Povijest vojvođanskih Hrvata je, kako se to često može čuti na predavanjima i stručnim skupovima, bogata, ali nedovoljno istražena. Jedna od stručnih osoba mlađe generacije koja se ozbiljnije bavi ovom temom jest povjesničar Vladimir Nimčević iz Subotice.

Rođen je 1991. u Bajmaku. Diplomirao je i masterirao povijest na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je doktorand Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Vanjski je suradnik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Novinske tekstove na povijesne teme do sada je objavljivao u Subotičkim novinama, Somborskim novinama i Hrvatskoj riječi, a stručne radove u časopisima (Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH-a, Luča...), te zbornicima radova s Dana Balinta Vujkova ili stručno-znanstvenog skupa o biskupu Pavlu Matiji Sučiću. Suradnik je i Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
Kao povjesničar najviše se bavite proučavanjem povijesti vojvođanskih Hrvata. Često se na predavanjima i stručnim skupovima naglašava kako je ta povijest bogata, ali nedovoljno istražena. Koliko je opsežna građa koja se bavi ovom temom, gdje se sve ona nalazi?
Područje moga interesiranja i istraživanja uključuje povijest vojvođanskih Hrvata. Vrijedi naglasiti da je pojam povijest vojvođanskih Hrvata sam po sebi složen, jer, kao što znate, vojvođanski Hrvati uključuju nekoliko subetničkih skupina. Prema tome, povijest vojvođanskih Hrvata zapravo uključuje nekoliko povijesti. Svaka je specifična na svoj način. Što se tiče povijesne građe, ona je raznovrsna, razbacana po arhivima i knjižnicama u Vojvodini, u Beogradu, kao i u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, te Vatikanu. Ta razbacanost svakako otežava istraživanja. Ja sam konkretno istraživao u arhivima i knjižnicama u Subotici, Somboru, Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu. 
Kako gledate na rad Vaših prethodnika koji su istraživali ovu temu? Čija djela i rad biste posebno izdvojili i zašto?
To je također priča za sebe. Postoji nekoliko povijesnih i drugih škola koje se bave poviješću vojvođanskih Hrvata. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je prepoznao moje potencijale i dao mi priliku za napredovanje u svojoj struci. Preko Zavoda sam upoznao kolege iz struke i druge istraživače koji imaju doprinose u istraživanju vojvođanskih Hrvata: Roberta Skenderovića, Maria Baru, Slavena Bačića, Ladislava Heku, Dinka Šokčevića, Branka Ostmajera i druge. Svi oni su se podjednako istaknuli u svom radu, pa tako ne mogu izdvojiti nijednog od njih.
Spomenuli ste čitav niz osoba koje se bave poviješću vojvođanskih Hrvata. Znači li to da je danas situacija u tom smislu bolja nego prije?
Situacija je povoljnija nego ikada prije. Iako, po mojem mišljenju, vojvođanski Hrvati još nisu ni na dnu liste prioriteta matične domovine Hrvatske, imaju prijatelje među hrvatskom znanstvenom i širom javnosti. A među njima su i znanstvenici koji se bave poviješću vojvođanskih Hrvata. Samo bih istaknuo da sam neusporediv s njima. Meni je drago kada mogu uopće s njima surađivati ili im na neki način pomoći. 
Može li se dati neka općenita ocjena o povijesti bunjevačkih Hrvata u Bačkoj; kakvo je, po Vama, povijesno iskustvo ove zajednice?  
Bunjevački Hrvati su od pamtivijeka predmetom tlake, koja u novije vrijeme uključuje i medijsku manipulaciju.  
Iz aspekta struke, kako gledate na tzv. bunjevačko pitanje? Koja bi bila Vaša argumentacija za stajalište da su Bunjevci pripadnici hrvatskog naroda, a ne „autohtoni slovenski narod“ kako to tvrde Bunjevci nehrvati?
Bunjevačko pitanje je nametnuto pitanje. Poteklo je iz kujne Socijalističke partije Srbije, koja ga je pokrenula s ciljem da Bunjevce podijeli ne samo politički nego i po nacionalnom kriteriju i tako dođe lakše na vlast u onim krajevima gdje žive Bunjevci. Budući da su i Bunjevci ljudi, našlo se i među njima nekoliko pojedinaca koji iz vlastitih interesa ropski podržavaju ničim osnovani narativ o ugroženosti Bunjevaca od Hrvata. Bunjevci su od Hrvata možda ugroženi koliko su za vrijeme NATO bombardiranja 1999. Srbi bili ugroženi od Rusa. Pa izračunajte. 
Jesu li povijesne činjenice „zakon“ ili u sagledavanju prošlosti prevagu ipak određuje određeni društveno-politički trenutak? 
Ovisi o slučaju. Otkako je svijeta i vijeka ljudi su različito gledali na prošlost. Još u antičkoj Grčkoj i Rimu su postojale različite povijesne škole. Djela su se, među ostalim, razlikovala i po tome kome su bila namijenjena: puku ili aristokraciji. Aristokracija je bila zahtjevnija publika s razvijenim smislom za kritiku. Kada je riječ o puku, stvari stoje ovako: pogled na prošlost određuje više od društveno-političkog trenutka. Društveno-politički trenutak je rezultat djelovanja nekoliko čimbenika. Dakle, krajnji odgovor na ovo pitanje bi vodio do tih čimbenika. A ti čimbenici su, razumije se, aristokracija.
