Vrijeme u kojem u suvremenoj Europi ništa više nije ostalo isto kao prije, u svim područjima, počelo je prije točno jednog stoljeća. Završetak I. svjetskog rata donio je mnogima olakšanje, a mnogima brige. Crkvena jurisdikcija u Bačkoj bila je podijeljena novouspostavljenom državnom granicom povučenom krivudavo od Berega do Horgoša, na temelju Trianonskog ugovora potpisanog 4. 6. 1920. godine. To je jedan od ugovora koji su politički i vojno definirali poslijeratno stanje, i kojim su zemlje koje su u ratu pobijedile odredile granice Mađarske prema njezinim susjedima, pa tako i prema Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (potonjoj Jugoslaviji).
Veći dio Kalačko-bačke nadbiskupije, i u odnosu na pučanstvo i u odnosu na teritorij, pripao je Kraljevini SHS, oko 75%. Veći dio katoličkog stanovništva na tom teritoriju, a riječ je o gotovo pola milijuna katolika (koji su činili većinu stanovništva Bačke), bili su Mađari i Nijemci, a manji dio Hrvati, uz župu u Selenči koja je ostala slovačko uporište. Vlasti Kraljevine SHS su nastojale da se i granice crkvenih jurisdikcija poklope s nacionalnim granicama, kao i da se vođenje biskupija povjeri onim kandidatima koji su njima bili po volji. Čini se da u tome nisu uspjele. Dana 10. (ili po nekim izvorima 15.) veljače 1923., Sveta Stolica je osnovala Bačku apostolsku administraturu, a apostolskim administratorom sa svim ovlastima upravljanja imenovala Lajču Budanovića (1873. – 1958.), dotadašnjeg župnika župe svete Terezije Avilske u Subotici. Naslovnim biskupom Cisamusa Budanović je imenovan 28. veljače 1927., dok je biskupsko posvećenje primio 1. svibnja te godine.
Područje Bačke počelo je živjeti vjerskim životom neovisno od ostalog dijela nadbiskupije. Potrebno je, kako navodi u opisu Budanovićeva rada Stanko Kos, bilo stvoriti središnje ustanove preko kojih će administrator moći uspješno vršiti od Crkve povjerenu službu. Kurija je ustrojena već 20. veljače 1923. Osim nje, obnovljene su crkvene općine, dotadašnje velike župe dijele se na vikarije i ustanovljavaju se nove župe, ustanovljena su četiri arhiprezbiterata koji i danas postoje (Katedralni, Bački, Podunavski i Potiski), mnogobrojna katolička društa i bratovštine (obvezatnih je bilo čak 9). Dana 21. rujna 1935. saziva se Sinoda Administrature, čiji je prvi sabor bio 30. lipnja 1936. Najznačajniji plod Sabora je Codex Bačiensis, obimni zakonik ove partikularne Crkve koji je temeljito regulirao sve oblasti crkvenoga života u okviru 500 prokanona. Malo sjemenište je osnovano 1924., a 1937. je kupljena velika i prigodna kuća u kojoj je počelo raditi malo sjemenište. Golemi rad biskupa Budanovića, neumoran i trnovit čak i ako se vrednuje na temelju današnjih uvjeta, ostavio je snažan katolički pečat u Subotici, koji ona, kao biskupsko sjedište, nosi već točno 90 godina, kao i u cijeloj Bačkoj.
No, novi rat u Europi donio je nove promjene. Nakon proglašenja mađarske vojne i civilne vlasti u Bačkoj 1941. godine, jurisdikciju Bačke apostolske administrature ponovo dobija kalački nadbiskup. Budanović 1. lipnja 1941. biva suspendiran od upravljanja Administraturom, odlazi u Budimpeštu, odakle biva interniran u Mátraverébely. Nakon završetka rata, 13. lipnja 1946., Budanović ponovo postaje apostolski administrator u Bačkoj, i to ostaje do smrti, 16.3.1958. Budanović, ipak, za pomoćnog administratora dobija Matiju Zvekanovića (1913. – 1991.). On je za biskupa posvećen 25. veljače 1956, uz biskupsko geslo »Svima sve«, da bi 19. ožujka 1958. bio imenovan administratorom Bačke apostolske administrature. On odmah kreće u „borbu“ za pun kapacitet crkvenog ustrojstva u Bačkoj. Imajući u vidu da je u Jugoslaviji bilo još nekoliko apostolskih administratura (oblika privremene crkvene uprave koji se ustanovljuje kada Sveta Stolica procijeni da stanje u pojedinoj zajednici ne dozvoljava utemeljenje biskupije), to svakako nije bio lak posao, posebno cijeneći društvene okolnosti. Ipak, to mu je uspjelo, što neki povezuju i s činjenicom da se radi o vremenu kada pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, najvažnije u Rimskoj Kuriji, dolazi dotadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper, Zvekanovićev glavni posvetitelj na biskupskom ređenju. Konačno, Zvekanović, koji je bio i sudionik II. Vatikanskog koncila, te jedan od najcjenjenijih biskupa u Jugoslaviji, dočekao je da papa Pavao VI. svojom bulom Preclarissima Pauli 25. siječnja 1968. (na blagdan Obraćenja sv. Pavla) utemelji Subotičku biskupiju, a njega imenuje prvim biskupom ordinarijem. Bula određuje da sjedište Biskupije bude u Subotici, da stolna crkva postane dotadašnja župna crkva Svete Terezije, te da Biskupija bude izravno subordinirana Svetoj Stolici. Za prvog zaštitnika biskupije određen je sv. Pavao, a za drugog Prečisto Srce Marijino. Paulinum, sjemenište i gimnazija, koju je utemeljio, bila je i dalje okosnica subotičke Crkve i svoju misiju služenja njoj u katoličkom odgoju i dalje vjerno obavlja, kao jedina od strane države priznata katolička škola u Srbiji. Zvekanović je u punom kapacitetu nastavio službu upravljanja, utemeljivši i svećenički dom Josephinum, nekoliko novih župa i vikarija, a sagrađene su tijekom njegove službe i kapele odnosno crkve. Vrijeme je potvrdilo da je Zvekanović bio jedini od tri biskupa koji su bačku Crkvu vodili u cijelosti u mirnodopskom razdoblju.
Liturgijsko slavlje utemeljenja biskupije trajalo je od 29. lipnja do 1. srpnja u Subotici i Baču. Budući da su do sada Subotičkom biskupijom upravljala samo dvojica biskupa, može se smatrati znakovitim što je drugi, sadašnji biskup Ivan Pénzes, zaređen za svećenika upravo prvog dana proslave utemeljenja biskupije kojoj će kasnije doći na čelo. Dotadašnji dekan Kanjiškog dekanata i župnik u Horgošu nije, po vlastitom priznanju, znao ni slutio da će se imenovanje dogoditi, kada mu ga je priopćio nuncij u Beogradu Gabriel Montavlo u travnju 1989. Dana 18. lipnja iste godine posvećen je za biskupa. Biskup Pénzes je, uz biskupsko geslo „Ja sam, ne bojte se“, hrabro ušao u 29. godinu biskupskoga služenja i 75. godinu života. To je, prema Zakoniku kanonskoga prava, i prema biskupovoj više puta ponovljenoj najavi, vrlo blizu završetka biskupske službe, o čemu, naravno, odlučuje isključivo papa. Od aktivnih biskupa u državama bivše Jugoslavije jedino je banjolučki biskup Franjo Komarica primio biskupsko posvećenje ranije od našega biskupa – 1985. godine, a jedino je hvarski biskup Slobodan Štambuk stariji – rođen je 1941. godine.
Prikladno je zahvaliti biskupu Pénzesu za njegovu službu, znajući s koliko teških izazova se ona morala suočiti u posljednjih 30 godina, skupa sa svećenicima i vjernicima u Bačkoj. Ne treba zaboraviti da se to razdoblje završava temeljitom obnovom subotičke stolne crkve, obnovom i posvetom oltara u mnogim drugim crkvama, te da su unutar njega sagrađene i posvećene kapele sv. Augustina na Nosi, Lurdske Gospe u Temerinu, svete Ane u Bogarašu, Srca Isusovog u Bačkoj Topoli, Svete Obitelji na Radanovcu kod Subotice, Svetog Leopolda Mandića na Čantavirskom putu kod Subotice, memorijalna crkva Svete Male Terezije u Senti, te da je u izgradnji vikarijska crkva Svetog Križa u Mirgešu. Ne treba zaboraviti da je do sada za naslov biskupije Pénzes zaredio 58 svećenika, od kojih veliki broj i dalje djeluje u Bačkoj, niti da je prije četvrt stoljeća utemeljio Katehetsko-teološki institut Subotičke biskupije, a da je prije 9 godina blagoslovljen Pastoralni centar Augustinianum. Nažalost, iz raznih razloga, od kojih neki nisu potpuno razjašnjeni, u Subotičkoj biskupiji više ne djeluje čak pet udruga redovnica: Kćeri Božje Ljubavi, Sestre milosrdnice, Milosrdne sestre Svetog Križa, služavke Malog Isusa i Marijine sestre od čudotvorne medaljice. Onaj tko je iskusio koliko djelovanje i život sestara među ljudima puno znači jednoj biskupijskoj zajednici, te općenito društvenoj zajednici, razumjet će da je riječ o ogromnom gubitku i znat će cijeniti prisustvo i rad preostalih ženskih redovničkih ustanova u našoj sredini. Družba Božje riječi, oci verbiti, također više nemaju svoju kuću u Bačkoj. Iz istog razloga treba cijeniti što dvije redovničke udruge još uvijek žive i djeluju u našoj sredini. Nedostatak redovničkih zvanja, dakle, još je jedan indikator (ili danak) vremena u kojem Crkva u Bačkoj živi. No, ona je, mnogi ne znaju, općoj crkvi, te crkvenim zajednicama naroda koji u njoj žive, u posljednjih 50 godina dala i ogroman pozitivni doprinos.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)
