U nakladi Udruge građana Urbani Šokci i Gradske knjižnice Karlo Bijelicki iz Sombora objavljena je knjiga Monoštor u povijesti 2 autorice Marije Šeremešić. Nastavak je to prve knjige o Monoštoru čiji su autori bili Marija i Martin Šeremešić. Knjiga na 160 stranica donosi tekstove koji su podijeljeni u poglavlja Monoštor na zemljopisnoj mapi, Običaji, Društva, Tragovi u povijesti, Osvrt na staro monoštorsko ruho i Zanimljivosti. Ocjenu knjige dale su prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i prof. Marija Mrgić, ravnateljica OŠ 22. oktobar iz Monoštora. Promocija knjige priređena je u Somboru, 24. listopada 2018. u Gradskoj knjižnici.
Knjiga koja poziva na čitanje
Za profesoricu Kolenić Monoštor u povijesti 2 zanimljiva je knjiga koja će privući pozornost ne samo Monoštoraca već i svih ljudi koje zanima povijest malih mjesta koja kriju različite događaje, uspjehe, zanimljive događaje kroz koje se prelamaju velike povijesne promjene.
„To nije prva autoričina knjiga, što se vidi po lijepo strukturiranim rečenicama, po pomnom izboru monoštorskih prošlih događaja i po dobrom uočavanju monoštorskih posebnosti. Marija Šeremešić već je poznata hrvatska autorica u Srbiji, a ovom knjigom je ponovo aktivirala svoj talent zanimljivog pričanja priče, povijesti, kronike Monoštora. Uz zanimljivost pričanja, kroz knjigu se stalno provlači želja za poučavanjem što autorica zahvaljuje svojem učiteljskom pozivu, a što knjizi daje posebnu vrijednost. Šira čitateljska publika će sa zanimanjem čitati o životu, prigodnim događajima, običajima, a znanstvenici će u knjizi naći obilje gradiva za više znanstvenih polja – povijest, onomastiku, leksikografiju, etnologiju, zemljopis, biologiju, kulturologiju“, kazala je na promociji prof. Kolenić.
Profesorica Mrgić ističe nenametljivi stil pisanja koji lagano prelazi sa znanstvenog k literarnom, a sve to začinjeno nostalgijom i lokalpatriotizmom.
„Marija Šeremešić osmjelila se autentično svjedočiti o svom rodnom mjestu kroz povijest. Njena knjiga poziva na čitanje s kritičkom otvorenošću, jer predstavlja pionirski pothvat proučavanja povijesti Monoštora interdisciplinarno – sociološki, kulturološki i etnološki“, kazala je prof. Mrgić.
Iz sadržaja
Od 896. godine, kada se spominje, na lijevoj obali Dunava utvrđeni zemljani grad Bodrog, traje duga i zanimljiva povijest Monoštora. Crkva sv. Petra i Pavla sagrađena je 1752., a te godine počinje raditi i katolička škola. Urbanizacija sela počela je 1831. godine. Šokačku čitaonicu Monoštor je dobio 1920. godine. Zanimljivo je da je 1932. Monoštor dobio i društvo ljubitelja mora Jadranska straža, koje je imalo 54 člana. Godinu kasnije osnovano je Križarsko bratstvo i sestrinstvo. U knjizi su dani i statistički podaci iz popisa stanovništva, pa je tako 1900. godine Monoštor imao 5.400 stanovnika, a Hrvata je bilo 3.056. Deset godina kasnije u popisu nema Hrvata već Bunjevaca i Šokaca, kojih je prema statistici bilo 3.378. Narednih godina u popisima se ponovno pojavljuju Hrvati, a njihov broj kretao se od 3.443, koliko je 1948. godine bilo Hrvata u Monoštoru, pa do 2.043, koliko ih je bilo na popisu 2002. godine. Za Monoštorce od životne važnosti, bez obzira na stoljeće u kom su živjeli, bili su voda, šuma i zemlja.
„U prvim desetljećima XX. stoljeća na monoštorskom dijelu Dunava radile su 32 vodenice koje su uslužno koristile obitelji iz Sombora, Subotice i okolnih mjesta. Većina stanovnika Monoštora kroz povijest bavila se ribarenjem, a taj se običaj u velikoj mjeri zadržao do danas. Riba je bila jeftina hrana, a veoma zdrava. Uz vodotočja, na maloj udaljenosti od mjesta, neki mještani su podizali objekte koji su poznati pod imenom čarde“, piše autorica.
U nastavku je dan detaljan prikaz običaja kroz godinu od kraljica, korizmenih običaja, obilježavanja završetka žetve, Markova, Brašančeva, rakije, starog običaja vinci, praštanja od pokojnika jaukanjem. U Monoštoru je uvijek bilo vrsnih glazbenika, pa Marija Šeremešić piše i o tome.
„Po prirodi dobrog sluha, znali su često uživati uz dobru glazbu, ljeti u bircuzima i na ćoškovima, a zimi po kućama na divanima gdje ih je zabavljao gajdaš, svirač na muzike (usna harmonika) ili tamburaši. Tambura se počinje upotebljavati 20-ih godina prošlog stoljeća. Uspješno je zamijenila gajdaše koji se spominju još na prelasku XIX. u XX. stoljeće, točnije 1900. godine“,piše Šeremešićeva.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)
