Odlazak na studij u Zagreb sedamdesetih godina i završeni studij fizike trebali su za Hrvoja Prćića označiti i početak znanstvene ili profesorske karijere. Međutim, primamljiva ponuda iz Večernjeg lista označila je početak jedne sasvim neplanirane, mada sanjane u djetinjstvu, karijere u novinarstvu i popularnoj znanosti. U javnosti se njegovo ime najviše vezuje uz poznati jugoslavenski SF časopis Sirius kojemu je bio glavni urednik, a posljednjih dvadeset godina uz National Geographic za Hrvatsku, kojega je pokrenuo i bio mu dvadeset godina glavni urednik. Časopis je izlazio od 2003. do 2023. kada su, zbog neplaćanja licencije od strane tada vlasnika srpskog i hrvatskog izdanja Monda, ugašena oba izdanja. No, kaže Prćić, to je bilo divno iskustvo i tih dvadeset godina spadaju među ljepše godine njegovog života, i urednički i kulturno. I danas radi kao vanjski suradnik ovoga svjetskog renomiranog časopisa, a kao naslijeđe iz rada u National Geographicu ostala su mu divna iskustva, poznanstva i prijateljstva širom svijeta.

Posljedice Hrvatskog proljeća

Na naše pitanje koji su bili motivi za odabir studija fizike u Zagrebu, Prćić kaže: „Postoji nekoliko razloga, zapravo mislim da čim sam se rodio znalo se da ću studirati u Zagrebu. Osobni razlozi su bili da sam želio studirati fiziku i u to je vrijeme studij fizike u Zagrebu bio, po mome mišljenju, dosta jači nego studij u Beogradu. Na primjer, profesor Ivan Supek je meni bio nekakav idol da se odlučim za fiziku u Zagrebu, a i profesorica iz gimnazije Dragica Maravić je studirala tamo i najbolje uvijek govorila o studijama u Zagrebu. Bilo je tu i nekakve osobne nacionalne sklonosti prema Zagrebu jer i moj dida i moj tata su uvijek u mom odgoju isticali to bunjevačko hrvatstvo pa me je i to usmjeravalo prema studijima u Zagrebu, a osim toga u Zagrebu sam imao i rodbine dok u Beogradu nisam imao nikog. Tako da je sve to skupa kad se zbroji i oduzme logičan izbor“.

Početak sedamdesetih godina bio je obilježen Hrvatskim proljećem koje je za Hrvate u Vojvodini donijelo teškoće i probleme, kao i za Prćića i njegovu obitelj, pa je jedan radostan događaj kao što je odlazak na studij protekao u dosta tmurnom ozračju, kaže Prćić.

„Vrlo dobro se sjećam tih godina. Bio sam jedan od najboljih učenika svoje generacije. Bio sam vukovac, išao na natjecanja i negdje do 1971., 1972. godine je tu bilo već razgovora i ponuda za stipendije. Međutim, nakon 1972. mene i moju obitelj žestoko je pogodilo sve ono što se događalo, tada su i razgovori za stipendije nestali, neki prijatelji su se okrenuli od mojih roditelja a ni sudbina mojih roditelja nije bila blistava. Zapravo je i cijelo njihovo napredovanje bilo zakočeno. Naime, moj otac je radio u subotičkoj knjižnici i očekivalo se da će postati i ravnatelj, ali je umjesto toga dobio otkaz pa je sudskim putom vraćen. Međutim, nisu ga htjeli vidjeti u knjižnici pa su ga poslali u Népkör (Mađarsko kulturno-umjetničko društvo) koji je navodno imao nekakvu knjižnicu. Tata je uredno otišao tamo, ali te knjižnice uopće nije bilo, bilo je samo nekakvih starih plesnjivih knjiga u podrumu, a sam Népkör je bila kavana. Kad je tata došao tamo pitati ’dobro, imam li ja ured ili nešto tako‘ rekli su mu da je njegov ured bio stol u kutu kavane, gdje su ljudi dolazili popiti jutarnju rakijicu ili ručati. Sjedio je u tom kutu, otišao u podrum nešto raditi, te stare knjige išao katalogizirati, popisati, spasiti, očistiti, što je bilo prilično ponižavajuće a i financijski vrlo teško, a ja sam bio pred studijem, i tako nekoliko godina sve dok tata nije dobio invalidsku mirovinu i kad sam ja otišao na studij. Tako da su ti dani moga odlaska na studij bili prilično teški za moju obitelj. Bili su tu i dolasci policije, ispitivanja i slično i mogu reći da mi je bilo veliko olakšanje kada sam iz Subotice otišao. I veliki broj maminih i tatinih prijatelja je završio ne samo na policijskim ispitivanjima nego i po zatvorima kao Maća Poljaković na primjer, tako da je to razdoblje moga dolaska u Zagreb za mene bilo dosta tmurno“.

