U prvu nedjelju nakon rođendana sluge Božjega, rođenog 16. rujna 1876. godine, hodočasnici su se pomolili kod Gerardovog križa na mjestu nekadašnjeg njegovog rodnog salaša. Križ je na tom mjestu podignut 1988. godine, a ploču je postavio pokojni đurđinski župnik vlč. Lazar Ivan Krmpotić 1996. godine.
Poslije toga je u crkvi sv. Josipa Radnika u Đurđinu slavljena euharistija na spomen 145. obljetnice rođenja o. Gerarda. Misu je u zajedništvu s domaćim župnikom Danielom Katačićem predslavio karmelićanin iz Sombora, o. Tiho Radan od Kraljice Mira OCD, vicepostulator kauze za proglašenje blaženim i svetim o. Gerarda.
Povezujući u svojoj propovijedi nedjeljna čitanja s mislima oca Gerarda, otac Tiho je rekao da „apostoli, Isusovi učenici raspravljaju o tome tko je najveći i sanjaju o prvom mjestu u svijetu ambicija i laktanja za bolji položaj. Isus ih, postavljajući malo dijete među njih, uči da čovjek postaje velik služenjem, a ne gospodarenjem nad drugima. Ponizan čovjek uviđa da sam ne može ništa i baš zato od Isusa i Marije ište svašta, kaže otac Gerard. Što više čovjek raste, a ovdje se misli na odrastanje cijeloga čovjeka, duha, duše i tijela, veće su i napasti i treba biti manji i ponizniji jer je uistinu odrastao onaj tko je ponizan. Otac Gerard kaže da je napast oluja koja lomi hrastove, ali ne lomi prah, one koji su ponizni, koji su kao prah. Ponizan – siguran, kaže otac Gerard. Ponizan je kao prah u Božjim rukama i njemu ne može ništa nikakva oluja, ništa ga ne može slomiti.
Kao što su bezbožnici unutar vjerničke zajednice spremali zamku pravedniku u starom zavjetu, čitajući spise oca Gerarda vidimo da je i unutar njegove zajednice često bilo onih koji su ga htjeli iskušati, isprovocirati. Je li on uistinu takav kakav se prikazuje, je li krotak, je li ponizan. Imao je Gerard žestoki karakter i temperament i često puta je zapisao: ‘iznutra sam kao bisan pas al moram biti blago jagnje’. I on se ljutio, ali je to znao svladati, zadržati to unutar sebe, ne reagirati na drugoga agresivno, krotio je sebe. Sluga Božji kaže – jedno nam je sigurno radost, a to je do zemlje poniznost, bez nje smo tirani svoga tijela i duše. Ali poniznost nije savitljivost, da se ‘klamamo kao trska’, da se savijamo pred drugim kako on želi, da sebe ponižavamo. Poniznost je živjeti u istini, znati svoje slabosti, znati i darove koje nam je Bog dao. ‘Volju sam vam žrtvovao, Isuse i Marijo, i od nevolje se oprostio’, kaže otac Gerard. Ako sve predamo Bogu, ako smo učinili što je do nas, tada možemo biti mirni. Govoreći o zavisti Otac Gerard piše da će nas taj ‘crv napadat dok smo živi’. Voćku grize crv, a čovjeka zavist i voćka se po sebi ne može oprostit od crva, a čovjek od nevolja. Ali, Bog pošalje ptičicu da izvuče crva iz voćke, pošalje svoga Sina da izvuče iz nas ovog crva napasti istočnoga grijeha", zaključio je otac Tiho.
Nakon blagoslova vjernici su se pomolili kod slike oca Gerarda, a potom su ispred vjeronaučne dvorane ovogodišnja đurđinska bandašica Ana Dulić i župnik Daniel otkrili ploču kao trajni zapis da je dvorana dobila ime „Pastoralna dvorana o. Gerard Tomo Stantić", koju je otac Tiho i blagoslovio. Tom prigodom predstavnica svjetovnog karmelskog reda, koji promovira štovanje djeteta Isusa, a osnovao ga je u Somboru Otac Gerard sa sestričnom Janjom Prćić, je kao spomen na ovaj susret župniku predala sliku slikarskog ateljea Višinka iz Sombora. Slavlje se nastavilo uz agape u župnom dvorištu.
Kako je napomenuo župnik Daniel, iz osobnih sjećanja sa susreta s karmelićaninom, također rođenim u Đurđinu Antom Stantićem, prvim vicepostulatorom u postupku za proglašenje blaženim, otac Gerard je ponos i dika bačkih Hrvata, mistik, čije veličine nismo dovoljno svjesni.
Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)