U smislu dolaženja do znanstvene istine, koji su najveći izazovi povijesti kao znanosti danas?
Najpotpunijom poviješću bi se smatrala ona koja uključuje najveći broj dostupnih izvora. A doći do izvora je izazov o kojem bi se moglo posebno govoriti.
Važi li još ona stara teza kako je povijest „učiteljica života“?
Naravno. Ali to vrijedi za one koji je slušaju. Za one koji su samokritični. Međutim, oni koji je ne slušaju, ti će se poput Kalimera vječito čuditi ishodima i tražiti krivce i uzroke vlastite nesreće. Moramo biti objektivni prema samima sebi, koliko smo prema drugima. To nas uči i Biblija. Kao što znate, jedan od dvojice razbojnika koji su razapeti s Kristom jest spašen samo zato što je umio odrediti svoje mjesto u društvu i svijetu. 
Trenutno radite na izradi monografije o HKC-u Bunjevačko kolo iz Subotice, u povodu ovogodišnjeg jubileja – 50 godina postojanja te udruge. Kažite nam više o tom projektu…
Tu se nema mnogo pričati. Poslije nekoliko radnih sastanaka shvatio sam da nisu razbistreni osnovni pojmovi. Društvena monografija obično podrazumijeva i društveno djelovanje. Međutim, to u ovom slučaju, kao u inat, izostaje. Tako da će sadržaj monografije predstavljati u konačnici rezultat individualnog rada. 
Doktorand ste Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Vaša doktorska teza glasi „Izgradnja nacionalnog identiteta bunjevačko-šokačkih Hrvata kroz društveno djelovanje u Kraljevini SHS-Jugoslaviji“. Zašto ste izabrali ovu temu?
Ova tema je naročito zanimljiva, jer uključuje ključnu sastavnicu u identitetu vojvođanskih Hrvata. Društveno djelovanje. Hrvatski nacionalni identitet je, suprotno teorijama zavjera, nastao u kulturnim udrugama koje su osnovali i vodili sami bunjevački i šokački Hrvati. U prijevodu na jezik naše palanke, nije Zagreb nametnuo hrvatski identitet Bunjevcima nego su ga oni izgradili daleko prije nego im je on dozvoljen u Jugoslaviji, zajednici ravnopravnih južnoslavenskih naroda. Pogledajte samo Bácskai Hírlap, kojeg je digitalizirala Gradska knjižnica u Subotici, pa ćete se uvjeriti s koliko je gnijeva mađarska nacionalistička inteligencija gledala na recepciju hrvatske književnosti u Bunjevaca. Bácskai Hírlap se protivio da se u škole gdje je odgajan bunjevački podmladak uvede hrvatski jezik, pa čak i u formi bunjevačkog jezika. Hírlap je ismijavao bunjevački jezik, tvrdeći da je toliko skroman da se ne može koristiti ni kao pomoćni jezik u bunjevačkim školama, jer ima riječi samo za osnovne osjetilne pojmove. Međutim, Hírlap se bojao bunjevačkog jezika i kao takvog – nerazvijenog i tobože neadekvatnog za uporabu u nastavi – jer je u njemu vidio samo i isključivo krinku iza koje se zapravo krije hrvatski standardni jezik u svom svom bogatstvu i tradiciji. Bojao se da će ukoliko se Bunjevcima dozvoli školovanje na materinjem jeziku oni ući u sferu utjecaja hrvatske kulture, pa tako i Obzora i drugih hrvatskih listova koji nisu bili naklonjeni Mađarima. Mađarska nacionalistička javnost nije mogla istrpjeti ni bunjevački molitvenik, kojeg je sastavio novosadski župnik Lajčo Budanović, a kamoli Neven koji je otvoreno pisao da Bunjevci dubrovačku književnost smatraju hrvatskom i svojom. U vrijeme Kraljevine SHS-Jugoslavije hrvatski identitet se kroz društveno djelovanje samo učvrstio u svim slojevima Bunjevaca. Dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora iz 1945. jest zapravo svojevrsno priznanje bunjevačkoj inteligenciji za borbu, koja je trajala od Boze Šarčevića do Blaška Rajića, za nacionalni identitet. Jedino se u tom smislu može tumačiti taj dokument. Sve ostalo su teorije zavjera i priče koje nisam siguran da bi prošle i kod novosadske i beogradske publike. Došlo je, naime, drugo vrijeme kada su činjenice postale provjerljivije.
Aktivni ste i na društvenoj mreži Facebook gdje objavljujete kraće tekstove o različitim povijesnim događajima. Zašto ste se odlučili na takvu aktivnost, kakve su povratne reakcije onih koji prate Vaše objave?
Razlog je neposrednost. Ljudi rado prihvaćaju sadržaje koji su im dostupni na društvenim mrežama. Kao što znate, naši ljudi u srbijanskom društvu uglavnom rade one poslove koji uključuju punu posvećenost poslu. Kao posljedica toga, nemaju, da to tako nazovem, kompaktno vrijeme za sustavno čitanje ni povijesnih knjiga, a kamoli za proučavnje povijesnih izvora. To nam je što nam je! Dok se stvari ne promijene na bolje, u međuvremenu se kao jedino djelotvorno rješenje nameće ovakav vid priopćavanja povijesnih činjenica. U svakom slučaju, to je daleko bolje rješenje od samosažaljevanja kom su vični neki moji kolege, pa čak i sveučilišni profesori.

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)