Josip Mlakić (Bugojno, 1964.) jedan je od najznačajnijih suvremenih pisaca u regiji, ponajprije u Hrvatskoj, gdje objavljuje svoje knjige, te Bosni i Hercegovini gdje živi u mjestu Gornji Vakuf-Uskoplje. Po struci inženjer strojarstva, Mlakić je vrlo plodan autor s opusom od dvadesetak naslova. Objavio je čak četrnaest romana: Živi i mrtvi, Kad magle stanu, Tragom zmijske košuljice, Ljudi koji su sadili drveće, Psi i klaunovi, Čuvari mostova, Planet Friedman, Svježe obojeno, Božji gnjev, Majstorović i Margarita, Bezdan, Crni gavran i bijele vrane, Skica u ledu, Evanđelje po Barabi i O zlatu, ljudima i psima te četiri zbirke priča: Puževa kućica, Odraz u vodi, Obiteljska slika i Ponoćno sivo. 

Dobitnik je više književnih nagrada. Godine 2002. dobio je V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman Živi i mrtvi, 2014. nagradu Vladimir Nazor za roman Svježe obojeno, a regionalnu nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman Balkan noir dobio je dva puta: 2014. za Božji gnjev i 2018. za Crni gavran i bijele vrane. Za roman Skica u ledu dobio je 2018. nagradu Mirko Kovač. 
Piše i scenarije za filmove. Po njegovom romanu Živi i mrtvi snimljen je istoimeni film u režiji Kristijana Milića koji je osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoge druge filmske nagrade. Također, pisao je scenarije za filmove Zrinka Ogreste (Tu), Branka Ištvančića (Most na kraju svijeta i Ponoćno sivo), Branka Schmidta (Imena višnje) i već spomenutog Kristijana Milića (Mrtve ribe). Napisao je scenarije i za dva dokumentarca Putevi duhana i Ljudi koji su sadili drveće.
Vaša djela su snažno inspirirana tematikom rata i tranzicijskog poraća u Bosni i Hercegovini, a okušali ste se u različitim formama, od takoreći klasičnog romana i priča do krimića i distopija. Međutim, postoji li neka zajednička poetička ili kakva druga nit koja povezuje Vaša brojna djela, osim naravno imena i prezimena autora?
Mislim da takvo što ne postoji, ali sam ja, kad je o ovome riječ, možda subjektivan. Ako, ipak, postoji nešto slično, onda je to možda iskustvo rata. A razlog za to je vrlo jednostavan: ne postoji ništa u mojemu životu što me je odredilo u tolikoj mjeri kao rat. A svaki pisac treba u principu pisati o onome što najbolje poznaje. Naravno, to ne znači da je književna imaginacija nevažna. Spadam u pisce kojima je imaginacija mnogo važnija od pukog opisa stvarnosti koju živimo. Ali i ona, kao takva, mora počivati na određenim temeljima. U mojemu slučaju to je rat i poratna svakodnevica, bez obzira na moje česte »izlete« u prošlost. Ili budućnost, kao u nekim mojim distopijskim romanima. Osnovni princip kojim se rukovodim prilikom pisanja o ratu je taj da to nužno mora biti antiratna literatura. Ali to ne smije biti eksplicitno, pamfletsko, već taj suspens gradim preko ljudskih drama, da je što manje vidljiv, i da taj efekt po mogućnosti kulminira u završnici romana.
Neke od Vaših knjiga mogu se naći u knjižnicama u Srbiji, a nedavno Vam je objavljena prva knjiga u Srbiji – roman O zlatu, ljudima i psima u izdanju beogradske Lagune. Predstavite nam ukratko ovaj roman. 
