U Katoličkom mjesečniku Zvonik nema tabloidizacije i površnosti, a o tome što karakterizira ovaj list te o ustrajnosti onih koji list stvaraju, distribuciji i financiranju razgovarali smo s urednikom vlč. Vinkom Cvijinom. Vlč. Vinko Cvijin je župnik u bačkim naseljima Vajska i Bođani u Vojvodini. Odrastao je na Bikovu kraj Subotice, svećeničku formaciju započeo je u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu Paulinum u Subotici, a teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. U ovome razgovoru otkriva i što za njega znači biti vjernik.

Kako ste sebe prepoznali u ulozi urednika Zvonika? Koji su Vas putevi doveli da se prihvatite te dužnosti? Je li biti urednikom Zvonika izazov?
Zvonik su osnovali svećenici hrvatskog govornog područja, sada već davne 1994. godine. Stoga, mi smo ti koji biramo i imenujemo nekog od nas za urednika Katoličkog lista Zvonik. Tako su u ožujku 2018. godine, nakon što je vlč. Siniša Tumbas Loketić iz opravdanih razloga odstupio s mjesta urednika Zvonika, svećenici predložili, a nakon mog pristanka i imenovali mene za urednika. Prihvatio sam zato što nisam imao opravdanog razloga da odbijem. Smatram da bi tako trebalo biti i s ostalim službama u crkvi. Mislim da svaki izazov možemo svladati ukoliko smo spremni učiti, i ako nam nije ispod časti pitati za savjet. Na taj način sam započeo svoju uredničku službu, i hvala Bogu i onima koji su me uputili na prave ljude, nisam pogriješio. Svaki broj Zvonika je izazov, jer svaki obrađuje neku temu i svaki me je u nečemu poučio. Biti urednikom Zvonika znači biti netko tko odgovara za njegov sadržaj, vodi tim koji smišlja koncepciju, pronalazi ljude koji će pisati, komunicira sa stalnim rubrikantima, organizira distribuciju po ovdašnjim župama i u Hrvatskoj, piše članke, prati događaje, razvija suradnju s drugim katoličkim časopisima, vodi financije i sve drugo što se nađe na putu. Naravno da sve to više ne radim sam, jer ima dobrih ljudi koji pomažu, ali na početku ih je trebalo pronaći. 
Što karakterizira Zvonik i o čemu on svjedoči? Je li Zvonik kroničar prije svega vjerskog, ali i kulturnog i društvenog života ovdašnjih Hrvata?
Zvonik počiva na dva stupa. Prvi su izvještaji o događajima u našim župama, iz okolnih biskupija i opće crkve. Ti izvještaji jesu crkvenog ili kulturno-društvenog karaktera. Zbog toga Zvonik jest svojevrsni spomenar i kroničar života naših župnih zajednica i vjernika bačkih Hrvata. Drugi stup su duhovno formativne rubrike koje obuhvaćaju bitne grane teologije, preko kojih Zvonik tumači i približava našim čitateljima Božju Riječ i nauk Crkve, te potiče na svakodnevnu duhovnost. Izlazi na pedeset i dvije stranice jednom mjesečno, te se u njemu može pronaći kvalitetno duhovno štivo za vjernike od najmlađe do najstarije dobi.
Je li Zvonik zrcalo vitalnosti ovdašnje Katoličke crkve?
Svakako da je. Vjerujem da Zvonik i danas zrcali vitalnost naše Crkve. Mnogi će reći da je časopis kao medij zastario, ali to svakako ne znači da ne zrači vitalnošću. Vremena se mijenjaju, ali teme s kojima ćete se susresti u Zvoniku su itekako aktualne. Mislim da papir ili web prostor nisu presudni za vitalnost koliko za „prisutnost” među čitateljima, i to je jedna od stvari na kojima promišljamo i radimo. Naša biskupija je oduvijek obilovala kvalitetnim i vrijednim ljudima, bilo da su u kleričkom ili laičkom staležu. Tako je i danas.
Kome i kako zvone zvona Zvonika danas?
Zanimljivo pitanje, na koje nije lako odgovoriti. Zvonik zvoni svima, ali tko ga čuje? Mislim da se kultura čitanja malo promijenila, kao i način života. Sve je pomalo užurbano i sve se radi „usput”. Na sličan način možemo postaviti pitanje tko danas čita Sveto pismo? Čita ga onaj tko u njemu vidi vrijednost, tko u njemu čuje Riječi života, tko traži odgovor, tko traži način kako bi se Bogu približio. Vjerujem da je slično i sa Zvonikom. Potencijali katoličkih medija, kako ovdje u Srbiji, tako i u svijetu su veliki, ali puno toga ovisi o resursima.
Tko financira objavljivanje Zvonika? Ima li tu određenih problema?
Izdavanje Zvonika potpomaže Hrvatska biskupska konferencija, Uprava za suradnju s crkvama i vjerskim zajednicama Republike Srbije, te naši vjernici koji Zvonik kupuju i čitaju. Hvala Bogu, nismo više u dugovima, ali kao u svemu drugom, više financijskih resursa pomaže i olakšava rad.
Koliko je onih koji sudjeluju u stvaranju Zvonika? Rade li na dobrotvornoj osnovi? Potpisuju li tekstove i klerici i laici?
