U javnom kulturnom životu Nevena Mlinko zapažena je još od osnovnoškolskih dana svojim uspješnim nastupima na natjecanjima i smotrama recitatora kao recitatorica Hrvatske čitaonice Subotica. Njen talent u javnom nastupu vrlo brzo je prepoznat, te je već kao srednjoškolka angažirana u brojnim kulturnim događanjima ovdašnjih Hrvata i to na zadatku voditeljice programa. Na manjka joj sposobnosti ni za glumu, pisanje pjesama, redateljstvo, osmišljavanje novih i originalnih događanja na polju kulture. Riječju, stvorena je za pozornicu i za rad s mladima i s djecom.

Kakve ste uspjehe ostvarili kao recitatorica i kome ih sve možete zahvaliti?

Sjećam se jednog od svojih prvih nastupa koji je bio u povodu prve pričesti moje starije sestre Jelene. Bila je to svečanost bijelih haljina, čistih srdaca i uzvišenosti, unatoč mojoj krezubosti, za koju nas je pripremala majka. Ona je bila, i do danas ostala, najzaslužnija za moj trud i uspjehe na polju recitiranja i glume. Od druge polovice osnovne škole postala sam recitatoricom Hrvatske čitaonice i radila s Katarinom Čeliković koja je u meni vidjela izuzetni potencijal i talent. U osmom razredu sam s pjesmom Čovik brat Ivana Prćića stigla do najviše razine u natjecanju recitatora u Srbiji, što je ujedno bio prvi republički plasman recitatora na hrvatskom jeziku. Posredstvom kazivanja poezije rodila se u meni velika ljubav prema pisanoj riječi koja svakodnevno oblikuje moj život, što je rezultiralo upisom na studij književnosti.

Imate bogato iskustvo i u vođenju programa na brojnim kulturnim manifestacijama i događanjima vojvođanskih Hrvata. Koliko Vam je ono pomoglo u kasnijem javnom djelovanju?

Vodila sam izuzetno mnogo programa i to najčešće u području kulture, a dobro pamtim svoje „vatreno krštenje“. Kao osnovnoškolka trebala sam recitirati na otvorenju izložbe božićnjaka, ali sam umjesto toga vodila program, i to bez konferanse, jer se voditeljica jednostavno nije pojavila. Narodna poslovica da „nije svako zlo za zlo“ od početka me je uzela pod ruku i prati me u radu u kulturi. Nekada je vođenje programa djelovalo izuzetno lako i prirodno te je predstavljalo pravu igru, dok je bilo i napornih razdoblja s nedovršenim konferansama i mnoštvom primjedbi na dikciju, akcentuaciju, izbor riječi i sve drugo što vam može pasti na pamet. Sa svime time se trebalo uhvatiti u koštac, pronaći istinitost vlastitih mogućnosti i tuđih tvrdnji te pokušati iskustva pretočiti u poticaje za osobni razvoj. Kao najčešća praksa javnog djelovanja, uloga voditeljice oslobodila me je svake vrste straha i nelagode od istupanja pred drugim ljudima, razvila spontanost i sposobnost improviziranja u danom trenutku i očvrsnula me je kao osobu. Nisam prigrlila ovu formulu javih nastupa, jer nisam vidjela u njoj dovoljno prostora za kreativnost, iako i danas rado vodim poneke manifestacije kao što su na primjer koncerti Subotičkog tamburaškog orkestra. No, bilo mi je i ostalo draže govoriti umjetničke nego tekstove informativnog karaktera. 

Vaše se ime u mnogo čemu vezuje i za Hosanafest. Bili ste voditeljica na ovom festivalu duhovnih pjesama, te autorica nekoliko koreodrama izvedenih u okviru njega. Kako ste došli na ideju napraviti prvu koreodramu i gdje se sve išlo s njima?

