Likovna umjetnica i pedagoginja, poznata po angažmanu u hrvatskoj dijaspori, Ankica Perge Karačić podrijetlom je iz ovih krajeva. Rođena je 1951. godine u Inđiji gdje je završila osnovnu školu. Od rane mladosti pokazuje sklonost za crtanjem i likovnim oblikovanjem, što je usmjerava u daljnjem školovanju: srednju školu za primijenjenu umjetnost (smjer za tekstil) i Likovnu pedagošku akademiju završava u Novom Sadu.

Modni svijet

Nakon diplomiranja radi kao modna kreatorica od 1972. do 1982. godine.

„Prvo smo živjeli u Iloku, ali smo prešli u Šid jer smo tamo dobili stan. Suprug Ante zaposlio se u poduzeću Hempro. Radila sam kao modna dizajnerica u ITEX-u u Iloku a kasnije u Fruškoj gori u Šidu. Bila sam uspješna kao dizajnerica, radila sam i za vukovarski VUTEX, a krajem 70-ih imala sam samostalnu reviju na Jesenskom sajmu mode u Beogradu, što sam postigla zahvaljujući natječaju u tada poznatom časopisu Nada“, prisjeća se Ankica.

Nakon mode prelazi u prosvjetu. Do 1991. radi u nastavi kao likovna pedagoginja, u Osnovnoj školi Sremski front u Šidu. I tu je ostavila značajan trag, radeći s učenicima koji su osvajali brojne nagrade na likovnim natječajima. Kao najveće priznanje iz tog dijela karijere ističe nagradu ULUPUDS-a za likovnu pedagoginju na 28. Oktobarskom salonu u Beogradu. Bilo je to 1991. godine.

Odlazak u Njemačku

Međutim, devedesete godine donijele su političku krizu i raspad SFRJ, a osjećajući se nesigurno kao Hrvati u Srijemu, Karačići sele u Njemačku, u Iserlohn, gdje su od ranije već živjeli Ankičini roditelji. Uslijedio je nimalo lak period integracije u tamošnje društvo, učenja njemačkog jezika. No, naša se sugovornica uspjela vratiti struci; upošljava se kao voditeljica tečaja i umjetničkih radionica za djecu i odrasle. Radila je i s djecom tamošnjih Hrvata u okviru Hrvatske katoličke misije. Iako je u mirovini, i danas drži takve tečajeve. U Njemačkoj ima i status slobodne umjetnice.

„Uspjela sam naći posao u struci kao likovna pedagoginja. Veliko je zadovoljstvo kada vaši učenici postignu neki uspjeh, to je zadovoljstvo i za vas kao pedagoga. Pripremam učenike i za umjetničke škole i oni mi kažu da su im kod upisa rekli kako se vidi da ih je učio netko tko nije sa Zapada, već s Istoka“, kaže ona.

Likovno stvaralaštvo

Kao likovna umjetnica, preciznije slikarica, Ankica Karačić najpoznatija je po portretima. Kako kaže, puno ih je napravila i gotovo sve rasprodala. Također, voli slikati i mrtvu prirodu, kao i vodu koja je podsjeća na Dunav i zavičaj. Radi i cikluse slika poput ciklusa s klaunovima ili ciklusa Moj životni put u kojem se bavila različitim životnim izazovima i emocionalnim stanjima.

„U početku sam slikala na svili, a ciklus akvarela s motivom klauna učinio me je prepoznatom u likovnim krugovima u Njemačkoj“, priča ona.

Bliske su joj gotovo sve slikarske tehnike – akril, olovka za crtež, ulje, manje poznata tehnika „mokro na mokro“. Ipak, ističe kako je u radu često slijedila zahtjeve tržišta, budući da živjeti od umjetnosti nije lako. Izlagati je počela još dok je živjela u SFRJ, na izložbama u Šidu i Srijemskoj Mitrovici. Prezentaciju svojega rada nastavila je i radeći u Njemačkoj. Samostalno je izlagala u Iloku, Zagrebu, Lünenu, Osijeku, Dubrovniku, Vugrovcu i na Šolti. Njezina djela vidjeli su ljubitelji likovne umjetnosti u mnogim zemljama Europe, te u Južnoj Koreji (čak šest puta), Argentini, Čileu, Nepalu i Kini. Sudjelovala je u nekoliko samostalnih projekata u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Južnoj Koreji. Članica je udruženja likovnih umjetnika BBK Dortmund, ali i udruga Arttotal Zadar, DIN a4 Malaga, EL-kordy Beč, 21ICAA Seoul, HLU CroArt Subotica. Za svjetski festival umjetnosti 21 ICAA Seoul imenovana je ravnateljicom, odnosno izbornicom za hrvatske umjetnike. Skupa sa suprugom Antom, diplomiranim ekonomistom i također likovnim umjetnikom, organizira likovni natječaj za djecu Hrvata iz cijeloga svijeta.

