Kultura, kao jedna od četiri područja manjinske samouprave, jest područje koje okuplja najveći broj pripadnika hrvatske zajednice, posebice u kontekstu kulturnog amaterizma u kojem djeluje četrdesetak udruga. Kao takav, prostor kulture je veoma značajan za očuvanje kulturnog identiteta, ističe Darko Sarić Lukendić koji u aktualnom sazivu Hrvatskog nacionalnog vijeća, formiranom prije pola godine, obnaša dužnost člana Izvršnog odbora zaduženog za to područje.

Pri stupanju na ovu dužnost, prva zadaća našeg sugovornika bila je obilazak sviju hrvatskih udruga u cilju sagledavanja stanja, odnosno izazova s kojima se one susreću u svojem radu, a preliminarni rezultati te ankete predstavljeni su, kako smo već ranije pisali, na prvom ovogodišnjem susretu udruga koji je održan nedavno u Novom Slankamenu. Osim o pitanjima o kojima je bilo riječi na spomenutom susretu, sa Sarićem Lukendićem smo razgovarali i o segmentu profesionalnog bavljenja kulturom te drugim planovima HNV-a u cilju unaprjeđenja kulturnoga života Hrvata u Srbiji.

Preliminarni rezultati obilaska hrvatskih udruga predstavljeni su na prvom ovogodišnjem susretu udruga koji je nedavno održan u Novom Slankamenu. Što je provedena anketa pokazala, koji su ključni problemi u radu udruga, u prvom redu udruga kulture?
Jedan od ciljeva novog saziva HNV-a, a ujedno i naše predizborne platforme, jest permanentna komunikacija s udrugama, te da nam i one same sugeriraju svoja očekivanja od nas. Obilazak, razgovor i anketa su se odnosili na sve hrvatske udruge koje djeluju na prostoru Srbije, a dobiveni odgovori su nam iznimno korisni i nastojat ćemo ih inkorporirati u plan HNV-a u ovom mandatu. Dvije trećine udruga, od ukupno pobrojanih 74 udruge koje imaju nekakav hrvatski predznak, a anketi se odazvalo 54, djeluje u prostoru kulture. S obzirom na disperziranost hrvatske zajednice u Srbiji, udruge su najčešće mjesto okupljanja, ali i adresa na koju se mjesni Hrvati obraćaju za sva pitanja koja imaju veze s našim manjinskim djelovanjem. Osobito u mjestima koja su geografski udaljena od sjedišta hrvatskih institucija. Također, nisu sve udruge iste, neke imaju kritičnu masu kako bi organizirale, za amaterizam, klasični rad u sekcijama, dok je drugdje to skupina Hrvata koji nemaju vlastitu kulturnu produkciju već nastoje u svojem mjestu organizirati neke kulturne sadržaje koji su hrvatsko identitetski određeni. Tako rade na neutraliziranju negativnih efekata stereotipa koji su kreirani tijekom 90-ih godina i koji su još uvijek prisutni u javnom prostoru našega društva. Iz bilo kog aspekta da ih promatramo, vidimo da su hrvatske udruge značajan i vitalan dio hrvatske zajednice. Kada su u pitanju problemi s kojima se udruge suočavaju, prvo što uviđamo nakon ankete jest da svega osam udruga, računajući i nedavno otvorenu Šokačku kuću u Vajskoj, ima stalno riješeno pitanje prostorija, odnosno da ima vlastite prostorije za rad. Nije potrebno posebno naglašavati koliko je to važan preduvjet za rad, planiranja i slično. No, čak i u slučaju da udruge imaju vlastiti prostor, otvara se pitanje adekvatnosti tog prostora, jer imamo slučaj da recimo, udruga ima vlastiti prostor, ali da za potrebe održavanja proba folklora njihovi članovi idu u neki drugi prostor. Ili recimo pitanje grijanja tog prostora zimi i slično... Neki od problema koje je anketa pokazala su i „zamor materijala“ kod članova uprave što se odnosi na zahtjevan administrativni posao koji se radi volonterski, odsustvo mehanizama za financiranje redovite djelatnosti, što svakako najviše pogađa udruge koje imaju organizirani rad po sekcijama, odlazak članova, posebice mladih, u inozemstvo i drugi. Problemi udruga su brojni i različiti, neke od njih nemaju čak ni računala ili štampač što je danas neophodno ako želite aplicirati na neki natječaj, već koriste osobna računala. Inače, na jesenskom susretu udruga bit će detaljno prezentirani podaci koji se tiču samo udruga kulture, te ćemo onda moći još bolje sagledati ova pitanja.
