U ime nakladnika, brojnu je publiku pozdravio mons. dr. Andrija Kopilović, predsjedavajući Instituta „Ivan Antunović", te u nastavku istaknuo značaj Dužijance koja se slavi(la) bez obzira na okolnosti, jer se slavi čista srca te se tako dokazuje što smo, kakvi smo i što nam Dužijanca znači. Naglasivši važnost ove knjige, mons. Kopilović je rekao kako je doživljaj viđenja dublji od onoga što bismo pročitali. Govor slike je glasniji i ima samo jednu poruku: Diviti se i zahvaljivati za trajanje kroz sto godina jednoga običaja, koji je od obiteljskog običaja postao svetkovina, blagdan, i čak znak identiteta. To je naša dužijanca, rekao je među ostalim, mons. Kopilović.
Jedan od recenzenata, katedralni župnik mons. Stjepan Beretić, svoj govor o knjizi počeo je pojašnjenjem zašto je nemoguće o Dužijanci razmišljati i pričati bez emocija koje proistječu iz ljubavi i zahvalnosti. On je ukazao na veliku ljubav Grge Piukovića prema Dužijanci, rekavši: Ova je knjiga svjedočanstvo o autorovoj velikoj ljubavi prema dužijanci i o njegovu dugom radu koji je okrunjen jednom ovakvom knjigom. Subotička je dužijanca sačuvala spomen na onu intimnu, kućnu dužijancu koja se više ne slavi. Mlađi o toj kućnoj dužijanci mogu samo čitati ili slušati od starijih. Mons.
Beretić je rekao kako se autor nije zadovoljio dokumentiranjem fotografija i tako ih pretvorio u arhiv, a njihove likove u portrete, već ih je prikazao u različitim situacijama i ulogama, te na taj način stvorio priču koja vrijedi više nego riječi. On je na kraju izrazio nadu da će ovo djelo potaknuti i druge autore da obrate pozornost na simbole koji čine Dužijancu, poput kruna od slame, nošnji ili na ulogu djece u Dužijanci te da će se i njima u budućnosti posvetiti koji redak.
Autor knjige, Grgo Piuković, ispričao je kako se ideja za knjigu razvila iz želje da sakupi fotografije i napravi privatnu zbirku. Dirnut riječima govornika i brojnošću publike, autor je zahvalio svima onima koji su nesebično posuđivali fotografije iz svojih obiteljskih albuma i pomagali u prikupljanju informacija. Također je zahvalio mons. dr. Andriji Kopiloviću na moralnoj i materijalnoj podršci, recenzentima mons. Stjepanu Beretiću i etnologinjiValériji Beszédes, svojoj obitelji, a ponajviše sinu Marinku Piukoviću, koji je urednik knjige i supruzi na potpori koju mu je pružala i bila mu stalni poticaj na daljnji rad.
Grgo Piuković je publici predstavio najstariju prisutnu bandašicu Rozu Gabrić, koja je bila bandašica 1946., najstarijeg živog bandaša Icu Nimčevića, koji je bio bandaš 1959., i najstariji par - Lazu Kujundžića i Margu Skenderović iz 1960. godine.
Urednik ove nesvakidašnje fotomonografije rekao je da je u knjizi 289 fotografija bandaša i bandašica, što je tek dio od nekoliko tisuća pregledanih fotografija te da bi autoru i njemu bilo drago da se ubrzo razriješe i upitnici kod osoba koje nisu identificirane iz nekih davnih godina. Zahvalivši svima koji su pomogli da ova knjiga bude stručno urađena, od fotografa, dizajnera do Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, a napose nakladniku Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost „Ivana Antunović" i mons. Kopiloviću, Marinko Piuković je pozvao mlade da nađu svoje mjesto u Dužijanci koja je ponos svih Hrvata Bunjevaca.
Publika koja je preplavila Veliku vijećnicu Gradske kuće, mogla se uvjeriti u veličinu i dugovječnost Dužijance, koja i u svojim najstarijim predstavnicima još uvijek ima lijepo, vedro i nasmijano lice, napose u bandašima i bandašicama.
Roza Gabrić nam je kazala kako je i 1946. godine, kada je ona bila dvadesetogodišnja bandašica, Dužijanca, iako je bila skromnija, imala veliki utjecaj i značaj. Jedan dan je iz divojačkog društva došla divojka koja je pitala mamu i tatu da mi dozvole da budem bandašica. Otac se jako ljutio jer je bila kriza i nije se imalo novaca, ali mama i majka Rozika su se latile posla i spremile me za Dužijancu. Na taj dan smo išli u crkvu, posli na slikanje,onda kući na užnu pa u kolo, rekla je najstarija bandašica.
Ova knjiga samo je jedan dio onoga truda koji svake godine Grgo Piuković i njegova obitelj ulažu u organiziranje i slavljenje Dužijance. Bandašica iz 1988. godine, Vesna Sekereš, prisjeća se pomoći i potpore koju je dobila od obitelji Piuković te godine, a danas u knjizi „Sto bandaša i bandašica"' vidi poticaj i ohrabrenje da se svake godine tradicija nastavlja ma koliko su ponekad vremena teška.
Večer slavlja, ponosa i vjere, pjesmom su uljepšali tamburaški ansambl „Hajo" i vokalna solistica Antonija Piuković, kao i katedralni zbor „Albe Vidaković" pod ravnanjem s. Mirjam Pandžić, koji ove godine trideseti put sudjeluje na ovoj manifestaciji.
Nagrade Instituta „Ivan Antunović"
U okviru ove večeri, kao i dosadašnjih godina, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović" dodijelio je nagrade onima koji su svojim trudom pridonijeli ugledu i dobru naroda i Crkve. Predsjedavajući Instituta mons. dr. Andrija Kopilović je treću nagradu uručio brojnoj obitelj Stipana i Jasmine Vuković iz Tavankuta, drugu nagradu, za opći doprinos Dužijanci, dobili su Vlatko Dulić i Martin Gabrić, a prvu nagradu su primili Stipan Romoda i Marija Kujundžić za dugogodišnji doprinos u organiziranju „Takmičenja risara".
Proglašeni pobjednici u aranžiranju izloga
Povjerenstvo za najljepše aranžiran izlog u duhu Dužijance, u sastavu Alojzije Stantić (predsjednik), Biserka Jaramazović i Đurđica Orčić, izabralo je 4 najljepša od ukupno 11 aranžiranih izloga. Alojzije Stantić je na kraju ove večeri proglasio pobjednike: prvo mjesto osvojio je Grgo Piuković uredivši izlog u butiku „Mondo" pod nazivom „Fala Bogu, ris je gotov", drugi najbolje aranžirani izlog pod nazivom „Fala dragom Bogu i vlč. Rajiću na sto Dužijanci" djelo je Ivana Kuntića i nalazi se u McDonald's-u. Ove godine, treće mjesto dijele dva izloga: prvi se nalazi u „Fari" pod nazivom „Naše bandašice", koji su aranžirali Jelica Piuković i Petar Gaković, a drugi je aranžirala Sekcija narodnih rukotvorina „Baština" i Slavica Zvekanov pod nazivom „Molitvom do kruha", a nalazi se u butiku „Perspektive".
Tekst: Klara Mamužić
Fotografije: Ivan Ivković Ivandekić, Hrvatska riječ