Roman O zlatu, ljudima i psima drugi je dio neke moje zamišljene distopijske trilogije koju sam započeo romanom Planet Friedman koji je objavljen 2012. godine, dok na trećem dijelu, Druga Noina arka, već poodavno radim. Radnja romana odvija se u Bosni i Hercegovini 2084. godine.  Pomicanje radnje u budućnost, u postorwellovsku 2084. godinu, određeno je ponajprije žanrovskim elementima. Radi se, naime, o drami s elementima distopije, koja se nužno mora odvijati u bližoj ili daljnjoj budućnosti, iako je svaka distopija prvenstveno priča o sadašnjosti.  Izmicanjem radnje u budućnost postiže se efekt sličan onome kad promatrate neki objekt, koji najbolje vidite tek kad se izmaknete na dovoljnu udaljenost pa ga možete sagledati u cjelini, kao na širokom filmskom kadru. Ili efekt karikature, na kojoj se najlakše uočavaju sve anomalije, što mi je bio i konačni cilj koji sam želio postići. Postoje tri knjige koje su mi bile posebno važne prilikom pisanja ovog romana, a prema kojima je moguće odrediti eventualna čitateljska očekivanja. Radi se o romanima O miševima i ljudima Johna Steinbecka, Božje dijete Cormaca McCarthyja i romanu Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona Stephena Kinga. Prve dvije knjige važne su mi zbog socijalne tematike, jer jedna, Steinbeckova, govori o Velikoj depresiji, a druga o bijedi ruralne Amerike iz 60-ih godina prošlog stoljeća, što ima mnogo dodirnih točaka s današnjom (i sutrašnjom) BiH, dok treća knjiga, ona Kingova, govori na jedan superioran način o ljudskim strahovima. Po mojemu mišljenju, distopija je danas možda najbolji mogući primjer književnog angažmana u svijetu gdje je takvo što poprilično obesmišljeno. U romanu sam želio na neki način iskarikirati grotesknu svakodnevicu Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj živim, a koja je danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo, društvo u kojem cvjetaju jedino korupcija i politička piromanija. To je pogotovo destruktivno zbog kompleksnosti Bosne i Hercegovine, zemlje s „viškom povijesti“ i manjkom zdravog razuma da se ti povijesni resentimani pomire i zatvore za sva vremena. U romanu sam želio pokazati kamo, po mojemu mišljenju, takva svijest vodi.  
Kojom ste svojom knjigom dosad najzadovoljniji i zašto?
To je nesumnjivo roman Skica u ledu, na kojem sam radio gotovo šesnaest godina, i koji, po mojemu mišljenju, predstavlja moj vrhunac. Ali se ne volim zamarati sličnim stvarima. Uvijek mi je najvažniji roman na kojem trenutno radim, dok za svaki svoj roman nakon što bude objavljen pomalo gubim interes, što mi je u tom nekakvom motivacijskom smislu jako važno. Skica u ledu prati sudbine trojice prijatelja iz djetinjstva iz neimenovanog bosanskog gradića od početka 80-ih prošlog stoljeća, pa do današnjih vremena. Prva knjiga započinje u Njemačkoj, kao klasični krimi-roman, da bi već pri njenom kraju prešla u neku vrstu ratnog romana. Druga knjiga je u cijelosti ratni roman, dok treća ima elemenata distopije, odnosno SF-a. Ja svoj roman doživljavam prvenstveno kao roman o „izgubljenom zavičaju“ i sva ova žanrovska igra polazi prvenstveno od toga. Ta knjiga mi je važna još zbog jedne stvari, jer sam se u njoj poslužio formom krimića kako bih ispričao jednu drugu priču, koja je neizostavni dio odrastanja moje generacije, a to je priča o sveprisutnoj rock-glazbi u to vrijeme, koja je, bojim se, današnjim generacijama u fenomenološkom smislu poprilično nejasna. Da malo pojasnim: roman, odnosno njegova Prva knjiga započinje u Njemačkoj, 1980., kao klasični krimić, odnosno potraga za serijskim ubojicom koji ubija svoje žrtve, isključivo žene, na margini rock-koncerata po Europi (Njemačka, Francuska, Švicarska, Austrija). Radnja se potom seli u BiH uoči rata, gdje inspektora vodi trag do ubojice, a radi se o starijem bratu pripovjedača Treće knjige, Borisa. Prva knjiga je, dakle, u neku ruku i knjiga o rock-sceni 80-ih iz vizure mladića koji je živio i odrastao u bivšoj Jugoslaviji. Svi koncerti koji se spominju su stvarni, datumi održavanja su autentični, a većinu tih koncertnih verzija sam preslušao, uključujući i znameniti dvostruki koncertni album Chata Bakera u kölnskom jazz-clubu Salt Peanuts Club, gdje se odvija najveći dio radnje Prve knjige, te album Live In Cologne rock-grupe Whitesnake koji „otvara“ roman. Jednom prilikom, kada sam službeno boravio u Kölnu, prošao sam pješice cijeli put od katedrale do Rajne, slično mojim junacima, što je za krimi-potku priče jako važno. To je bilo prije desetak godina. U tom dijelu romana miješaju se vlastita sjećanja i neostvarene fantazije, odnosno koncerti koje sam gledao u studentskim danima na prostorima bivše države i oni na koje sam želio otići, a nisam želio otići pogledati Rolling Stonese kada su nastupali na zagrebačkom hipodromu nakon rata, jer nisam želio gledati bogate i dekadentne starčiće koji prodaju klincima „revolucije“. Dakle, „prošo voz“, kako se to kod nas u BiH kaže. 
