Prvi pisani dokument u kojemu se spominje prezime Perušić datira iz 1437. godine, a povijest Perušića se može pratiti od XII. stoljeća, rečeno je na predstavljanju knjige „Tragovima predaka – povijest loze Perušić“, autora Lajče Perušića. Knjiga koja je nedavno izašla u autorovoj vlastitoj nakladi, predstavljena je 31. svibnja 2014. godine, u čitaonici Gradske knjižnice.
O prezimenu i rodu Perušić nije do sada nitko ozbiljno i dublje istraživao, osim Marinka Perušića koji je svoja istraživanja objavio 1989. u brošuri „Prilozi za proučavanje porijekla roda Perušić“. Perušići su se, kako drže povjesničari, koncem XII. stoljeća preseljavali s prastarog hrvatskog područja Zadra, Nina, Novigrada, Bribira, Skradina i Biograda u naseobinu Pset u istoimenoj županiji u današnjoj Bosni i Hercegovini, kazao je autor knjige Lajčo Perušić.
„Prezime Perušić je jako staro prezime. Upravo ove godine slavimo 577. godišnjicu od prvog zapisa prezimena Perušić i oznake roda Perušić. Godine 1437. pronađen je prvi pisani dokument o prezimenu Perušić odnosno o Gašparu, koji je već tada zauzimao jednu visoku društvenu funkciju u društvenom životu, jer je bio podban ili viceban. Od toga doba pa sve do XVII. stoljeća sam pratio njihov tijek, kako u društvenom i kulturnom životu, tako i razvoj samoga roda“.
Gašpar I., o kojemu se govori od 1437. godine pa nadalje, sudjelovao je u mnogim pripremama i u ratovima protiv Turaka. Njegov sin Gašpar II. oženio je udovicu Anu Drašković s kojom je imao sina Matu koji je živio u Rumunjskoj, u Transilvaniji. Od njegove pogibije 1603. godine pa do oko 1680. prekida se svaki trag obitelji, kaže Lajčo Perušić.
„Poslije 1603. jedno je zatišje koje sam ja na svoj način objasnio, da je ono nastalo kad su već Turci prodrli ovdje, uništili sve knjige i arhive i danas se više ne može doći do tih podataka. Međutim, zahvaljujući fratru Benjoviću koji je 1687. godine ponovno počeo pisati knjige rođenih, umrlih i vjenčanih, od te godine sam opet počeo dalje pratiti gdje su bili naši Perušići. Znači, od 1603. pa negdje do 1670. ili 1680. je prazan prostor povijesti u kojemu ne znam što se događalo“.
Autor je građu istraživao u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Subotičkom arhivu, arhivu župe svete Terezije, arhivu u Budimpešti, te u Brašovu u Rumunjskoj.
Perušića danas, osim jedine loze Perušić u Srbiji koja živi u Subotici i čijih članova ima 60–tak, ima u Crnoj Gori u Prčnju i Kotoru, u Sloveniji, a u Hrvatskoj 446 osoba nosi prezime Perušić. Dakako, ima ih i svuda po svijetu.
„Naravno, ona se razgranala tijekom vremena, postoji jedna loza u Mađarskoj koju nisam obrađivao. Perušići su se tijekom povijesti razgranavali na razne strane, jer su pod utjecajem Turaka morali bježati, jedni ovamo drugi tamo, pa tako ima jedna grana koja je ostala na riječkom području, druga kod Karlovca u Mrežničkom kraju. Ima ih u Slavoniji, u Mađarskoj, u Austriji, ali ja nisam svaku tu granu išao obrađivati. Završio sam s obradom svoje grane, ove ovdje“.
Moderator predstavljanja je bio novinar Nikola Perušić, a bogato opremljena i ilustrirana knjiga može kupiti se kod članova obitelji Perušić.
Lajčo Perušić, koji od 1960. godine živi u Zagrebu, do sada je objavio dvije samostalne zbirke pjesama.
Tekst: Nela Skenderović
Fotografija: Hrvatska riječ