Jedno od pitanja odnosilo se i na suradnju udruga s lokalnom samoupravom...
Trajno opredjeljenje HNV-a je da Hrvati u Srbiji trebaju djelovati unutar sustava u državi, biti integralni dio svih javnih procesa i sudjelovati u njima. S tim u vezi je iznimno važno da postoji kvalitetna komunikacija Hrvata, pa tako i udruga, s predstavnicima lokalnih samopurava u kojima djeluju. Tako se šalje jedna pozitivna i afirmativna poruka da mi jesmo dio ukupne javne i društvene scene u Srbiji, a time se, kako sam već spomenuo, djeluje na neutraliziranju negativnih efekata stigmatizacije hrvatstva. U tom smislu, jedno od pitanja u našoj anketi bilo je – pozivaju li udruge predstavnike lokalne samouprave na svoje manifestacije? Rezultati su pokazali da 76 posto udruga to čini redovito, ali da je redoviti odziv svega 33 posto, dok se povremeno odaziva još 33 posto. Time ne možemo biti zadovoljni, željeno stanje stvari bi bilo kada bi udruge pozivale predstavnike lokalne samopurave 100 posto, a kada bi odziv bio recimo 80 posto. Naravno da to ne znači da na svakoj manifestaciji udruge treba biti nazočan gradonačelnik ili predsjednik općine, ali nije istina da oni ne mogu delegirati jednu osobu iz svojega sustava i na taj način poslati poruku da su lokalni Hrvati prihvaćeni, da su sastavni dio tamošnje ukupne javne scene. Podsjetio bih da upravo na tom planu dužnosnici HNV-a obilaze lokalne samouprave u kojima postoji neki od oblika organiziranog života mjesnih Hrvata. Jedno od pitanja na tim sastancima s predstavnicima samouprava je i pitanje suradnje lokalne samouprave s lokalnim Hrvatima.
Također, jedna od tema u Novom Slankamenu bila je i suradnja udruga, produbljivanje njihovog partnerstva...
Jačanje partnerske suradnje je važno zbog razmjene ideja i iskustava, ali isto tako i zbog podizanja kvalitete kulturnih sadržaja. Ima više razina partnerstva. Imamo suradnju udruga unutar kulturnog prostora Hrvata u Srbiji, ali treba postojati i partnerska suradnja hrvatskih udruga s udrugama većinskog naroda ili drugih nacionalnih manjina u lokalu. Treća razina je suradnja s udrugama u matičnoj državi Hrvatskoj. Recimo, prirodno je da udruge šokačkih Hrvata međusobno surađuju, ali i da surađuju sa šokačkim udrugama s druge strane Dunava, u Hrvatskoj, jer se radi o očuvanju iste kulturne baštine. Na isti način važno je jačanje suradnje, i radi se na tome posljednjih godina, između udruga bunjevačkih Hrvata u Srbiji i Mađarskoj. Mislim da ima puno prostora za produbljivanje i intenziviranje te suradnje. Također, tu je i pitanje strateške suradnje ovdašnjih hrvatskih udruga s nekom od županija u Hrvatskoj, a tu već imamo primjere suradnje koji postoje s Gradom Zagrebom, Osječko-baranjskom, Vukovarsko-srijemskom, Zagrebačkom županijom... Temeljem takve jedne suradnje nedavno je kupljena Šokačka kuća u Vajskoj koja će služiti tamošnjim Hrvatima. Dodao bih i to da će upravo razvijanje partnerske suradnje biti jedna od tema nekog od budućih susreta udruga.
Udruge su u anketi navele i svoja očekivanja od novog saziva HNV-a. Koja su ta očekivanja, a s druge strane, može li i na koji način HNV pomoći da se rad udruga osnaži?