Jesu li i koliko za književnost važni nacionalni identitet autora i jezik na kojem on piše? Pojednostavljeno rečeno: smatrate li se Vi bosanskohercegovačkim, hrvatskim ili pak hrvatskih piscem iz Bosne i Hercegovine? 
Nacionalni identitet nije toliko važan za književnost koliko za samog autora, jer svaki pisac piše iz neke vlastite perspektive, gdje je od tog identiteta nemoguće pobjeći sve da to netko i hoće. Tu je prvenstveno važan jezik. „Jezik je jedina piščeva otadžbina“, napisao je jednom veliki Danilo Kiš. U mojemu slučaju to je, naravno, hrvatski jezik. Međutim, danas više nije moguće gledati na to pitanje jednoznačno. Književnost nije isključiva po sličnim pitanjima. Može se danas biti i hrvatski i bosanskohercegovački pisac istovremeno. Pa i svjetski, ako hoćete, poput Ive Andrića ili spomenutog Kiša. „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat, zato što nisam samo Hrvat“, napisao je svojevremeno Ivan Lovrenović i ne postoji čini mi se bolja i točnija izjava od ove, a koja opisuje pisce koji djeluju, poput mene i samog Lovrenovića, u dva civilizacijska kruga. A univerzalna je, čini mi se, i primjenjiva i na hrvatske pisce koji žive i djeluju u Srbiji. Na žalost, ta pozicija se ne doživljava tako. Književnik i književni teoretičar Nebojša Lujanović, koji živi u Splitu, a rođen je u Bosni i Hercegovini, u Novom Travniku, objavio je prije nekoliko godina znanstvenu studiju Prostor za otpadnike, u kojoj je definirao poziciju sličnih pisaca na jedan potpuno novi način. On tvrdi da slični pisci nisu do kraja prihvaćeni niti u onoj sredini u kojoj žive, dakle bosanskohercegovačkoj, niti u onoj u kojoj uglavnom djeluju, u Hrvatskoj u ovom slučaju. On svoje teze razrađuje na primjeru Ive Andrića, a u manjoj mjeri i na mome i na primjeru Miljenka Jergovića. S druge strane, meni takva pozicija savršeno odgovara, jer je usamljenost zapravo prirodno stanje jednog pisca.
Kao književnik, ali i kolumnist portala Bljesak.info i Express.hr, javno se očitujete oko društveno-političkih pitanja. Stoga ste i dobar sugovornik i za neka od pitanja vezana za život u Bosni i Hercegovini, te tamošnju hrvatsku zajednicu. Kakav je iz Vaše vizure danas život Hrvata u Bosni i Hercegovini, etničke zajednice koja broji više od pola milijuna pripadnika?
