U nizu vrlo plodotvornih književnih radova, eseja, romana i poezije subotičkog piscaMilovana Mikovića stigao je i njegov roman Nocturno iz trilogije Limes (Potonulo ušće, Nocturno i Otići nekamo), koji predstavlja veoma zanimljiv i samosvojan pokušaj sagledavanja stvarnosti Subotice, likova i događanja iz mučnih i mračnih godina II. svjetskog rata, rekao je ravnatelj Gradske knjižnice Subotica i moderator književne večeri Dragan Rokvić na počeku predstavljanja najnovije Mikovićeve knjige, održanog 28. studenoga 2018, u čitaonici spomenute kulturne ustanove.

Ukrštanje s historiografijom

Podsjećajući kako su prije 30-ak godina Petar Vukov i Radomir Babin pobrojali do tada nastale tzv. subotičke romane, Rokvić je ovom prigodom istaknuo kako je Milovan Miković prvi koji je odlučno, romanesknim sredstvima progovorio o danima okupacije i o tom sumornom vremenu. To što djelo prožimaju pojedinosti iz povijesti, kod autora i nije novina, ali značajno u Mikovićevu stvaralaštvu, prema mišljenju moderatora, je to što u svom posljednjem književnom djelu narativnu liniju vrlo jasno i izravno ukršta s historiografijom.

Potvrđujući ovu konstataciju, autor je objasnio kako je razlog tomu svojevrstan pritisak cjelokupne građe koju je obujmio i iščitavao više od dvadesetak godina, koliko su trajale pripreme za nastanak Nocturna, jer su saznanja i dojmovi tada već u mnogo čemu bili posve uobličeni ili, odveć snažni, i nije bilo lako oduprijeti im se, budući da su doslovce tražili sebi mjesto i na stranicama knjige.

Na pitanje zbog čega se opredijelio svoju pozornost posvetiti upravo ovom povijesnom razdoblju, početku II. svjetskog rata, Miković je odgovorio:

„Ima više razloga. Jedan od njih je paralela s ratom koji nas je tu nedavno zahvatio, a takvi se požari mogu, možda, ponovno zbiti. To su sukobi koji se ovdje znaju dogoditi ‘iz čista mira’. A posebice činjenica što su samo brojčano mali narodi poput Hrvata, Mađara i Srba u značajnoj mjeri pridonijeli sveopćoj uljudbi – kulturi, umjetnosti i znanosti – te se i mi kao njihovi sljednici još itekako imamo prava, a i trebamo se zapitati: kome su zapravo bili potrebni stanoviti savezi što su ih svojedobno sklapale pojedine ratne vođe, nanoseći tešku štetu i nacionalnim interesima u jednoj povijesnoj etapi ispunjenoj zločinima, stradanjima i patnjom. U jednom će sloju romana ostati zapisana i svjedočenja o postupcima proizašlim iz ljubavi u ratnim uvjetima, na što su me potakla pojedinačna, pa i neka osobna iskustva, promatrajući što sve supruga poduzima, žrtvujući se, zapravo, kako bi naša tada još sasvim mala djeca izbjegla trpljenja (a s njima i odrasli), ne pristajući na stajališta ratne psihoze, namećući ponašanje, kao da je (bezmalo) sve u redu i kao da okolo ne jezde krstareće rakete.“

Miković se u svom najnovijem djelu pozabavio i šarolikom etničkom mapom Subotice, a na Rokvićevo pitanje u kolikoj nas mjeri ta mapa omogućava odnosno onemogućava, Miković je rekao kako je ta šarolikost dobra, sve dok zbog nje drugi ne stradaju.

„A to se događalo. Svašta se tu događalo. Čuli su se pucnji tijekom cijele noći, a ujutro, moj otac, premda (kratko vrijeme) visokopozicionirani policijski djelatnik nije smio znati tko je i zašto pucao. Uvijek bi se našao onaj Netko iznad i njega i Netko koji bi odlučno opovrgnuo bilo kakvu noćnu pucnjavu dok su se masovne rake sve više punile mrtvima. Ili, što ćemo sa subotičkim i inim Židovima? Još uvijek nismo dobili sve potpune odgovore o njihovom masovnom, monstruoznom ubijanju i stradanju. Još uvijek ima novih slučajeva. Što ćemo s onim Hrvatima kojima je suđeno samo zato što su bili Hrvati i katolici?“, zapitao se on.

Najavljujući svoj sljedeći roman, Milovan Miković je rekao da će u njemu također biti dodira s tom povijesnom istinom (ali iz jednog nužno drugog kuta), „istinom koje uistinu nema, jer je i ne može biti dokle god će i dalje svatko samo svoje viđenje i interpretaciju smatrati jedino mjerodavnom slikom prošlih vremena. Ali ako naučimo sagledati društvene procese i njihove posljedice i očima onih s kojima se ne slažemo, postoji mogućnost da smo na dobrom putu, da vidimo i sami sebe, svoje interese i potrebe“.

Upravo je o tome riječ u romanu u nastanku pod naslovom Potonulo ušće što ga Miković privodi kraju. To je knjiga o gradu, u kojoj se autor bavi pojedinim etapama njegovog razvoja, a počinje i završava s onim ludim pilotom koji je avion krcat putnicima zabio negdje u Alpima kako bi svladao vlastiti strah od letenja.

„Ovaj grad je u po nečemu nalik tome avionu, u kome žive divni, pametni, dobri ljudi ali i nekolicina budala koje bi da nas sunovrate među lednike u zamrznute labirinte Alpa. Moramo se naučiti čuvati od takvih ljudi s kojima smo prinuđeni naučiti dijeliti život u ovom podneblju“, poručio je na koncu Miković.

Roman grada i čovjeka

Kratak prikaz romana Nocturno ovom je prigodom dala profesorica književnosti Klara Dulić, ističući kako se radi o jednom, prije svega, povijesnom romanu.

„Polazeći najprije od samoga naslova, čitatelj će napraviti mentalnu bilješku: očekuj noć, noćna raspoloženja, nešto tamno. I doista, neće pogriješiti. Nokturno je obojio i preplavio ovaj roman. Noć i tama prelili su se izvan svojih granica i zavladali slobodnim kraljevskim kotar-gradom. Opet pred sobom imamo roman grada i čovjeka... I svi su razumjeli riječi drugoga i slušali riječ drugoga. Premda govoreći različitim jezicima, veselilo ih je što se razumiju. Likovi koji žive u istome gradu, rođeni su u istome gradu, govore različitim jezicima, ali se međusobno razumiju. Alegorija naglo kreće u suprotnome smjeru. Govoreći različitim ili čak i istim jezikom počinju se nerazumijevati. I ne, to se ne događa na razini govornoga jezika, već na značenjskome polju. Diskurs rata i diskurs mira ulaze jedan u drugi i ono što je do jučer značilo jedno, sada znači drugo... Drugi važan motiv koji se nametnuo tijekom čitanja jest motiv pronalaska rukopisa. Ovakav predložak, uz nepoznato, neutvrđeno autorstvo daje okvir priči koja se uspješno održava na žici između povijesnih, utvrđenih činjenica i fikcije. Svijet djela ovako nije samo dokument o jednome vremenu, ono je roman o malom čovjeku u jednom vremenu velikih društveno-političkih promjena, točnije rečeno iskliznuća. Ovaj roman je prije svega velika priča, s čvrstim tematsko-motivskim vezama. Kojim god putem čitatelj krenuo, čemu god se predao, romaneskni tok će ga voditi kroz jedno razdoblje nemira i noćne tmine...“

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)