Sot se, pored Morovića i Berkasova, ubraja u najstarija mjesta u šidskoj općini. Prvi put se spominje u mađarskim dokumentima 1297. godine kada je posjed pripadao velikaškoj obitelji Horvat. Koncem 14. stoljeća Sot dolazi u posjed knezova Gorjanskih, a od 1481. godine u posjedu je obitelji Raškaj. Međutim, prva nalazišta dokazuju da je Sot bio nastanjen i mnogo ranije. Zabilježeno je da je osim sela postojala i utvrda castrum Zatha, gdje se nalazio plemićki dvorac. Na potezu Gradina pronađeni su tragovi naselja iz razdoblja neolita, sopotsko-lenđelske kulturne grupe, a usporedo sa Sotom, postojalo je i mjesto Pakledin (smješteno između Kukujevaca i Sota), koje početkom 18. vijeka prestaje postojati. Bogata povijest, specifičan geografski položaj, migracije stanovništva kroz vijekove, ali i osobenost stanovništva ovog mjesta koga krasi zajedništvo i istrajnost u očuvanju svog identiteta, bili su dovoljni razlozi za predstavljanje Sota u narednim redovima. Ideju za ovaj tekst dao je aktivni član HKD-a Šid, porijeklom iz Sota Pavle Sklenar s kojim smo i razgovarali na tu temu.
Sot u posjedu plemićkih obitelji
Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Sot je imao 1.257 stanovnika. Od tog broja kao materinji mađarski jezik je govorilo 502 stanovnika, 415 ih je govorilo hrvatski, 184 njemački, 115 slovački, 21 rusinski, 18 srpski i 2 ostale jezike. Rimokatolika je u to vrijeme bilo 1.120, a pravoslavaca 60. Prije ratnih devedesetih godina u Sotu je živjelo 57,62 posto Hrvata. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine etnička struktura stanovništva je promijenjena. Prema tom popisu većinsko stanovništvo u Sotu čine Srbi 42,98 posto, zatim Hrvati 40,07 posto, Mađari 4,17, a potom slijede Slovaci, Jugoslaveni, Rusini, Nijemci... U srednjem vijeku Sot se pominje u spisima posjeda plemićkih obitelji Gorjanski, Horvat, Raškaj i Gareb, a u razdoblju vladavine Gorjanskih, Sot je zabilježen kao utvrda.
„Sot se počeo razvijati nakon izgradnje Rimokatoličke crkve sv. Katarine koju je 1742. godine podigao kao dar vjernicima vojvoda srijemski i iločki Odescalhi, dok je princ Hidburghausen darovao novac da se podigne oltar sv. Katarine. Nakon izgradnje crkve i Pakledin je, s obzirom na to da se nije nalazio na značajnim putovima, preseljen u Sot. Ono što je mene zaintrigiralo kao rođenog Soćanina da se više pozabavim poviješću ovog mjesta jest što se ono u povijesnim spisima spominje kao utvrda, iako danas nema većih tragova o tome. Razmišljao sam o tome i došao do spoznaje da u Sotu postoji nekoliko lokaliteta: Gradina, Gradac, Gradić (na prijevoju prema Iloku), a o kojima se malo zna. Postoji mišljenje da se tu nekada nalazila utvrda. Stariji mještani u Sotu ga još uvijek nazivaju Gradić. Tijekom turske vladavine od 1526. do 1691. godine interesantan je podatak da su mještani Sota dažbine plaćali posredniku Kenesakoviću iz Nijemaca“, kaže Sklenar.
Asimilacija stanovništva
Poslije 1848. godine i oslobađanja od feudalne vlasti, Sot je u sastavu Austrougarske Monarhije sve do 1918. godine. Stvaranjem Banovine Hrvatske i Sot s iločkim srezom ulazi u njen sastav i u tom statusu je selo bilo do početka Drugog svjetskog rata.
„I ne samo Sot nego i sva okolna sela: Erdevik, Ljuba, Molovin, Đipša i ostala mjesta, sve do Beočina. Tako je bilo sve do Drugog svjetskog rata kada dolazi do formiranja NDH. Stvaranjem republičke granice između Hrvatske i Srbije od strane Đilasove komisije, Sot je od 1948. godine u srezu Šid, kao i sva okolna sela“, navodi Sklenar.
Kroz vijekove i uslijed turbulentne povijesti dolazilo je do asimilacije stanovništva. Pučka škola u Sotu otvorena je 1835. godine. Julijansko društvo iz Ugarske otvorilo je u Sotu pučku školu na mađarskom jeziku koju su pohađala i djeca slovačke narodnosti.
„Kasnije je mađarsko stanovništvo u Sotu praktički asimilirano, pa danas nitko od preostale mađarske populacije ne zna govoriti mađarski. Ostala su samo mađarska prezimena. Poslije Drugog svjetskog rata su čelni ljudi došli na ideju da se u Sotu organizira nastava na mađarskom jeziku. Doveli su čak i učitelja iz Subotice, ali se nije postiglo ništa. Vremenom je došlo do gubitka mađarskog identiteta.“
Doprinos Katoličke crkve
Unatoč svemu navedenom, Sot se danas ubraja u jedno od rijetkih mjesta u šidskoj općini gdje se uspio održati vjerski identitet u čemu je prema riječima našeg sugovornika veliki doprinos dala Katolička crkva.
„U Sotu je danas najveći broj vjernika katoličke vjere. Župljani Sota su i najbrojniji članovi HKD-a Šid, što je sigurno zasluga njihovog viševjekovnog boravka na ovim prostorima i usađene vjere, ljubavi i želje da njeguju svoje kulturno bogatstvo i identitet“, ističe on, dodajući da još uvijek neistražena nalazišta u Sotu zaslužuju veću pažnju, jer mogu dovesti do širih saznanja o tom mjestu.
„Na tim lokalitetima su ljudi pronalazili pojedine predmete iz srednjeg vijeka, koji sigurno mogu biti od velikog značaja za daljnja istraživanja. Možda će se u budućnosti nešto i uraditi po tom pitanju. U našem Društvu postojala je ideja da se u Sotu održi jedna večer posvećena arheološkim lokalitetima u tom mjestu. Imali smo želju dovesti eminentne stručnjake iz područja arheologije i povijesti koji bi nas više upoznali s njima. Nadam se da ćemo u dogledno vrijeme to i učiniti“, zaključuje naš sugovornik.
Osim bogate povijesti, neistraženih arheoloških lokaliteta i prirodnih ljepota koje krase ovo selo, Sot je jedino mjesto u šidskoj općini koje ima dva potoka: Šidinu i Sotski potok, koji se spajaju u centru sela. Druga važna stvar je da je izgradnjom sotskog jezera ovo mjesto dobilo mogućnost razvoja turizma i danas je omiljena destinacija za odmor i ribolov. Nedavno je u dvorištu župe sv. Katarine izgrađen pastoralni centar Kata, na ponos svih mještana tog sela. Uz sve to u njemu žive i dobri ljudi u zajedništvu i slozi koji s ljubavlju njeguju svoju vjeru, jezik i kulturu. Ako ga do sada niste posjetili, možda će ovaj tekst biti poticaj da to učinite.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)
