HKPU Zora iz Vajske osnovana je u kolovozu 2010. godine. U početku beskućnici, danas svoje prostorije imaju u dijelu obiteljske kuće predsjednika Ivana Šimunovića i njegove supruge Ane. Ipak, u posljednje vrijeme suočavaju se s brojnim problemima.
„Od osnivanja udruge do danas nikada nismo prolazili kroz teže razdoblje. Svake godine nam je sve teže, financijska kriza je sve veća. Na upit što smo radili u 2017. godini, možemo kazati samo što smo sve planirali, realizirano je već neka druga priča. Nešto malo sredstava dobili smo na natječaju Hrvatskog nacionalnog vijeća, a s tim novcima smo uspjeli pokriti jedino administrativne troškove i platili knjigovodstvenu agenciju. Znate kako narod kaže, ako nemaš novaca, ne možeš ni na autobus ići. Družili smo se u našoj prostoriji, osobito tijekom zime, pa smo i pribilježili ponešto iz života naših starih. U šali kažem da smo sada i mi poput naših predaka, da poput njih u prošlosti i naša udruga sada teško preživljava, a nadam se da ćemo i mi biti žilavi poput njih i opstati tu gdje jesmo“, kaže predsjednik udruge Ivan Šimunović.
Kako stojite s članstvom, koji su vam najveći problemi u radu?
Probleme sam već naveo u uvodu, znači, financijska sredstva su na prvom mjestu. Drugi veliki problem nam je članstvo. Najveći problem je kako u naše udruge privući nove članove, a sada već i kako motivirati naše stare članove na bolji i intenzivniji rad. Pored financijskih sredstava, rad nam znatno otežava dob članstva. Mi starimo, pobolijevamo, a mladi odlaze. Odlaze iz sela, odlaze iz države, jednostavno odlaze za nekim svojim snovima, za svojim interesima. Mi, koji smo ostali u udruzi već smo u poodmaklim godinama, pa ipak se trudimo koliko možemo da se još makar malo održimo. Po meni je nerealna, iskreno i neodrživa situacija u Vajskoj glede udruga naše nacionalne zajednice. Ljudi nam se smiju, jer Hrvata je u selu sve manje, a hrvatskih udruga sve više. A sve rade isto. To dovodi do nemira, čak i do mržnje jednih prema drugima i to moramo u korijenu suzbiti. A tri udruge kulture u jednom selu baš i nije lako održati. Stoga je vrlo podmuklo služiti se intrigama i širiti priču da nas se ne prepoznaje, da se gasimo i da ćemo uskoro nestati. Te priče ne piju vodu, jer dok mogu, ja ću raditi ali i meni treba pomoć, a ne podmetanje nogu. Sve planirano bismo uradili, ukoliko bismo imali bar minimalnu potporu. Pomoć imam jedino od Dukata, ali nažalost i oni su poput nas u velikim problemima.
Što planirate u 2018. godini?
Na druženjima u našoj prostoriji dogovarali smo i to. Planiramo održati našu godišnju skupštinu, likovnu koloniju i naravno, po tradiciji dio aktivnosti posvetiti Božiću. To je naš moralni čin prema našoj crkvi. Svakako, sve to ukoliko budemo uspjeli osigurati potrebna sredstva. Aplicirali smo na više strana, a i dalje ćemo aplicirati gdjegod nam se ukaže prilika.
Izvor: Hrvatska riječ (I. A.)