Očekivanja su, u jednoj rečenici, moralna i materijalna potpora od HNV-a. U anketi se navode očekivanja koja se tiču lobiranja kod natječaja, osnivanja područnih ureda Vijeća radi bolje komunikacije, pomoći oko povećanja vidljivosti manifestacija, ugovaranja gostovanja i turneja… Glede materijalne potpore, tu bih istaknuo dvije stvari. Naime, postojeća sredstva dostupna udrugama na natječajima nisu na najoptimalniji način stavljena u funkciju rada udruga, te HNV u tom smislu ima nekoliko prijedloga. S prvim smo izišli na sastanku udruga u Novom Slankamenu, a radi se o natječajima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Srbiji. Naime, na tom sastanku sam ukazao na potrebu da se za projekte profesionalnih institucija i ustanova – HNV-a, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ – otvori posebna linija financiranja, a da na natječajima onda sudjeluju samo udruge. Da spomenute institucije ne budu, zbog svoje veličine i kapaciteta, pojednostavljeno rečeno, nelojalna konkurencija udrugama na tim natječajima, kako je do sada bilo. Pregovori oko toga postoje već s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem, a drago nam je da su predstavnici Središnjeg državnog ureda na susretu u Novom Slankamenu to prihvatili i dali svojevrsno obećanje da će tako i biti. Drugo pitanje glede neoptimalne raspodjele sredstava tiče se sljedećeg... Naime, određen broj udruga ima organiziran rad po sekcijama – folklor, zbor, orkestar, glumce... što zahtijeva stalan rad tijekom cijele godine. To onda podrazumijeva recimo troškove tzv. hladnog pogona, održavanja fundusa nošnji ili instrumenata, honorar za koreografe... Tako organizirani način rada nije na odgovarajući način prepoznat, te bi po mojem mišljenju, barem polovica natječajnih sredstava iz Hrvatske trebala biti usmjerena na aktivnosti pripreme i postavljanja repertoara takvih udruga. Druga polovica natječajnih sredstava bi se trebala opredjeljivati za manifestacije – od glavnih manifestacija, godišnjih koncerta pa do predstavljanja knjiga i književnih večeri i na ta sredstva bi startale sve udruge kulture. Mislim da bismo time napravili jedan razuman balans i poslali jasnu poruku o značaju rada i afirmativnom odnosu spram udruga koje imaju organizirani rad po sekcijama i koje okupljajući veći broj članova i radeći s djecom i mladima, održavaju lokalne hrvatske zajednice pulsirajućim i živim. Kada su u pitanju natječaji u Srbiji, tu postoje kriteriji koji u prvi plan stavljaju manifestaciju kao takvu, što udruge stavlja u poziciju menadžeriranja i organiziranja događaja, umjesto u poziciju stvaranja i kreiranja kulturnih sadržaja. Dodao bih i to da sada u HNV-u pratimo rezultate ne samo natječaja koji se tiču isključivo nacionalnih manjina, na koje dajemo mišljenje u postupku raspodjele, već i druge tzv. opće natječaje. Do sada su takvi natječaji od većine hrvatskih udruga doživljavani kao zahtjevniji i kao natječaji na kojima je manje izvjesno dobivanje sredstava. Tako da na njih nisu ni aplicirali. Međutim, iskustva udruga koje su napravile takvu vrstu iskoraka, a tu mislim na UBH Dužijanca iz Subotice, HKUD Vladimir Nazor iz Sombora, HKPD Matija Gubec iz Tavankuta, HKD Vladimir Nazor iz Stanišića ili KUDH Bodrog iz Monoštora, pokazuju da sredstva dobivena na takvim natječajima mogu biti veća i značajnija. U korijenu našeg zahtjeva prema svim institucijama u Srbiji i Hrvatskoj da budemo uključeni u donošenje odluka o raspodjeli sredstava jest optimizacija, tj. da ta sredstava budu optimalno raspodijeljena iz vizure ukupne hrvatske zajednice, a ne samo određenog natječaja. Primjerice, da ne dođemo u situaciju da neka manifestacija bude „zatrpana“ sredstvima, odnosno da dobije i previše sredstava iz više izvora, a da neke druge aktivnosti ostanu potpuno bez potpore.
Puno smo pričali o udrugama i kulturnom amaterizmu, a što se događa s tzv. visokom kulturom? Hrvatska zajednica ima i aktivne profesionalne, tj. akademske likovne, glazbene, dramske, filmske umjetnike...