„Do sad smo imali 25.000 radova iz trideset zemalja svijeta. Sudjelovala su i djeca iz Srbije. Ove godine pristiglo nam je oko 1.200 radova“, kaže ona.

Veza sa zavičajem

Kako smo na početku teksta naveli, Ankica Perge Karačić poznata je u hrvatskoj dijaspori. O tome govori i podatak kako je 2020. bila jednom od dobitnica nagrade Utjecajna hrvatska žena koju dodjeljuje Croatian Women’s Network/Mreža hrvatskih žena.

Ankica i Ante rado sa sjevera svraćaju u ove krajeve. U Iloku imaju kuću, a rado posjećuju i vojvođanski kraj, gdje sudjeluju na kolonijama u organizaciji hrvatskih udruga. Oboje su članovi udruge Croart sa sjedištem u Subotici, od 2015. godine. Među ostalim, dvije Ankičine slike s motivima bunjevačke nošnje nalaze se u Hrvatskom domu – Matici u Subotici. Ankica ima i malo rodbine u Vojvodini, a, kako kaže, njezina rodna Inđija dosta se izmijenila:

„Inđija se dosta izmijenila, naša kuća je još tamo u Lastinoj ulici. Inače, naša obitelj s tatine strane bili su poznati obućari“.

Smatra kako umjetnik nikad ne ide u mirovinu, što i potvrđuje svojim radom. A unatoč tim angažmanima, rado nađe vremena i za obitelj, svoje dvoje djece i sedmero unučadi, koji svi žive u Njemačkoj.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)

Desetljeće i pol u medijima na hrvatskom – Razgovor s Sinišom Jurićem, novinarom

Na medijskoj sceni vojvođanskih Hrvata mnogima je poznato ime Siniše Jurića iz Subotice koji se u posljednjih 30 godina svog medijskog rada oprobao u svim vidovima novinarstva – pisanom, radijskom i televizijskom. U informiranju na hrvatskom jeziku aktivan je u posljednjih 15 godina, a trenutno je autor i voditelj radijske emisije na trećem programu Radio Novog Sada.

Od pisanih do elektroničkih medija

Kada je u pitanju angažman u medijima na hrvatskom jeziku, Siniša je prvo jedno kraće vrijeme radio kao povremeni dopisnik našeg tjednika za koji je pisao tekstove o računalima, a surađivao je i sa subotičkom Udrugom hrvatske mladeži Krov, gdje je također slao priče na spomenutu temu. Godine 2008. zapošljava se u Uredništvo na hrvatskom jeziku Radio Subotice gdje je radio do njezine privatizacije.

„Dolaskom u ovo uredništvo promijenila mi se dinamika rada, budući da je u pitanju bila dnevna emisija koja je zahtijevala maksimalni angažman, a nerijetko je to znao biti i cijeli dan kada su bila neka poslijepodnevna ili večernja događanja. Trebalo se mnogo više angažirati, u početku je to bio pritisak, bilo je malo teško ali vremenom sam se navikao. Budući da je redakcija brojčano bila mala, nije postojalo striktno područje koje sam pratio, iako se može reći da mi je težište bilo na političkim temama iz zajednice. Jedno vrijeme imali smo i kvalitetnu i sadržajem bogatu internetsku stranicu koju je pokrenula tadašnja glavna i odgovorna urednica Ljiljana Dulić, pa je i tu bilo dosta posla jer smo sve priloge morali obraditi u smislu pretipkavanja izjava i oblikovanja teksta. Praktično, kao da smo pisali i za novine, a bilo je tu i drugih sadržaja s kojima smo popunjavali naš sajt. Također, za razliku od većine kolega iz redakcija na srpskom odnosno mađarskom jeziku, u Uredništvu na hrvatskom svi smo bili obučeni za montiranje svojih priloga, pa smo tako bili potpuno neovisni od tehničara jer smo znali rukovati i miksetom i sami smo se i snimali. To jeste bio dodatni posao, ali i olakšavajuća okolnost jer nismo ni od koga zavisili i svoje smo priloge pravili kad i kako smo željeli“, navodi Siniša.