Najljepše doba

Dolazak u Zagreb je za Prćića označio više slobode, širinu i bogatstvo kulturnih događanja koje je veliki grad nudio ali i do danas su mu ostala sjećanja na Suboticu, ne samo po tmurnim sedamdesetim već i po, kako kaže, fantastičnim profesorima od osnovne škole do gimnazije.

„Vrijeme studija je za mene bilo najljepše doba jer Subotica je ipak mali grad, ima i recimo jedan malograđanski štih u kojem se sve zna o svakome. Pa i kad sam poljubio curu na ulici kad sam je otpratio doma, susjed je vidio i odmah išao pozvati moga oca. Jedva sam čekao otići da mogu slobodno šetati gradom, gdje me nitko ne pozna i ne prijavljuje i da se malo lakše diše. Dolazak u Zagreb koji je doista veliki grad je bilo nešto fantastično, pogotovo za studenta koji ima široka interesiranja i u kulturi i drugdje. Zagreb sa svojim kazalištima, koncertima, galerijama, muzejima, pa i raznim studentskim udrugama, druženjima, aktivnostima, to je bilo doista fantastično za klinca koji je došao iz provincije. U Subotici smo tada imali kazalište koje je radilo kako je radilo i to smo redovito posjećivali, međutim kulturna zbivanja bila su u to vrijeme dosta siromašna. Bilo je jednog uzleta tamo negdje ’69., ’70., ’71. kada se počelo više raditi na kulturnim manifestacijama bunjevačkih Hrvata i sjećam se i kad je bilo to oživljeno, jer je moj otac bio jako upućen u ta zbivanja, pa i ja. Kad je bila revitalizacija i Dužijance, krenulo se i s Bunjevačkim kolom i nakladništvom i bila je izvrsna suradnja Sombor – Osijek – Subotica, i s Mađarskom se širila suradnja, bilo je razvoja ali je onda s Hrvatskim proljećem sve to bilo sasječeno. Zagreb je pak zaista pružao mnogo toga i uživao sam u svemu tome. Novaca baš nije bilo jer mi ni moji nisu mnogo mogli slati dok se i sâm nisam snašao i počeo držati satove iz fizike, kemije, matematike, no ipak je život u Zagrebu bio dobar i sa sportske i kulturne strane.“

Profesori koji su me oblikovali

Na studijima fizike u Zagrebu Prćiću su, među ostalima, profesori bili čuveni fizičari Ivan Supek, zatim Gajo Alaga rodom iz Lemeša i mnogi drugi. No, kaže Prćić, nije zaboravio ni svoju prvu učiteljicu, ni nastavnike u osnovnoj školi, a zatim i u gimnaziji.