Tu bih se vratio na već spomenutu našu intenciju da Hrvati u Srbiji moraju biti sastavni dio javne scene, pa tako i kulturne. Jedan dio takvih naših nastojanja jest da se u javnim ustanovama, pa tako i u ustanovama kulture, upošljavaju mladi, visokoobrazovani pripadnici hrvatske zajednice što do sada, nažalost, nije bio slučaj. Ova tema ima i svoju političku dimenziju, u više navrata je aktualizirana i na Međuvladinom mješovitom odboru Srbije i Hrvatske i u tom smislu tu postoje određeni zaključci koji nisu operacionalizirani. Kada je u pitanju moguća financijska potpora za projekte profesionalnih umjetnika, jedini način da oni sudjeluju na natječajima, budući da su takvi kriteriji, jest da svoj projekt prijave preko neke pravne osobe. U tom smislu, pozivam ih da to učine preko neke od već postojećih hrvatskih udruga koje se bave kulturnim menadžmentom, odnosno organiziranjem manifestacija, koncerata, izložbi i slično. Kao adresante za takvu suradnju svakako vidim Hrvatski kulturni centar Beograd, Hrvatsko akademsko društvo ili udrugu Hrvatski Majur iz Subotice, Udrugu banatskih Hrvata iz Zrenjanina... Voljeli bismo da u kulturnom prostoru ovdašnjih Hrvata ima više takvih elitinih sadržaja i suvremene umjetničke produkcije. To bi svakako pridonijelo da iziđemo iz stereotipa o tomu kako nacionalne manjine samo plešu i pjevaju i da pokažemo da hrvatska zajednica ovdje ima što ponuditi i na planu tzv. visoke kulture.
Osim spomenutih, koji su još planovi novog saziva HNV-a glede kulture?
Jedan od planova jest popis materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. Na popisu nematerijalne kulturne baštine ovdašnjih Hrvata, ZKVH već radi i tu je dosta toga učinjeno. Kada je u pitanju materijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji, odosno njezina istraženost, prezentacija i na koncu zaštita, nikako ne možemo biti zadovoljni. Posebice ako pogledamo slučajeve nekih drugih manjinskih zajednica, Mađara primjerice. Ugledajući se na njihovu praksu u tom području, vidimo da tu dosta kasnimo, a prvi korak da nešto ozbiljno uradimo jest izrada popisa materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, s ciljem katalogiziranja i istraživanja, a kako bismo potom, po potrebi i po mogućnosti, započeli s projektima zaštite i obnove kulturne baštine. A sve to u cilju da nam se ne bi desio slučaj kao s Franjevačkim samostanom u Baču, gdje u projekt njegove obnove ovdašnja hrvatska zajednica nije bila uključena i gdje sad u javnosti imamo neku vrstu recepcije da to možda i nije dio hrvatske kulturne baštine. Na tom tragu već neko vrijeme imamo razgovore s predstavnicima Ministarstva kulture Hrvatske, opet se ugledajući na uspješnu praksu mađarske zajednice u Srbiji, gdje takve projekte financira Vlada njihove matične države. Očekujemo da tu vrstu naših potreba prepozna hrvatsko Ministarstvo kulture. S tim u vezi, ja sam kao član Vladina Savjeta za Hrvate izvan Hrvatske, ovo pitanje aktualizirao na pripremnom sastanku sekcije hrvatskih manjina iz susjednih država koji je održan u Pečuhu. Očekujemo da će o ovoj temi biti razgovarano na sjednici tog savjeta hrvatske Vlade koja će biti održana ove godine u Varaždinu. Još jedan strateški plan jest pokretanje Drame na hrvatskom jeziku u Narodnom kazalištu u Subotici. To je aktualna tema, ali trenutačno smo u određenom zastoju kada je u pitanju naša komunikacija s lokalnom samoupravom u Subotici, pa samim time ovu temu još nismo stigli otvoriti. Naime, ni neka već otvorena pitanja se ne rješavaju, poput proširenja školske mreže, kao i projekta hrvatskog Obrazovno-odgojnog centra, te tako ne otvaramo ni neka nova. Krajnji cilj je da kada bude završena zgrada Kazališta, Drama na hrvatskom jeziku već bude ustrojena. Realizacija i jednog i drugog spomenutog plana zasigurno neće biti brza, ali oni moraju ući u proceduru institucionalnog rješavanja, a mi smo tu još uvijek u fazi osiguravanja dobre političke volje.

Izvor: Hrvatska riječ