U listopadu 2015. Radio Subotica je privatizirana i većina uposlenih ostala je bez posla, no Siniša je znao da želi nastaviti svoj novinarski put.

„Veliki broj novinara tada je završio na ulici i morali smo se za dalje snaći tko je kako znao i umio. Budući da sam želio nastaviti svoj novinarski put, od ožujka 2016. angažirao sam se u hrvatskoj redakciji Radio-televiziji Vojvodine gdje sam, bez stalnog angažmana odnosno po ugovoru, radio sedam godina. Uglavnom, imao sam već nekog televizijskog iskustva, jer sam se prije rada na Radio Subotici bavio televizijom, ali ne izvještavanjem već u nekom kreativnom smislu. Tako da sam kao novinar, za Dnevnik na hrvatskom jeziku i snimao i montirao priloge i pisao tekstove. Na taj način je radio i sada radi kolega Josip Stantić i mi smo tada bili jedini tzv. video-novinari. Televizija je također dnevni medij, ali ovdje se uvijek moglo imati malo zadrške. Mogla se napraviti priča dan-dva pa i sedam dana prije. S druge strane, malo je vremena na raspologanju jer od desetominutnog dnevnika, negdje pola ode na priloge koji se ne tiču hrvatske manjinske zajednice. Znači, nama ostaje svega pet do sedam minuta da se televizijski prikažemo. No, tu su i dvije polusatne emisije na hrvatskom. Sada sam manje angažiran na RTV-u i uskačem samo kad je kolega Stantić na godišnjem ili kad ima više događanja u zajednici. Također, imam potpisan ugovor i s vašim tjednikom i otvoren sam za suradnju“, kaže Siniša Jurić.

Radijska emisija na hrvatskom

Radijsku emisiju na trećem programu Radio Novog Sada svojedobno je pokrenuo glazbenik i kulturni djelatnik, pokojni Petar Pifat iz Petrovaradina da bi je nakon nekog vremena Siniša Jurić preuzeo, odnosno nastavio s njezinim uređivanjem i vođenjem. U pitanju su dvije polusatne emisije koje idu dva puta tjedno – utorkom i subotom, oba dana od 14,15 do 14,45, a mogu se poslušati i putem interneta.

O njezinom sadržaju Siniša kaže:

„Veći dio emisije čiji sam autor, voditelj i montažer, zauzima glazba (koju također ja biram), a u ostalom se emitira prilog s temom iz hrvatske zajednice. Uglavnom su to neki težišni događaji poput aktualnog upisa u hrvatske odjele, potom Dužijance, pa neka događanja u Novom Sadu, Petrovaradinu. On traje najčešće do tri minute, a ako je duži, razdvojim ga na dva do četiri dijela s glazbom između. Ne fokusiram se toliko na događanja, odnosno na informativni dio jer dok to ne bude na radiju svima je poznato budući da je već objavljeno u drugim medijima (TV, društvene mreže). Priloge montiram i sklopim doma pa ih šaljem na Radio NS putem interneta. Volio bih ovu priču što radim proširiti (u okviru RTV-a) i na društvene mreže kako bih s informacijama bio što aktualniji, ali na tu temu još treba razgovarati“.

Siniša Jurić ima iskustvo rada u svim medijima – radio, televizija, novine, no, kako ističe, najviše mu se sviđa televizija.

„Pisanje je važno i u tome je zapravo srž novinarskog zanata, iako me pisani mediji nikad nisu posebno privlačili, a i njihovo vrijeme polako prolazi. Elektronički mediji su sve prisutniji i lakše dostupni, ali ne mogu prenijeti toliko informacija kao pisani. Svi su oni podjednako važni, a zbog aktualnosti bih istaknuo društvene mreže. Osobno, najviše mi se sviđa televizija jer može najkompletnije prikazati cijelu priču – zvukom, slikom i tekstom, a slika je veoma važna jer se nešto jednostavno ne može opisati riječima. Cijela ova priča je zapravo navezana na jezik, u ovom slučaju naš materinski hrvatski i na kulturu. To su dvije stvari veoma bitne za sve nas i mi to zato i radimo. Bogatstvo našeg jezika je ono što mi zapravo čuvamo i što širimo“, ističe na koncu subotički novinar Siniša Jurić.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P S.)