Dalibor Mergeliz Pančeva jedan je od malobrojnih hrvatskih aktivista u Banatu, gdje danas živi oko 3.000 pripadnika te zajednice. Rođen je u Pančevu 1991. godine. Diplomirao je 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu na Odjelu za etnologiju i antropologiju s tezom Etnički identitet Hrvata u Starčevu. Uz izvjesne prilagodbe njegov je diplomski rad objavljen u sedmom broju Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Diplomska mu je teza predstavljena i u Zagrebu na međunarodnoj konferenciji Granice i margine: Pre/poznavanje i re/prezentacija suvremenih društvenih problema i praksi u svakodnevnom životu 2015. godine. Trenutno je student master studija iz etnologije i antropologije na svom matičnom sveučilištu. Pored znanosti bavi se novinarstvom i genealoškim istraživanjima, a također je angažiran u vjerskom životu Katoličke crkve u južnome Banatu.
Kako se javio Vaš interes za istraživanje povijesti i identiteta banatskih, odnosno starčevačkih Hrvata?
Živjeći u multikulturalnoj, višenacionalnoj i istodobno multikonfesionalnoj sredini kao što je južni Banat i pritom također gajeći manjinski identitet, moje je zanimanje za male etničke zajednice postupno raslo tijekom školovanja. Uz odrastanje i osnovnoškolsko obrazovanje u Starčevu, mjestu u kojemu su Hrvati najbrojnija manjinska narodnosna skupina, stjecao sam izravno saznanja o njihovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Budući da sam od mladalačkih dana redovit i u crkvenom životu katoličke župe u Starčevu, čiji su vjernici uglavnom hrvatske nacionalnosti, imao sam priliku upoznavati i najstarije pripadnike zajednice od kojih se često može čuti i nešto više o prošlosti i bogatome nasljeđu starčevačkih Hrvata. Bio sam usmjeren ka humanistici i društvenim znanostima, te sam tako i dospio na Filozofski fakultet u Beogradu, upisavši četverogodišnji studij na Odjelu za etnologiju i antropologiju. Odlučio sam se u svom diplomskom radu usmjeriti prije svega na probleme suvremenoga etniciteta, pa sam aktualne znanstvene teorije testirao baš na skupini koju najbolje poznam. Moje je istraživanje obavljeno u ljeto 2015. u Starčevu s pedesetak žitelja ovog banatskog naselja. Sugovornici su bili pripadnici različitih zajednica, ali su prevladavali Hrvati. S obzirom na to da hrvatska zajednica u Starčevu ne živi izolirano i mimo društvenih procesa čija je brzina i dinamika nezaustavljiva, u svojemu radu sam koristio suvremene teorije etniciteta prema kojima etnički identitet nije nešto fiksno i nepromjenljivo, već naprotiv, fluidno i nestabilno. Nadam se da sam uspio u težnji da na najbolji način prikažem povijesni kontekst i pružim analizu aktualnog stanja. Etnički identitet Hrvata u Starčevu istraživao sam preko brojnih parametara kao što su samoidentifikacija, etnička distanca, kriteriji pripadnosti skupini itd. Iako zaključci do kojih sam došao ne ulijevaju nadu da će se ta zajednica na duže staze uspjeti održati, nedavni događaji poput osnutka Udruge banatskih Hrvata i konačnog povezivanja pripadnika ove razuđene i nekompaktne banatske etničke manjine, pokazuju da su pomaci na bolje mogući.
Možete li nam reći više o Hrvatima u Banatu, zajednici koju čini više različitih skupina? Kako njezini pripadnici danas žive?
Nehomogena zajednica banatskih Hrvata sastoji se od nekoliko različitih skupina koje su došle na naše prostore u različitim povijesnim razdobljima. U Banatu prije 18. stoljeća gotovo i nije bilo hrvatskog življa osim Karaševaca koji se tek u skorije vrijeme većinski očituju kao Hrvati. U drugoj polovici 18. stoljeća graničarske obitelji Hrvata štokavaca iz Like, s Korduna i iz okolice Bihaća dolaze u velikom valu u Starčevo, ali i u obližnju Omoljicu, Glogonj, Opovo. U središnji Banat Hrvati predijalci se naseljavaju početkom 19. stoljeća iz Pokuplja i Turopolja. Svi su oni bili kajkavci, a nastanili su se u Boki, Neuzini, Radojevu, tj. Klariji. Dijelovi tih mjesta do 1918. bili su autonomni i imali su hrvatski predznak. Negdje u isto vrijeme karaševski Hrvati migriraju iz svoje postojbine u vojvođanski Banat, najmasovnije u Banatski Karlovac. Tamo su uz katoličke Nijemce uspjeli sačuvati svoju vjeru, ali su se potpuno germanizirali. Tijekom 19. i 20. stoljeća bilo je pojedinačnih doseljavanja Hrvata, ali je treća skupina koju ne bi trebalo zanemariti došla u Banat nakon Drugog svjetskog rata. Bili su to u manjoj mjeri kolonisti, a u većoj ekonomski migranti iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, vojni dužnosnici i sl. Danas Hrvati u Banatu pripadaju uglavnom starijoj populaciji. Teško se odlučuju na manjinski angažman i javno očitovanje svog etničkog identiteta. Mnogi su privrženi Crkvi, ali se sve češće i u vjerskom smislu asimiliraju u dominantnu konfesiju. S obzirom na njihovu malobrojnost, nacionalno miješani brakovi su gotovo pravilo, tako da i na toj razini postoji interakcija s ostalim skupinama s kojima žive. Početkom devedesetih je i u Banatu postojalo negativno raspoloženje prema nesrpskim etničkim zajednicama, ali većih incidenata i progona na sreću nije bilo. Ipak, živa sjećanja na sporadične provokacije i tada stvorenu društvenu klimu u kojoj nije bilo toliko poželjno biti Hrvat, i dalje se mogu prepoznati kod pripadnika ove skupine.
