog pisma“ u književnosti vojvođanskih Hrvata.

Ante Vukov, „Boca bez poruke“ – Autobiografski manifest života umjetnika

Riječ je o lirici koju je subotički književnik Ante Vukov stvorio u posljednjoj godini života, lirici nesvakidašnjih odsjaja mudrosti života i odraza ljepota svijeta, lirici koja počiva na svjetonazorskoj paradigmi Istoka, o čemu je više spoznao tijekom studija indologije u Ljubljani. Kako u pogovoru bilježi urednik knjige Tomislav Žigmanov, vrijednosti uzmicanja od svijeta, nenasilnosti, posvećenosti miru, prihvatu sudbine, traganje za smislom života koji nije zadan u okružju koje se zatiče, stalni rad u duhovnome rastu, zauzetost za trpljenike nepravdi ma gdje oni bili... činit će temeljne odrednice i njegove poetike, duboko refleksivne poetike što posebno vrhuni u njegovoj posljednjoj zbirci pjesama. Naslov ove oveće pjesničke knjige radikalno izmješta iz uobičajenoga dominirajućeg, pa tako i očekivanog, značenjskog vidokruga, koji nas nuka da se topos poruke – ono što se smatra važnim za priopćiti drugima – ima situirati u boci.

„Boca je, pak, kazuje dalje ova interpretativna matrica, omotač, neka vrsta zaštite, poručenoga – u smislu da se tako, najčešće ‘hartija’ na kojoj je poruka ispisana, ne oštećuje, ali ujedno i čimbenik skrivanja – boca, naime, ne da vidjeti što je to što poručitelj poručuje. Još ćemo dodati kako je poručitelj, po pravilu, uvijek sam, a poruku odašilje u nekom dramatičnom trenutku. Posredovana formalnost umjesto nepatvorene sadržajnosti i licemjerne zatomljenosti umjesto ogoljene vlastitosti. Tko je pomislio da je riječ o Zapadu i biti njegove civilizacije nimalo nije pogriješio!“, zapisao je Žigmanov.

Vukov u poruci bez boce hoće iznijeti na vidjelo iz prostora vlastite osame ono što smatra za život važnim. „To, pak, čini na rafinirani način unutarnjeg monologa – Vukov osluškuje i bilježi sadržajne sastavnice svoje svijesti, pa cijela ova lucidna pjesmarica predstavlja asocijativni protok svijesti lirskoga subjekta. Sadržajna narav te svijesti računa sa životom koji je okovan ‘Sanjarijama’, ‘neokončanim snovima’. On traje u ‘neuskrativoj samoći’ i u ‘neuzmicanoj šutnji’, a na način ‘harmonije svijeta i imaginacije’. Riječju, na djelu je u životu suglasje zbilje i snova, što je Ante Vukov za života nepatvoreno i dosljedno i svjedočio! Tako koncepcijski i sadržajno uspostavljena, ova se poetika može imenovati i kao autobiografski manifest života umjetnika“, zaključuje u pogovoru Tomislav Žigmanov.

Knjiga je objavljena u ediciji „Suvremena poezija“.

Mirko Kopunović, „Mrvljenje mrve neba“ – Životna gorčina uz toplo intoniranu naraciju

Nakon četiri pjesničke zbirke, subotički književnik Mirko Kopunović javlja se svojim prvim proznim uratkom – knjigom kratkih priča „Mrvljenje mrve neba“. Glavna je tema ovih pripovijedaka gubitak životnoga smisla ili barem ozbiljna zapitanost nad njim, pri čemu su uzroci, koji su pojedine likove do toga stanja doveli, naoko različiti, navodi u pogovoru knjige dr. sc. Petar Vuković, izvanredni profesor na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Unatoč tomu što pripovijetke obiluju životnom gorčinom, kako Vuković bilježi, pred nama su iznimno topla intonirana naracija i pripovjedač koji za svoje likove pokazuje najdublje ljudsko razumijevanje.

„Čitatelja potanko upoznaje s njihovim osobnim povijestima te smireno razlaže sve važne događaje koji su na njima ostavili neizbrisive tragove i učinili ih onakvima kakvi jesu. Veliku pozornost posvećuje prirodnomu i društvenomu miljeu u kojem su se formirali, a kad pripovijeda o onom što u pojedinim situacijama doživljavaju, čini to kao netko tko ih poznaje u dušu. Takvim emotivnim angažmanom čitatelja potiče da i sam osjeti sućut te on ne može ne biti potresen sudbinama likova čije je snage životna težina jednostavno nadrasla“, zapisao je Vuković.

No ako se nad pripovijetkama malo dulje zamislite, dodaje Vuković, zapljusne vas uvid kako su ti likovi ipak za mnogo toga sami odgovorni. U mnogim slučajevima, naime, nisu suočeni s elementarnim katastrofama koje su posve izvan njihove kontrole, nego s očekivanim posljedicama odluka koje su donosili sami – istina, u skladu s uputama što su ih dobivali u kulturi u kojoj su socijalizirani.

„Svaka kultura, naime, svoje pripadnike opskrbljuje repertoarom naučenih ponašanja kako bi im olakšala prevladavanje životnih izazova i upravo u tom počiva njezina utilitarna vrijednost. Kultura zajednice o kojoj se govori u Kopunovićevim pričama u tom smislu nije od bogzna kakve pomoći, jer svoje pripadnike zapravo nije pripremila na ono što ih čeka. Koja je društvena skupina nositelj te kulture? Tko su ti ‘mi’ o kojima se u ovim pričama govori? Jesu li oni određeni etnički, klasno ili generacijski? To ovdje možda i nije najvažnije – važno je u prvom redu to da bi tu kulturu trebalo više mijenjati nego njegovati, da bi njezini nositelji češće nego Budanovićev molitvenik u ruke trebali uzimati vlastitu sudbinu. Rekao bih da je to glavna poruka ove zbirke pripovijedaka, iako ona iz nje izlazi donekle mimo pripovjedača, a možda čak i mimo autora“, zaključuje Petar Vuković.

Urednik knjige je Vladan Čutura.

Izvor: Hrvatska riječ