Na Svjetskom danu mladih 2008. u Sydneyu prvi puta sam uživo vidjela koreodrame u okviru pobožnosti križnog puta koje su ostavile snažan dojam na mene. Od onda je počeo moj stvaralački dramski nemir. Ideja o pristupanju i angažiranju na Hosanafestu s koreodramama je bio poticaj mojih prijatelja iz crkvenih krugova koji su podržali ovu želju, prepoznali moj potencijal i dali se pod moju ravnateljsku palicu. Prvo smo preuzimali uratke s interneta, a kasnije sam pravila autorske koreodrame s kojima smo nastupali na susretima mladih Subotičke i Srijemske biskupije, a izveli smo ih do sada na Hosanafestu ukupno šest. Izuzetno je važno u kakvom se krugu ljudi krećemo, osobito tijekom mladosti kada sazrijevamo, te i sama biram mlade ljude za ove projekte ne bi li rasli skupa u zdravom ozračju i dobrom društvu zagledani u pravome smjeru.

Prije tri godine s radom je započela Dramska sekcija za djecu pri HKC-u Bunjevačko kolo, s Vama kao voditeljicom, a ovogodišnja sezona završena je u Američkom kutku Gradske knjižnice. Koje su predstave nastale tijekom ovog razdoblja i koju biste posebno izdvojili?

Ideja o formiranju dramske sekcije zrila je u meni od srednjoškolskih dana, a pothranjivale su je brojne glumačke sekcije i seminari koje sam pohađala. Ljubav prema događanjima na sceni osmjelila me je da krenem na put vlastitog prepoznavanja i eksperimentiranja, te prenošenja stečenog znanja i ljubavi prema kazalištu na druge. Na prijedlog Marjana Kiša i Andrije Bašića Palkovića pristala sam da pokrenem dramsku sekciju za djecu u Kolu 2014. godine, gdje smo uspješno hvatali zalet dvije i pol godine. U tom razdoblju napravili smo desetak predstava, od kojih izdvajam dvije. Kao proglas mojih stremljenja izuzetno mi je mila Neispavana ljepotica jer ukazuje na suvremen pristup bogatoj pisanoj tradiciji, plemenitost i univerzalnost ideja koje me okupiraju te nepristajanje na okvire aktualnog konteksta. Kazalište je interakcija i ono najljepše se događa u procesu stvaranja i u prijenosu nastaloga publici. Velika tvornica riječi, o kojoj je Hrvatska riječ puno izvještavala, posebna je zbog toga što je angažirala najviše sivih stanica i pregršt lijepih emocija. Pedagoški pristup, posredstvom kojeg su glumci igrajući se sami postavljali scene, sjajnu ekipu ljudi s kojima sam stvarala i najveću posjećenost, nosim kao medaljon na grudima sjećanja. 

Rad Dramskog odjela u posljednjim mjesecima odvijao se u Američkom kutku. Znači li to da će tamo biti i nastavljen od jeseni?

Željela bih osigurati uvjete u kojima bi se glumci dobro osjećali i u kojima bi suradnja s ljudima zaduženima za neizostavne dijelove kazališnog svijeta, kao što su glazba, scena, rekviziti i kostimi, kao i moj rad, bili na pravi način vrednovani. Do sada su mi veliku potporu pružali roditelji, posebice tata, koji ni na jednu moju ideju i molbu nije rekao ne – hvala mu na tome. Cilj mi je rad sekcije konstantno podizati na višu razinu i zadobiti pozornost i potporu institucija, a Američki kutak je prepoznao i podržao naš rad. Raduje me što iz godine u godinu raste broj zainteresirane djece i roditelja, te pozivam mlade i starije ljubitelje kazališta koji bi se pridružili Darku Temunoviću i meni u novim avanturama na daskama koje život znače, da mi se slobodno jave. Vidjet ćemo što će nam donijeti ljeto i gdje ćemo biti na jesen, a obavijest će svakako biti na stranicama ovoga tjednika.

Važno je spomenuti i duhovni događaj Holywin koji se unazad četiri godine održava u Subotici, a u čijoj realizaciji također imate značajnu ulogu. Što se sve moglo vidjeti do sada tijekom ove večeri? 