Broj Hrvata u Starčevu danas je oko 250, a kako navodite u radu Etnički identitet Hrvata u Starčevu za dvadesetak godina ta će brojka biti dvoznamenkasta. Što je sve dovelo do ovakve situacije?
Do ovoga stanja dovela je asimilacija, proces za koji volim reći da se ne može zaustaviti ali se može ublažiti ili artikulirati. Nešto što je također pridonijelo tomu da se potomci starčevačkih Hrvata nerado nacionalno određuju ili utapaju u većinu jesu nacionalno miješani brakovi, ali i prethodno spomenuta zbivanja tijekom raspada Jugoslavije. Pritisaka je bilo i u Starčevu, i mada oni nisu natjerali Hrvate da masovno napuste svoje domove ipak su doveli do smanjenja broja onih Starčevaca koji se na taj način identitetski određuju. Iseljavanja Hrvata iz Starčeva „trbuhom za kruhom“ također su bila česta. Na početku 20. stoljeća glavna destinacija emigranata bila je Amerika, poslije Drugog svjetskog rata išlo se u Zagreb, gdje i danas u naselju Dubrava žive obitelji starčevačkih Hrvata. Blizina tvornica u Pančevu i Beogradu navela je mnoge da se presele i u te gradove. Veliki problem za zajednicu koja je u velikoj mjeri okupljena oko Katoličke crkve jest i manjak svećenika u Zrenjaninskoj biskupiji. Starčevo već desetljećima nema župnika koji živi u mjestu, a još dulje nema prisutnih svećenika iz reda hrvatskog naroda.
Spomenuli ste Katoličku crkvu. Koliko je ona važna i za očuvanje nacionalnog te kulturnog identiteta Hrvata u Banatu?
Njezina je uloga golema. Tek u nekoliko župa danas se propovijeda na hrvatskom jeziku. To se čini u Starčevu, Pančevu, Opovu, Perlezu, Borči i možda u još nekoliko mjesta. Crkva je oduvijek imala i funkciju držanja na okupu pripadnika hrvatske zajednice, osobito u mjestima poput Starčeva gdje su poslije Drugog svjetskog rata i odlaska Nijemaca, Hrvati bili dominantni dio katoličkog puka. Pančevo i okolica imali su tu prednost za hrvatski živalj privržen Crkvi da je nakon Trianona samostan u tom gradu povjeren hrvatskoj Provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, pa je svećenstvo i redovništvo dolazilo uglavnom iz hrvatskih krajeva. Devedesetih se situacija drastično mijenja, a rad minorita u južnom Banatu do danas nije obnovljen.
U već spomenutom stručnom radu pišete i o položaju Hrvata u Starčevu tijekom 90-ih godina kada su zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti znali trpjeti neugodnosti.
Već u prvoj polovici devedesetih nacionalni i vjerski ekstremisti koji su u međuvremenu došli na važne društvene položaje počeli su stvarati lošu sliku o Hrvatima u Vojvodini i Srbiji. Tadašnji režim, kao što znamo, nije mnogo mario za to, a državni su mediji samo dodatno raspirivali strasti. U brojnim mjestima južnog Banata na udaru su se našle katoličke crkve, a provokacije su trpjeli svećenici i vjernici. Godine 1992. franjevci napuštaju Pančevo, a u tom razdoblju i kasnije u Starčevu se pojavljuju grafiti mržnje, ljudi doživljavaju neugodnosti na radnim mjestima, šire se glasine o navodnom naoružavanju Hrvata i sl. Godine 1995. nakon Oluje dolazi do eksplozije napetosti. Tada se određen broj izbjeglica iz Hrvatske našao i u Starčevu, a lokalni su Hrvati bili uplašeni imajući u vidu što se sve događalo u Srijemu. Baš tada je i podmetnut požar na ulaznim vratima župne crkve sv. Mauricija. Gradsko rukovodstvo iz Pančeva je reagiralo brzo i posjetilo hrvatske obitelji u naselju, jamčeći im sigurnost. Mnogi su tada izbjegle privremeno smjestili u svoje domove.