Koncepciju Zvonika osmišljava i uređuje osam članova uredništva. Od toga trojica su svećenici, a petero njih su laici. Funkcije u uredništvu koje su vezane za obradu i prijelom teksta su nagrađene mjesečnim honorarom, dok su ostale funkcije na dobrovoljnoj osnovi. Osim uredništva, u stvaranju Zvonika sudjeluju osobe koje pišu stalne rubrike i dopisnici koji šalju izvještaje iz župa. Sve skupa kada bi izbrojali, šesnaest svećenika sudjeluje u pisanju rubrika i dvadesetak laika koji uređuju svoje rubrike ili pišu izvještaje iz župa. Na kraju krajeva, svatko tko pošalje svoj tekst za Zvonik na neki način sudjeluje u njegovom stvaranju. 
Organizira li Zvonik promocije po župama?
Za sada ne. Jednostavno, nemamo vremena. Svakome od nas koji smo u uredništvu Zvonik je drugi ili treći posao. Po pitanju promocije oslanjamo se na mjesne župnike. Na kraju krajeva, svećenici su osnovali Zvonik, oni biraju urednika, neki od njih i pišu vijesti ili rubrike. Svima nama je u interesu da se Zvonik sve više reklamira, a samim tim i više čita.
Kako približiti Zvonik mlađim naraštajima? Mislim pri ovom pitanju na prezentaciju na raznim digitalnim platformama...
Čini mi se da mladi više vole kratke, konkretne i životne tekstove. Tekstove koji predstavljaju nekog sveca ili duhovnog ideala kojeg oni mogu u svom odrastanju i sazrijevanju slijediti i od koga mogu učiti. Mislim da bi Zvonik, osim Facebook stranice, mladima bio mnogo bliži na Instagram platformi.
Je li Vam teško uskladiti Vaše župničke obveze uz dužnost urednika Zvonika?
Kako kad. Nekad se obveze u Zvoniku i u župama ne poklapaju, ali nekada je kaos. Pogotovo prosinac, siječanj i oko Uskrsa. Nije to samo problem kod mene, nego kod većine rubrikanata koji su također u gužvi tih dana. Ne mogu reći župljanima koji s pravom očekuju da im župnik posveti vremena da je Zvonik bitniji od njih, niti mogu reći „baš me briga hoće li Zvonik izaći”. Svakako tu treba uzeti u obzir putovanje do Subotice i bilo kamo gdje me služba urednika odvede. Nedavno sam bio u Zagrebu u posjetu Katoličkoj mreži. Bilo je zaista divno, poučno i potrebno iskustvo, ali me nije bilo tri dana u župi. Poslije toga sam išao u Prag na svećenički turnir u futsalu. To, recimo, nema veze niti sa župama niti sa Zvonikom, ali ima veze sa mnom. Živ sam čovjek, imam potrebu družiti se s dragim ljudima, volim se povući i provesti vremena bez ikakvih telekomunikacijskih sredstava, a nekad se želim posvetiti nečemu što me osobno zanima, a da nema veze sa Zvonikom ili sa župljanima. Nisu to žalopojke. Svaki urednik prije mene susretao se s ovakvim ili sličnim poteškoćama. Nekima je sigurno bilo i teže, samo što ih nitko nije pitao kako su se osjećali. Dakle, moguće je uskladiti sve, ali žrtva postoji.
Kako ocjenjujete situaciju u ostalim medijima, tiskanim i elektroničkim, koji se objavljuju – izlaze na hrvatskom jeziku u Srbiji?
Ne osjećam se nešto posebno kompetentnim ocjenjivati nešto što nije moje profesionalno polje djelovanja. Ja sam katolički svećenik, koji pored svoje dekretom dodijeljene službe, trenutačno uređuje jedan vjerski časopis, koji stjecajem okolnosti izlazi na hrvatskom jeziku. Smatram da „hrvatski” spomen u Srbiji još dugo neće biti dočekan s ovacijama, bilo da se radi o mediju, političkom ili društveno-kulturnom djelovanju, bilo da je u pitanju crkveno djelovanje. Ako se jednom promijeni svijest naših naroda i politika naših država, možda bude i pozitivno.
Kakvo je Vaše mišljenje o novinarstvu danas i ovdje u Srbiji?
Novinarstvo zaista nemam prava niti kompetencije komentirati. Što se tiče „naših” medija, dovoljno je reći da od svih televizija pratim sadržaje N1 i Nova S televizije. Povremeno pogledam vijesti na hrvatskim kanalima. Od tiskanih „svjetovnih” medija čitam Hrvatsku riječ.
Što za Vas znači biti vjernik?
„Proživjeti” i „preživjeti” ovaj život s Bogom – to za mene znači biti vjernik. „Proživjeti” ovaj život s Bogom je pojednostavljena definicija vjere. Dakle, ako se „zovem” vjernikom, onda Božja Riječ bitno određuje moj referentni okvir prema svijetu, prema sebi i prema drugima. Bog je moj „roditelj” koji me odgaja, upućuje i savjetuje, ali prepušta meni da živim i biram hoću li poslušati ili ne. Mi pamtimo što su nas naši roditelji učili i često smatramo jako bitnim njihove riječi i postupke. Pogotovo pamtimo kad su nam govorili: „nemoj ovo” ili „radi ovo”. Isto tako je s našim odnosom s Bogom. Imamo zapovijedi koje nam govore da nešto ne radimo, i koje nam govore da nešto radimo. Na nama je odluka hoćemo li ovaj život „proživjeti” onako kako nas Bog poučava. Međutim, ovaj svijet je prepun ponuda i raznih sadržaja koji su za oči zamamljivi, a za mudrost poželjni. Eva i Adam su Boga „poznavali”, ali su svejedno zavedeni pali. I mi svećenici Boga „poznajemo”, Njega naviještamo, s Njime razgovaramo, pa opet zavedeni padamo. Zato mi riječ „preživjeti” ovaj život s Bogom katkad i previše znači. 

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)