Tu treba odmah na početku razgraničiti neke stvari. Nije isto biti Hrvat u većinskim hrvatskim sredinama, poput zapadne Hercegovine, i biti Hrvat na primjer u Sarajevu ili Bugojnu. Isto to vrijedi i za druga dva naroda. Dakle, brojni Hrvati (odnosno Bošnjaci ili Srbi) su u vlastitoj zemlji neka vrsta prezrenih manjinaca, što je neka vrsta paradoksa karakterističnog za višenacionalne zemlje koje još uvijek nisu riješile svoje unutarnje konflikte. Ja, na primjer, živim u sredini u kojoj Hrvati nisu većina, ali nisu ni toliko beznačajna manjina, u sredini u kojoj je muslimansko-hrvatski sukob bio iznimno žestok, s velikim brojem poginulih na obje strane. Međutim, međunacionalni odnosi danas su više nego dobri, odnosno korektni, što je možda maksimum koji treba očekivati. Ali ni ta sredina nije imuna na političku i svaku drugu pat-poziciju u društvu, tako da je kod nas sve privremenog karaktera, pa i položaj zajednice kojoj pripadam. 
Kakav je kulturni život Hrvata u BiH? Promatrano sa strane, postoje neke institucije, kao što je Hrvatsko nacionalno kazalište u Mostaru, ima poznatih hrvatskih glumaca, književnika i glazbenika koji su iz BiH. Poznata je i udruga HKD Napredak koja ima brojne podružnice.
Kulturni život u nekom širem, institucionalnom smislu zapravo i ne postoji. Tu nema nekih velikih razlika između drugih naroda koji tu žive. Postoji Napredak sa svojom uglavnom tradicijskom kulturom i mostarsko Hrvatsko narodno kazalište koje posljednjih godina radi iznimno uspješno, i s kojim sam i ja surađivao s jednom dramom koja je tu izvedena, a bila je u planu realizacija još jedne moje drame, međutim pandemija koronavirusa je sve to zaustavila.
Kada je u pitanju kulturni život Hrvata u BiH, koji sadržaji dominiraju: oni koji se tiču tradicijske kulture ili suvremenog stvaralaštva? Jeste li Vi sudionik tog kulturnoga života?
Uglavnom se radi o tradicijskoj kulturi. Nisam u tom smislu sudionik. Ja uglavnom djelujem samostalno, jer sve svoje projekte, književne ili filmske, uglavnom realiziram u Hrvatskoj, u Zagrebu, a filmske djelomično i u Sarajevu, pri Fondu za kinematografiju BiH. Bez obzira na to, smeta mi svojevrsna intelektualna bahatost u odnosu na tradicijsku kulturu, bez obzira o kome se radi. Svojevremeno, kada je ministrica kulture u Federaciji BiH, koja je došla iz HDZ-a, dala potporu jednoj tradicijskoj manifestaciji koja se već duži niz godina održava na Kupresu, podigla se kuka i motika iz „intelektualnog“ Sarajeva, što je meni poprilično zasmetalo, te sam i pisao o tome. Dakle, u sličnim stvarima čovjek ne smije polaziti samo od sebe.
Kako gledate na današnji život u Bosni i Hercegovini, četvrt stoljeća nakon Daytona? Poznato je da je BiH u problemima, u jednom od ranijih odgovora kažete kako je to „danas jedno potpuno urušeno i obesmišljeno društvo“. Vidite li negdje izlaz iz te situacije?
Na žalost, ne vidim. Ove godine obilježava se dvadeset i peta obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma. „Povijest se uvijek ponavlja dvaput: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“, napisao je svojevremeno Karl Marx. Upravo ova rečenica na najbolji način opisuje stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, koja kao da je napravila puni krug i vratila se na početne pozicije, u devedesete. Prošlo je, tako, dvadeset i pet godina kako se svi, od nečega što se sve vrijeme kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom pa do domaćih političkih snaga, upinju riješiti bosanskohercegovačku kvadraturu kruga, problem za koji je još 25. studenog 1943. godine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, postavljen jedini prihvatljiv model, prema kojemu je definirana arhitektura neke buduće i jedine moguće Bosne i Hercegovine, model koji je dodatno ovjeren u Daytonu, ali na jedan rogobatan način, nekom vrstom asimetrije koja je vodila računa o zatečenom ratnom stanju. Rezultat toga je većinska, „građanska“ Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine kao aktivno bojno političko polje koje Daytonski mirovni sporazum doživljava kao neku vrstu zaleđenog konflikta, što je na bosanskohercegovačko društvo ostavilo nesagledive i, bojim se, trajne posljedice. Tu se prvenstveno misli na gubljenje multikulturalnih atributa u svim segmentima, jer živimo u kapilarno podijeljenom društvu koje se frankensteinovski održava svih ovih godina upravo na potenciranju tih razlika, često uz neskriveni govor mržnje. 
