Kao dijete (davnih ’70-ih i ’80-ih godina prošloga stoljeća) jako sam voljela ići u bunjevačke svatove koji su se držali po starim običajima, a kojih je još u to vrijeme bilo baš dosta. Poseban doživljaj bio je slikat’ se sa snašom, okrećanje u ponoć (ako nisam dotle zaspala), unošenje u šatru torti s različitim ukrasima od prženog šećera, vožnja na špediteru s izuzetno „raspoloženim" mastalundžijama, i na koncu, ali meni posebno važno – kačenje perlice prilikom dolaska i njeno ponosno nošenje, da svi koji nisu u svatovima (susjedi i ostali mještani) znaju da ja jesam. Ipak, ta je moja perlica bila u životu otprilike dok sam ja bila u svadbi, ali da sam tada znala koliko je zapravo truda i rada potrebno uložiti za njen nastanak i da će je vremenom zamijeniti neki drugi ukras, sačuvala bih svaku i danas bila ponosni vlasnik prepune ih škatulje. No, perlice ipak nisu u potpunosti zaboravljene, traže se i danas u po kojoj bunjevačkoj svadbi, a da budu i izrađene može se zahvaliti vjerojatno jedinoj osobi u Subotici koja ih pravi, Kati Temunović.

Preuzimanje posla, ali i mušterija

Početak bavljenja izrađivanja perlica Kata Temunović može zahvaliti majstoru Andrásu Tóthu, koji se tim poslom bavio u nekadašnjoj svojoj radnji u Subotici, u kojoj je, osim cvjetova koji su se koristili za perlice, izrađivao i razne uskrsne i božićne ukrase, a narudžbe je imao iz cijele bivše SFRJ. U jednom trenutku, zbog bolesti supruge, odlučio je prestati baviti se ovim poslom, a Kati, tada nezaposlenoj, stigla je nenadana i neočekivana ponuda.
„Bila je to 1988. godina i moj suprug je, kao bravar, radio nešto kod Andrása. Budući da se više nije namjeravao baviti s tim, pitao je mog supruga da li bih došla kod njega da mi pokaže kako se to radi, jer mu je bilo žao presu i alate prodati u Travnik, u Bosnu. Budući da sam voljela ručne radove i puno sam heklala, otišla sam i odmah me je počeo učiti tom poslu. Prvo što sam učila je uvijanje žice u krep papir, što je zapravo osnova, a nakon nekoliko dana, kada je vidio kako to meni dobro ide, shvatio je da tu neće biti problema", priča nam Kata.
Kupili su od njega svu opremu i ne samo da je preuzela posao već i njegove sve mušterije, kojih je bilo iz Sarajeva, Travnika, Zadra i drugih ex-Yu gradova. Nije se ni okrenula, a nakon samo nekoliko dana stigla je prva narudžba – 500 cvjetova za Sarajevo. Još uvijek neiskusna i pomalo nesigurna, prihvatila je taj izazov, a za njegovu realizaciju trebao joj je cijeli mjesec (danas tu količinu napravi za 3-4 dana).  
„U tim počecima, za sve što nisam znala obraćala sam se Andrásu. Onda sam polako počela praviti perlice za svadbe u Subotici i okolnim mjestima, a prve sam pravila za svatove moje jetrove i divera. Uz to sam naravno, do raspada Jugoslavije, radila i za one stare mušterije. Znalo je biti po tisuću komada što se slalo na stranu, a i ovdje za svadbe je bilo jako puno narudžbi (u prosjeku 250 perlica za jednu stranu). Kada je bilo puno posla, pomagala mi je jetrova." 
Kata kaže da se u to vrijeme, od 1988. pa negdje do početka 2000-ih sasvim pristojno moglo živjeti samo od tog posla i da je zaradila za sve što je bilo potrebno u kuću. No, budući da tijekom tih 12-14 godina nije bilo subote bez barem dvije svadbe, za nju u tom razdoblju nije bilo godišnjeg pa tako ni mogućnosti za obiteljska putovanja i ljetovanja.  

