PRENOSIMO: Milorad Stojnić, predsjednik HKPD-a „Silvije Strahimir Kranjčević“, Bereg - intervju

Objavljeno: 10.01.2019. Pregleda: 66

Milorad Stojnic 2Dvadesetčetverogodišnji Milorad Stojnić, za prijatelje Miki, po obrazovanju je frizer i PTT tehničar, a ljeta 2018. je upisao Teološko-katehetski institut u Subotici. U tekućem mandatu je predsjednik HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega osnovanog prije 91 godine.

Jedna od najstarijih hrvatskih udruga u Vojvodini diči se s najmlađim predsjednikom. Kako to funkcionira?
Jako dobro. Imamo šezdesetak članova, vrlo aktivnih i ne bih se usudio dijeliti ih po dobnim kategorijama. Najbitniji su rad i rezultati toga rada, manje je bitno ima li dobar aktivist šesnaest ili šezdeset godina. U udruzi sam još od dječjeg vrtića, odrastao sam uz današnje članove srednje i starije dobi, pa sam se nekako i srodio s njima. Kad su me na izbornoj skupštini predložili za predsjednika, nisam se niti trenutka premišljao, imao sam povjerenja i u sebe i u predložene suradnike. Pokazalo se da je spoj iskustva starijih i pozitivne energije mladih odličan recept za uspješan rad.
Od kada ste član Kranjčevića i kakav je bio Vaš put do pozicije predsjednika?
Kako nalažu stari bereški običaji, član Kranjčevića sam od vrtića. Majka me je odvela u KUD, veli: „jeste, kad si spreman za vrtić, spreman si i za folklor“. Volio sam se odijevati u nošnju, ta ljubav me ne napušta ni danas. Put do dužnosti predsjednika vodio me je postupno. Uspješno sam nastupao u folklornoj sekciji, ali sam i promatrao što se događa glede prilično čestih međusobnih sukoba i promjena dužnosnika, stjecao vlastite zaključke što je bilo dobro a što nije u njihovom radu, može li se bolje. Jednostavno, kroz sve ove godine stjecanjem iskustva izgrađivao sam profil predsjednika kakav sam sada. Nakon dvije godine odsustva iz Berega i iz udruge vratio sam se i za ponovni početak se primio vođenja dječje folklorne skupine. Bili smo zapaženi, uspješni na smotrama, nastupima, a zbog mojega zalaganja i dobrih rezultata članovi su mi na izbornoj skupštini jednoglasno ukazali povjerenje.
S početkom Vašega mandata na poziciji predsjednika poklopilo se i osjetno, mnogi kažu iznenađujuće intenziviranje rada udruge. Kako?
Jednostavno, nastavio sam davati sebe prihvaćenoj dužnosti, kao da sam samo nastavio rad intenzitetom kojim sam do tada radio s djecom. Kroz veliko zalaganje cjelokupnog članstva i borbu sa svim i svačim, s unutarnjim i vanjskim čimbenicima, moji suradnici i ja smo postizali sve bolje rezultate. Uspjeli smo pomiriti neke naizgled nepomirljive struje, bio je to najveći dobitak za udrugu. U početku mandata bilo nam je jako teško, brzo sam shvatio da, ukoliko želim uraditi planirano, udruzi moram dati cijeloga sebe, uz pun angažman svih suradnika. To je, jednostavno, ljubav i tu nema nikakvih kompromisa. Takvim radom, međusobnim poštovanjem i pomaganjem brzo smo zauzeli pozicije koje Kranjčević zaslužuje!
Pored posvećenosti kulturi i očuvanju tradicijske baštine Berešci Vas znaju i kao iskrenog vjernika od malih nogu. Oni koji Vas ne poznaju dovoljno, u nedoumici su, zbog imena i prezimena, jeste li uopće pripadnik hrvatske nacionalne i katoličke zajednice. Što biste im odgovorili?
Moj odgovor svima bio bi isti. Na prvom mjestu sam čovjek, pa tek onda Hrvat i katolik. Od malih nogu sam svim srcem i dušom u folkloru, a isto tako i u crkvi. Odrastao sam uz našega župnika Davora Kovačevića, a i danas smo veliki prijatelji. Kod župnika sam ministrant od pete godine, do sada. Od prije nekog vremena sam i sakristan. Za sve potrebe naše župe i župljana uvijek sam tu, na raspolaganju svima. Nakon osmog razreda želio sam poći u sjemenište, skupa s mojim kolegom i dobrim prijateljem Danijelom Katačićem. On je završio studije i dogodine će slaviti mladu misu, a mene je život odveo na neku drugu stranu. Na kušnji sam bio sve do ove godine. U kolovozu sam prelomio i odlučio upisati Teološko-katehetski institut u Subotici. Sada je preda mnom još višegodišnje školovanje, tako da je sve u Božjim rukama.
U tekućem mandatu ste i član Savjeta MZ Bereg. Kakav je Vaš angažman u tom tijelu lokalne uprave?
Član Savjeta bio sam i u prethodnom mandatu, tako da za mene to nije ništa novo. Sada sam, bez obzira na mladost, jedan od iskusnijih dužnosnika, a vremenom sam se profilirao za rad, da ne kažem vođenje brige o kulturi u našem mjestu. Sve što radim fantastično se uklapa i u moja stremljenja da podignemo razinu rada Kranjčevića, ali i da osiguramo sredstva potrebna za realizaciju planiranoga. Tako mi se prepliće sve što radim kao lokalni dužnosnik s onim što radim kao volonterski djelatnik u mojoj udruzi. Mislim da je ovo idealan spoj, jer se u posljednjih godinu-dvije preko Kranjčevića nadaleko čulo za naše malo mjesto. Uostalom, svi mi članovi Savjeta međusobno smo se sporazumjeli da ćemo sve što radimo, raditi u interesu Berega.