Model Noći svetaca ili Holywin koji se realizira u Hrvatskoj nadahnuo je nekadašnjeg šandorskog kapelana Ivicu Ivankovića Radaka i župljanku Marinu Gabrić da pokrenu sličan program u Subotici. Na njihov poziv sam se odazvala prije četiri godine, a vrijeme je donijelo promjene u organizatorskoj strukturi te sam se samo ja od spomenutih zadržala do danas, okupljajući mlade iz različitih subotičkih župa. Prvi tekst igrokaza koji smo izveli, a koji su nam poslali iz Zagrebačke nadbiskupije, bio je o životima roditelja Male Terezije. Već naredni dramski predložak je bio autorski o ženi koja neprestance inspirira, tada blaženoj a sada svetoj, Majci Tereziji. Nakon prikaza života omiljenoga svetog Antuna Padovanskog, uslijedio je tako mi drag poziv i angažman sestara dominikanki, osobito s. Nade Ivanković, da obilježimo i u Subotici 800. obljetnicu osnivanja reda dominikanaca igrokazom o životu njegovog utemeljitelja uoči Svih svetih. Bog je svoju mrežu promoviranja svetosti kao istinskog životnog kompasa bacio široko na našu stranu te nas iz godine u godinu povezuje u sve većem broju i s jedne i s druge strane kulisa. Program Holywina namijenjen je svima, iako ne pristupa svima s istim ciljem. Najmanji su sklonjeni s dovrataka tuđih domova i ponuđen im je kazališni doživljaj pozitivne duhovne tematike, mladi imaju prigodu usvojiti obrasce ponašanja u nebu proslavljenih, za razliku od onoga što svakodnevno gledaju na društvenim mrežama, a stariji mogu uživati u okupljenim obiteljima. Osim poduke naših duhovnika, gledamo da ni s estetske strane ugođaj i korist ne izostanu, te smo tako prošle godine priredili kazalište sjena. Već smo počeli s pripremama za ovogodišnji Holywin na kojem ćemo prikazati život sv. Filipa Nerija. 

Najnoviji program koji ste osmislili i nedavno priredili s mladima zove se Ono što nikad ne umire: Priča. O čemu se tu radi? 

Put knjige nije samo moj profesionalni izbor, nego osobni put istraživanja sebe i svijeta koji me okružuje, vlastita izražavanja i razvoja. Neovisno o tome tražimo li u knjigama znanje, užitak ili razbibrigu, u njima nalazimo priče koje su pojedinci u ime svih nas i svih naših života vješto pretočili u rečenice. Knjiga doista može biti ponajbolji prijatelj jer u njoj možemo pronaći sami sebe – nas kakvi jesmo, kakvi bismo željeli biti i kakvi trebamo biti. Poželjela sam ljudima predočiti da uslijed pričanja priča i našeg ogledanja u njima, one zadobivaju ljekovito djelovanje i postaju medicina za dušu. Biblioterapijsko iskustvo sam ponudila polaznicima dramske sekcije kao dio našeg umjetničkog traganja i ostvarivanja, a dodatni naglasak je bio stavljen na praktičnu dimenziju kazivanja priča. Tako smo kao završni program ovogodišnjeg rada sekcije donijeli staro iscjeliteljsko iskustvo pričanja priča u prirodnom ozračju đurđinskog salaša i dvorišta Hrvatske čitaonice. Želja mi je ovu vrstu rada u budućnosti implementirati u knjižnici kao biblioterapiju i kao storytelling.

Informatorica ste u subotičkoj Gradskoj knjižnici zadužena, prije svega, za mlade i odrasle. Koji su to sve poslovi na kojima ste angažirani? 

Angažirana sam na poslovima prijevoda i lekture srpskih i hrvatskih tekstova, ažuriranja sadržaja na sajtu i društvenim mrežama Knjižnice, organiziranja književnih večeri i izložbi, osmišljavanju i realiziranju programa za odrasle i mlade, nabavi knjiga, pisanju projekata i drugome. Posao je raznolik, dinamičan i mogao bi biti predivan, ali zbog generalnog stanja u kulturi često djeluje donkihotovski. Od aktivnosti koje redovito provodimo izuzetno mi je drag tinejdžerski čitateljski klub Flâneuri. 

Što Vas trenutno okupira, smišljašate li što novo?

Osim već naznačenog, želja mi je da opet glumim te se nadam da ćete me uskoro gledati na sceni.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)