O samoj perlici

Našu vrijednu sugovornicu pitali smo od čega se sastoji i kako se pravi perlica. 
„Atlaska postava se štirka tako što se premaže kuhanim jestivim želatinom, a kad se osuši, ona je kruta i onda se siječe presom na kalupe (različite vrste i veličine cvjetova, listova). Kad se isiječe, imam jastuče koje je napunjeno mekinjama na koje stavim cvijet i grijem glačalo, odnosno krugove koji formiraju taj cvijet. Potom dva ili tri sloja cvjetnih oblika sastavljam s drvofiksom, koji je bijele boje i brzo se suši. Sve se to sastavlja sa žicom koja prolazi kroz rupe na sredini cvjetova, a na kraju se savije kako bi ih zadržala, a tako savijena izgleda kao tučak. Da bi žica, odnosno drška, bila ravna, zamotava se koncem od tzv. mariborske svile. Na to idu i listovi, a rijetko kad i til. Imam četiri vrste cvjetova, s tim da za žensku stranu u svadbi oni budu bijele ili roze, a za mušku bijele ili plave boje. Atlas svila je inače materijal koji se najčešće koristi kao postava za kapute i kostime. Da bi se napravila jedna perlica, sedam puta je trebaš uzeti u ruku dok nije gotova. Treba po drška za cvijet i za dva lista, znači tri drške. Za 500 komada to je 1.500 samo drškica i to stalno treba vrtjeti."
Perlice za svadbu ne razlikuju se samo po boji već i po veličini odnosno dužini.
„Nekada je najduža perlica bila za mastalundžije, za goste je bio jedan manji cvijet ili dva (bijele, roze ili plave boje), za roditelje su se pravile s tri malo veća, a za kumove s pet ili s tri velika cvijeta da bude upečatljivo. Pravila sam perlice i za kosu, koje su bile različite za mladu, enge, kume, majke mladenaca (s tri cvijeta, s laticama itd), te crvene boje za okrećanje snaše."

Ostale rukotvorine

Osim perlica, Kata izrađuje i vjenčiće za prvu pričest, te vjereničke kutije.
„Vjenčići se također prave od cvjetova za perlice, s tim da su kružnog oblika i nazad se stavlja til kao veo koji dopire do otprilike polovine leđa, a može i bez tog vela. Nedavno sam za predstavu Avaške godine Književno-teatarskog kružoka, za ulogu snaše pravila perlicu za kosu, takvu formu kako se nekad nosilo, što sam napravila na osnovu starih slika i što mi je bilo prvi put da pravim tako nešto. Što se tiče vjereničkih kutija, one se sastoje od kartona na koji ide stiropor oblog oblika, a to je obloženo saten svilom. U unutrašnji dio kutije se stavlja ravna svila, a iz vana se šiju tzv. žabice, pa je svila naborana. Ove kutije je nekada svekrva kupovala za snaju. Ona se nosila na zaruke, a u njoj su bili donje rublje i crveni materijal od kojeg su se šile papuče, pregača i perlice."
U vrijeme kada je dobro išao posao s perlicama, osim Kate, po njenom saznanju, time se bavila još samo jedna žena kod koje su svojevremeno perlice naručili za svoju svadbu. Kada god joj je zatrebala pomoć, Kata joj se obratila za savjet, pa tako, kaže, nisu bile konkurencija jedna drugoj.
Perlice su bile popularne do početka 2000-ih godina, kada su ih zamijenili neki drugi cvjetovi (od slame, gotovi kineski), mašnice i ostali ukrasi. Međutim, i danas se među ovdašnjim svijetom nađe onaj tko želi sačuvati, odnosno zadržati barem neke od nekadašnjih običaja. 
„I sada ponekad imam narudžbe, ali mi je olakšano u tom smislu da ne moram praviti cvjetove, kupim ih gotove (ružice, kalice) i samo ih vežem i napravim mašnice, jedino što namotajem na žicu. Napravim mašnicu kao podlogu na koju stavljam cvijet. Cijena perlice sada je 25-30 dinara za goste, 50 za roditelje, 100-120 dinara za kumove. Prošle i pretprošle godine nije bilo narudžbi, jer nije bilo ni svadbi zbog korone, ali primjerice 2014. sam ih imala baš dosta, i za svadbe, a radila sam i djeverske ručnike s tim žabicama. To me je naučila jedna žena iz Novog Bečeja koja je došla kupiti od mene perlice, pa mi sad za njih stižu narudžbe, osim iz Subotice i iz ostalih vojvođanskih mjesta. Sada nema mjeseca da nema narudžbi, bude za jednu do tri svadbe. Jedini mjeseci kada nema posla su uglavnom studeni, prosinac i siječanj", kaže Kata Temunović, dodajući kako joj za ovo što radi nikada nije bila potrebna reklama, već je uvijek radila po preporuci.
Budući da je još uvijek dobro služe najvažniji alati – prsti i oči (istina, uz odgovarajuća pomagala), Kata se nada da će se još dugo moći baviti ovim poslom, koji je, osim što joj donosi dobit, izuzetno opušta i smiruje i kojeg radi s velikim zadovoljstvom.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)