Dugo ste bili izvan politike, a u Savjet ste izabrani na listi SNS-a. Što Vas je motiviralo na učlanjenje baš u tu stranku?
Pa, najiskrenije, nije to bila neka posebna motivacija, više plod praktičnog razmišljanja. Svjestan sam situacije u Srbiji, svjestan sam da će još dugo ostati kakva jeste. Ukoliko živiš u malom mjestu poput našega, jednostavno se moraš prikloniti vodećima, jer je to na neki način i pitanje opstanka. Od vodećih, htjeli mi to priznati ili ne, ovise i dotacije i uposlenja i što sve ne. U radu stranke baš i nisam aktivan, član sam samo formalno, ali nekom je valjda i to bilo bitno. Jednostavno, u politiku se baš i ne razumijem, a od obveza prema Kranjčeviću ne stignem se baviti bilo kojim drugim aktivnostima. Mislim i da u udruzi nema mjesta politici. Našim članovima ne sugeriramo ništa. Političko i vjersko opredjeljenje je intima svakog pojedinca i ne želimo na nikoga vršiti nikakav pritisak.
Kako se Vaše članstvo u vladajućoj stranci odražava na rad u Kranjčeviću i na Vaše vjerske aktivnosti?
Htjeli ili ne, moramo priznati da se ovaj moj potez izravno osjetio u Kranjčeviću. U puno navrata, kad već nismo vidjeli izlaza, od lokalnog SNS-a smo imali pomoć u financiranju troškova putovanja, u sufinanciranju naših manifestacija, osobito prigodom nabave opreme potrebne za rad udruge. Priznao to tko ili ne, bez te pomoći puno toga ne bismo mogli realizirati.
Kranjčević često gostuje u Hrvatskoj. Ima li, po Vašim zapažanjima, bitnijih razlika u radu između ondašnjih KUD-ova i KUD-ova naše nacionalne zajednice u Srbiji?
Bitnijih razlika nisam zapazio. I sami osjetimo da je u Srbiji kultura potisnuta na margine, a po riječima naših domaćina na mnogim gostovanjima u Hrvatskoj i kod njih je stanje identično. Mnogim manifestacijama doslovno prijeti gašenje zbog nedostatka sredstava. Glavnina aktivnosti dužnosnika svodi se na golu borbu za opstanak i očuvanje postignutog.
Koliko kvalitetnu suradnju ste uspjeli uspostaviti s institucijama kulture i pojedincima u Hrvatskoj?
Surađujemo s mnogim institucijama kulture u Hrvatskoj, od Posudionice i radionice narodnih nošnji u Zagrebu s ravnateljem prof. Josipom Forjanom, preko muzeja u Osijeku i Vinkovcima, do mnogih udruga od Osijeka do Splita i ostalih institucija koje podržavaju subjekte aktivne u očuvanje kulture i tradicijske baštine Hrvata izvan RH.
Postoji li na tim relacijama prostor za intenziviranje suradnje i na koji način ga, po Vama, iskoristiti?
Taj prostor svakako postoji. Za intenziviranje suradnje potrebni su češći i intenzivniji kontakti, potrebna je aktivna mreža terenskih suradnika, a moramo se intenzivnije uključiti i u rad institucija naše zajednice, koje surađuju s relevantnim institucijama iz matične domovine. U takav koordinirani rad morale bi se uključiti udruge sustavno, jer rad na terenu ne bi trebao ovisiti isključivo o aktivnostima nekoliko pojedinaca.
Mnogi KUD-ovi, osobito u seoskim sredinama šokačkog Podunavlja, posljednjih godina bilježe trend osipanja članstva, najviše pripadnika mlađih dobnih skupina. Što je, po Vama, razlog tomu?
Razlog je taj što polako, ali sigurno, nestajemo, gasimo se. Obitelji masovno odlaze na Zapad, kako mi Berešci kažemo, „trbuvem za kruvem“. Kod ono malo mladih koji za sada ostaju, sve je manje zainteresiranosti za kulturu i tradicijsku baštinu. Uništava nas puno toga, od pametnih telefona do raznih rialiti programa. Teorijski, znamo da mlade treba motivirati, zadržati ih na ognjištima predaka, ali kako, danas više nitko ne zna. Ukoliko se i pojavi neki zgodan program, neka dobra ideja, za realizaciju nema sredstava. Kao da u ovoj državi nema volje za zaustavljanje odljeva naše mladosti i pameti. Jednostavno, došlo je neko novo vrijeme i neki čudni ljudi.
U kojim segmentima rada je budućnost KUD-ova na prostoru šokačkog Podunavlja?
Iskreno, bojim se da nam budućnost nije na zavidnoj razini. Opstanak nam je zajamčen dok ima starijih, odnosno pripadnika treće dobi. Mladi, ovi što tek stasavaju, samo su prolaznici. Nema tu velikih zadržavanja, nema više ni vjere u Boga. Na nama je da se molimo Bogu za neka ljepša vremena, da pomažemo jedni drugima što više možemo i da ne zaboravimo da nismo sami na ovom svijetu.
I na koncu, kako vidite svoju budućnost općenito u životu, a kako u vodama očuvanja tradicijske baštine?
Svoju budućnost vidim kao vjeroučitelja u bereškoj školi, s puno više djece nego što ih sad ima, a u vodama tradicijske baštine i dalje kao predsjednika udruge i borca za sve ono što odlikuje našu lijepu Šokadiju.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
  • ZKVH na Hrvatskoj književnoj Panoniji VII. u Budimpešti
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima