Prije 22 godine u Đurđinu je utemeljen bunjevački etno salaš s eksponatima iz XIX. i XX. stoljeća. Za tu namjenu iskorištena je zgrada pokraj crkve u kojoj se nekoć nalazio župni ured. Na inicijativu ondašnjeg župnika vlč. Lazara Ivana Krmpotića ova stara zgrada sačuvana je od rušenja i u njoj su smješteni predmeti koji su korišteni u svakodnevnom životu Hrvata Bunjevaca sa salaša iz okolice Subotice. Iako na autentičan način prikazuje organizaciju nekadašnjeg kućanstva, u etnosalaš se sve ove godine nisu ulagala značajnija sredstva te ga je zub vremena oštetio u tolikoj mjeri da se počeo urušavati.
Zahvaljujući programu prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije osigurano je 20-ak tisuća eura za njegovu obnovu. Radovi na restauraciji salaša započeli su prije tri tjedna, a izvodi ih građevinska firma Građevinar d.o.o. iz Subotice.
Potrebno 45.000 eura
Do sada su srušeni stražnji zabat i zid i izgrađeni novi. Započeto je rušenje prednjeg zabata i zida tzv. čiste sobe, a uskoro započinje i uvlačenje izolacije u ostale zidove salaša i pretres krova. Nakon toga u planu je restauracija unutrašnjosti što uključuje dizanje dotrajalog i trulog patosa, betoniranje i postavljanje novog patosa, mazanje plafona blatom, krečenje. Također je predviđena i zamjena dotrajale stolarije i električnih instalacija. Nositelj projekta je župa svetog Josipa Radnika iz Đurđina.
Koliko će se od planiranoga i realizirati đurđinski župnik Danijel Katačić kaže da ovisi od količine sredstava koju će dobiti. Budući da dobivena sredstva putem natječaja neće pokriti sve troškove, Katačić navodi kako imaju obećanu podršku i Hrvatskog nacionalnog vijeća te upućuje apel i drugima za financijsku pomoć jer je, kako ističe, obnova ovog etno salaša od značaja za cijelu hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji, a osobito za bunjevačke Hrvate.
Procijenjeno je kako je za kompletnu restauraciju potrebno oko 45.000 eura.
Župnik smatra kako je važno uraditi sve nabrojane poslove na salašu sada dok su radovi u tijeku, jer ga je, kako kaže, strah da će se, ako se nešto ostavi za drugi put, ponovno čekati godinama.
Novčana sredstva potrebna su, navodi on, i za restauraciju eksponata koji su, dok traju radovi, zbrinuti u tavanskom prostoru župne kuće.
Salaš je ponovno u vlasništvu župe, a nekoliko godina unazad bio je iznajmljen na korištenje Udruzi bunjevačkih Hrvata Dužijanca. „Ove godine napravili smo neke pravne promjene te je UBH Dužijanca od župe otkupila parcelu na kojoj se nalazi mala kuća i hangar sa starim strojevima. Zbog povijesne važnosti etno salaš ostao je u vlasništvu župe", pojašnjava vlč. Katačić.
Sačuvati baštinu
Nakon što se salaš restaurira đurđinski župnik ima novih planova – kaže kako bi ga trebalo obilježiti kao turističku lokaciju od značaja za povijest hrvatskog naroda u našim krajevima.
„Voljeli bismo da njegova uloga bude prepoznata i od krovnih institucija povezanih s hrvatskim narodom u Republici Srbiji te da salaš i za njihove goste bude jedna lokacija koju obvezno treba posjetiti kako bi se osjetilo bilo hrvatskog naroda na prostoru Bačke. Bilo bi hvale vrijedno da u školskom sustavu onih koji imaju nastavu na hrvatskom jeziku posjet salašu bude nešto što se podrazumijeva. Također u multikulturalnoj sredini u kakvoj se nalazimo od značaja je međusobno poštovanje povijesti svakog naroda, te se nadam da će na vrata ovog salaša pokucati svi ljudi dobre volje bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost", kaže đurđinski župnik.
Smatra vlč. Katačić kako je veoma važno sačuvati od zaborava i imati mogućnost pokazati ovako autentično opremljen salaš jer je, kako kaže, salaš mjesto gdje je stasalo sve ono što danas imamo, a značajno je za povijest našeg naroda.
„Na salašu su se rodili ljudi s kojima se danas ponosimo. Jedan od njih je svakako i sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić rodom iz Đurđina. Zahvaljujući ljudima koji su radili na salašima danas imamo i Dužijancu. Salaš je poput majčinog krila koji je odgojio brojne naraštaje."
Naveo je đurđinski župnik i misao pokojnog pape Benedikta kojom je opisao vrijednost očuvanja drevne tradicionalne liturgije koju je Crkva u kontinuitetu baštinila od prvih kršćanskih stoljeća sve do danas: „’Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to ostaje i za nas sveto i veliko. (...) Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.’ Parafrazirajući te riječi zaista mislim da je od iznimne koristi za bunjevačke Hrvate na ovom području sačuvati od zaborava ono što je tolikim našim pretcima bilo veliko i sveto, a to je obiteljski život na salašu bitno obilježen ne samo radom nego i kršćanskom vjerom. To je baština koju smo od naših starih primili, na koju trebamo biti ponosni i sačuvati je od zaborava!" ističe vlč. Katačić.
Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)