„Moja učiteljica Kata Duranci bila je jedan prvi veliki utjecaj na mene i ona je fantastične temelje dala ne samo meni nego cijeloj generaciji. Bila je učiteljica koja je u nama pobuđivala želju za razvojem, istraživanjem, učenjem, kulturom. Mi smo s njom jako napredovali i mi se i danas povremeno nađemo, kad god dođem u Suboticu ili kad moj razred iz osnovne škole organizira susrete i uvijek je tu i učiteljica Kata Duranci. Divna jedna žena. Kasnije, od petog do osmog razreda, razrednica mi je bila Marija Prćić koja je nastavila taj divni put s mojim razredom. Nije mi ni u kakvom rodu, ali je bila fantastična. I nisu to bila samo suhoparna predavanja već se radilo sa svima kojima je to trebalo, usmjeravala nas je u svemu. Uvijek pričam jednu anegdotu iz tog razdoblja. Kada smo završavali četvrti razred osnovne škole, učiteljica nas je pitala što bismo htjeli biti kad porastemo, a mene je tata nešto prije toga par godina pretplatio na National Geographic koji mi je redovito stizao. Meni se to jako dopalo, pogotovo fotografije su mi bile fantastične i kada nas je učiteljica pitala što bismo htjeli biti kad porastemo, rekao sam da bih htio biti direktor National Geographica. Učiteljica je tada svakom od nas napravila jednu karticu, razglednicu na kojoj je nacrtala što bismo mi htjeli biti. Mene je nacrtala za stolom i tamo je kartica na kojoj piše Hrvoje Prćić, National Geographic, direktor. Nisam postao direktor već glavni urednik za Hrvatsku i kada sam Amerikancima pokazao tu karticu, to je bilo opće oduševljenje. Jer je učiteljica bila ‚vidovita‘. A kada sam organizirao putujuću izložbu 100 najboljih fotografija National Geographica, organizirao sam da posjeti i Suboticu te sam pozvao i učiteljicu i razrednicu od 5. do 8. razreda pa smo se učiteljica i ja skoro rasplakali kad smo se tamo sreli. Nakon osnovne škole došla je gimnazija i s današnjeg aspekta mogu reći da je jačina te subotičke gimnazije bila vrhunska. To je još bila stara garda profesora gdje se puno i dobro učilo u radilo, petice se nisu dijelile šakom i kapom kao danas, niti su roditelji dolazili buniti se ako njihovo dijete nema peticu, nego su pitali dijete ‚a zašto ne učiš?‘. Postotak je odličnih učenika bio oko deset posto što je razuman postotak, i gimnazija je doista davala jedno široko, raznovrsno i kvalitetno obrazovanje i učeniku dala temelje da mogu kasnije na fakultetu dobro napredovati«, kaže Prćić te posebno ističe profesora povijesti Rudolfa Kolara, profesora srpskohrvatskog jezika Krstića i naravno profesoricu fizike Dragicu Maravić.

„Širina opće kulture, sklonost ka raznovrsnosti dobija se u gimnaziji, a profesori su tada zaista bili fantastični, a i direktor gimnazije Aladar Štrebl i njegova zamjenica profesorica Vera Somborac su doista bili sjajni ljudi i sjajno su vodili školu“, kaže Prćić.

Supek i Alaga

Sjajni nastavnici bili su prisutni i na studijima, među kojima Prćić ističe profesore Ivana Supeka i Gaju Alagu.