Jesu li Hrvati u Banatu zadovoljni potporom institucija i ustanova hrvatske zajednice u Vojvodini, odnosno Srbiji? Kako ste zadovoljni potporom matične države Hrvatske?
Do velikih pomaka došlo je nakon osnutka Udruge banatskih Hrvata. Ove godine ona se prijavila na natječaj Hrvatskog nacionalnog vijeća i dobila sredstva koja su omogućila dostojanstvenu i svečanu proslavu 250. godišnjice katoličke župe u Starčevu. Osim financijske, tu je i isto toliko važna moralna potpora. Svi dužnosnici hrvatskih institucija i ustanova u Srbiji pozvani na manifestaciju odazvali su se i prisustvovali programu koji je pripremljen. Mislim da su i njihovi dojmovi iznimno dobri. Matična država još uvijek nije pokazala značajno zanimanje za Hrvate u Banatu, ali mislim da će se to također promijeniti imajući u vidu da su predstavnici Veleposlanstva Hrvatske tek nedavno počeli posjećivati događanja koja imaju veliki značaj za zajednicu i na taj se način upoznali sa stanjem na terenu i problemima koji ju tište. Mnogi se susreću s poteškoćama u postupku dobivanja hrvatskog državljanstva, mislim da bi i tu temu trebalo otvoriti i o njoj ozbiljno razgovarati.
Član ste spomenute Udruge banatskih Hrvata, koja je osnovana prošle godine. Ima li ova udruga kapaciteta okupiti tamošnje Hrvate, pomoći im, pojačati njihovu vidljivost u, da tako kažemo, multikulturalnom Banatu?
Sigurno je da se i Hrvati napokon moraju uklopiti u tu šarolikost i postati vidljivi dio širokog spektra naroda koji žive u našim krajevima i istodobno su autohtone skupine. Mislim da Udruga ima potencijal za katalizaciju tog procesa, a to je i dokazano uspješno organiziranom proslavom obljetnice starčevačke župe.
Koji su za Vas najzanimljiviji izazovi suvremene etnologije i antropologije?
Humanističke znanosti su sada u veoma teškom položaju. U svijetu jačaju regresivne političke snage i ideologije kojima na ruku ide sijanje straha od drugog i drugačijeg. Uloga etnologije i antropologije bi trebala biti aktivnija, a ljudi iz struke glasniji i društveno angažiraniji u borbi za prevladavanje podjela i širenje znanja o različitostima kao potencijalu za napredak zajednica. Uvijek će postojati netko tko nije kao »mi«, a samo od stupnja prosvećenosti jednog društva ovisi hoće li ono razumjeti i prihvatiti raznolikost koja je oduvijek bila differentia specifica same ljudske vrste. Nažalost, sve više se društvene znanosti smatraju suvišnim i nepotrebnim. To je strašno i poražavajuće s obzirom na izazove suvremenog svijeta usko povezane s pomanjkanjem solidarnosti, zajedništva, zaštitom ugroženih i svih onih vrijednosti koje potiskuje narastajući sebični individualizam.
Bavite se i genealogijom, izrađujete tzv. porodična stabla.
Arhivska istraživanja su mi bila pasija od srednjoškolskih dana. Nakon što sam istražio vlastiti rodoslov usmjerio sam se na obiteljska stabla Starčevaca. Imajući u vidu da su mnoga dostupna i na internetu, te da se glas o iskusnim genealozima brzo širi, sa mnom su u kontakt stupili zainteresirani pojedinci podrijetlom iz Starčeva čiji su preci preselili u Ameriku. Tako sam se našao u svom poslu iz snova. Trenutno surađujem s jednim vojvođanskim kolegom istraživačem i često sam na terenu. Uvijek ima novih klijenata, a među njima je najviše potomaka naših podunavskih Nijemaca.
Kao etnolog i antropolog planirate li se i dalje baviti istraživanjem banatskih Hrvata? Kojim temama?
Želim se posvetiti na prvom mjestu svom master radu koji za temu ima regionalni identitet, ali svakako da moje zanimanje za banatske Hrvate nije prestalo, dapače. Za naredno razdoblje u planu imam istraživanje migracija starčevačkih Hrvata. Za početak bih proučavao Starčevce u Zagrebu. Mislim da bi rezultati bili vrlo korisni za širu znanstvenu javnost, a osobito za samu zajednicu. Mnogi od njih s kojima sam razgovarao unaprijed se raduju biti sudionici u tom projektu.
Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)