Kao scenarist sudjelovali ste u desetak filmskih projekata, od dugometražnih i kratkih igranih filmova do dokumentaraca. Kako ste ušli u svijet filma? Što film pridodaje Vašoj književnosti i obratno?
Ta dva treba promatrati odvojeno. Ja volim citirati američkog književnika i scenarista E. L. Doctorowa koji u jednom svom romanu, Božji grad, govori o književnosti i filmu kao o dva neusporediva medija. S druge strane, meni su oba ova medija jako važna. Ove godine sam planirao otići i korak dalje, režirati svoj prvi dugometražni dokumentarni film, za koji su već osigurana inicijalna sredstva, međutim pandemija koronavirusa je sve odgodila za neka bolja vremena. 
Što možete reći o suradnji s redateljem Brankom Ištvančićem, s kojim ste radili dva filma – Most na kraju svijeta koji je imao i svoju subotičku projekciju u okviru Festivala europskog filma na Paliću te kratkometražno igrano ostvarenje Ponoćno sivo? 
To je jedno lijepo iskustvo, kao što mi je lijepo i svako drugo filmsko iskustvo, jer ste tu, za razliku od književnosti, samo dio jednog brojnog tima. Zanimljivo je da je još jedan film, na kojem sam bio suradnik na scenariju Zrinku Ogresti, prikazan na filmskom festivalu na Paliću 2004. godine. Radi se o filmu Tu. Koliko se sjećam, čak je dobio tom prilikom i neku od nagrada. To mi je posebno važno, jer je to bio prvi film na kojemu sam radio.  
Znate li što o Hrvatima iz Vojvodine? Znate li što o književnosti Hrvata iz Vojvodine, jesu li Vam poznata neka imena? 
Poznato mi je jedino ime Tomislava Žigmanova. Svojevremeno sam, prije desetak godina, napisao i kratki predgovor za njegovu zbirku priča Prid svitom – saga o svitu koji nestaje, što mi je bilo iznimno zadovoljstvo, jer je Žigmanov, kao i drugi pisci koji pripadaju vojvođansko-hrvatskom krugu, na neki način u identičnoj poziciji kao i pisci koji pripadaju mom, bosansko-hrvatskom mikrosvijetu.
Za Suboticu Vas veže i to što ste ovdje služili vojsku početkom 80-ih. Kakva su Vam sjećanja na ovaj grad, jeste li bili kasnije u njemu?
Na žalost, nikada kasnije nisam bio u Subotici, iako imam namjeru jednom doći. Subotica u mojemu svijetu figurira kao prvi ozbiljan susret s vanjskim svijetom, da se tako izrazim, potpuno različitim od svijeta u kojemu sam odrastao. Imao sam u to vrijeme osamnaest godina, tako da Subotica u mojemu imaginariju spada po svemu u ono vrijeme koje danas nesvjesno idealiziramo, kao jedna draga i lijepa uspomena. Zanimljivo, Suboticu najviše pamtim po jednoj pjesmi Boba Dylana, Senor. Kad su nas predvečer, u jesen 1981. godine, još u civilnim odijelima, strpali u jednu učionicu, s razglasa se odjednom začula ta pjesma, o čemu sam čak i pisao u jednoj od svojih ranih priča. Taj klaustrofobični svijet u kojem sam se našao odjednom je na neki način postao podnošljivijim.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)