„Na studiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, koji je jedan od najjačih fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu predavao mi je profesor Ivan Supek, svjetsko ime na području fizike. Bavio se i filozofijom, ne samo fizikom, a jedno vrijeme i društveno-političkim radom. Bio je jedan od najznačajnijih boraca protiv atomske bombe i protiv ratova. Međutim i profesor Supek je također 1971. nastradao jer je bio rektor, a nakon zbivanja ’71.-’72. jedna je stupidna filozofija bila da on ne može više predavati glavne predmete na fakultetu, a kako ne mogu takvo veliko ime maknuti, ipak su mu dali jedan mali predmet koji se zvao fizika i filozofija. Naime, svaki fizički zakon ima i svoju filozofsku i sociološku implikaciju i filozofija i fizika su u velikoj mjeri povezani. Njegova predavanja su bila tako dobra da su dolazili i studenti s Filozofskog fakulteta slušati ih. Profesor Gaja Alaga bio je drugi veliki profesor koji mi je predavao, koji je u to vrijeme bio među 4-5 najpoznatijih teorijskih fizičara, a ni danas bez Alaginih operatora nema suvremene fizike. On je bio drugačiji tip, totalno usmjeren prema znanosti, ali je bio i sjajan profesor. Njega pamtim po jednom ispitu i njegovoj rečenici da se ne može ocijeniti neznanje već samo znanje. Jako sam se sprijateljio s njim, bio često i kod njega doma i bio sam stoga i izuzetno sretan i ponosan što sam bio na obljetnici profesora Gaje Alage i Mirka Vidakovića, koja je nedavno organizirana u Lemešu i Somboru i što sam mogao reći nekoliko riječi o njemu. To je zaista bila sjajna akcija i to je jedna jako dobra stvar i za hrvatsku zajednicu, ali i za cijelu Srbiju jer su bili i predstavnici Ministarstva kulture i mislim da je to putokaz kojim treba ići – dobar i kvalitetan suživot namjesto sukoba.“

Subotica je moj grad

Prćić kaže kako se i danas vraća Subotici, posjećuje je svakih četiri-pet mjeseci i redovito prati događanja među vojvođanskim Hrvatima.

„Redovito pratim, gledam što se zbiva, družim se i s mnogim ljudima iz Subotice koji su u Zagrebu, dolazim i redovito u Suboticu svakih četiri-pet mjeseci. Mnogi me pitaju što imaš sad u Subotici, ali ako ništa drugo imam grobove svojih predaka, koje treba redovito posjećivati i uređivati. Iako mi je laknulo kad sam otišao iz Subotice, ona je uvijek u mom srcu, smatram je svojim gradom i promoviram je i uvijek će tu biti sa mnom. Volim je, iako se danas uvelike razlikuje od Subotice iz koje sam otišao“, kaže Prćić.

Budući da redovito prati događanja među vojvođanskim Hrvatima pitali smo ga i kako mu izgledaju događanja u hrvatskoj zajednici danas, gledajući iz Zagreba.

„Što se tiče događanja na sjeveru Bačke dosta grešaka je učinjeno od strane Hrvatske, pogotovo u vrijeme osamostaljenja. Nije pružena dovoljna podrška Hrvatima i našli su se na udaru srpskih vlasti, bili su podvrgnuti i izravnim i neizravnim progonima i dosta se Hrvata iselilo iz Subotice, Srbije u cjelini. To je veliki problem, a nakon toga došlo je, na žalost, i do političkih podjela i silno mi je žao da je dosta razjedinjenosti i internih sukoba. Što se tiče kulturnog dosega, on je fantastičan. Hrvatska zajednica puno toga radi na istraživanju i prezentiranju kulture Hrvata, piše se o njihovim dosezima i stvaralaštvu i Hrvatska riječ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. I borba za hrvatski jezik postoji, mada je to još uvijek nedovoljno, ali se dobro radi. Nakladnička djelatnost je jako dobra, puno toga se radi na rasvjetljavanju povijesti i objavljivanju i sa zadovoljstvom svaku od tih knjiga nabavljam. U mojoj biblioteci, koju je započeo stvarati moj dida, nastavio otac pa zatim i ja, dobra dva metra pripadaju literaturi o bunjevačkim Hrvatima i njihovom stvaralaštvu. Subotički dio ove biblioteke donirao sam knjižnici ZKVH-a i drago mi je da sam to uradio, a u Zagrebu imam također oko 10.000 knjiga“, kazao je Prćić.

Izvor: Hrvatska riječ (J. D.)