Hrvatski kipar Petar Hranuelli čest je gost u Srbiji, i kao sudionik umjetničkih kolonija i kao izlagač. Početkom godine imao je medijski vrlo zapaženu izložbu u beogradskoj Galeriji 73. Ovu izložbu, skupa s Galerijom, organizirao je HKD Hrvatski kulturni centar Beograd, a uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Hranuelli je rođen 1975. na otoku Braču, a njegov opus je i materijalom i vitalnošću vezan uz to ishodište. Kako navodi kritika, njegove kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudske figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Stvara i u drugim materijalima, poput stakla, a odlike njegovog stvaralaštva su vitalnost i bujnost, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera.

Izlaže od 1994., a predstavio se na više od 50 samostalnih i više od 100 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Mnoga djela mu se nalaze u stalnom postavu muzeja, galerija, privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i u inozemstvu (Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Crna Gora, Španjolska, SAD, Čile, Švicarska, …). Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Zagrebu.

Kao kipar, kako ste prepoznali ljubav prema kamenu?

Kad se rodite na kamenu, kad se igrate s njim, kad živite s njim, kamen vam je u srcu.

Osim zavičajnog, bračkog, pronašli ste kamen za stvaranje i na drugim lokacijama. Kako komunicirate s tim materijalom?

Gdje god dođem, volim naći izvorni kamen. U Lici sam našao lički. U Tamjanici, u Srbiji, radim od sićevačkog kamena i sa svakim imam priču i razgovaram. Ni jedna ova skulptura ne bi se dogodila da nisam pričao s kamenom. Kamen mi kaže što trebam odvojiti kao višak i samo ostavim ono šta treba.

Dogodi li Vam se ponekad da Vas kamen ne sluša, da se polomi? Kako se kipar tada osjeća?

Pokušavam imati nekakav dijalog s kamenom, a kad vam se kamen polomi, to ostavlja rez u duši. Vi uložite veliki trud u svoj rad. A i financijski to košta.

Ljudi pričaju o Vama pa kažu „Meštrović, Roksandić, Hranuelli". Što Vi kažete na takve usporedbe?

Pa ja bih bio tu mnogo skromniji. Meni treba još jako, jako puno godina rada da bih došao do toga. To su vrhunska imena, ima i drugih imena koja su manje poznata, ali ja sam još mali. Nisam skroman nego jednostavno uživam u tome što stvaram. To je moj život.

Stvarate i u staklu. Kažite nam više o tome.

Malo radim staklo. Ne volim lijevati staklo jer ga ne možete kontrolirati, ali brušenje stakla mi odgovara jer radim kao što radim kamen, baš onako kako ja želim. Sa staklom je jako opasno raditi, a i vaše zdravlje je tada ugroženo. Posebno pluća. Staklo radim u istoj formi kao kamen, jer je to onda igra svjetlosti.

Saznala sam da je kompletni postav jedne Vaše izložbe, rađen u staklu, prilikom potresa u Zagrebu, stradao. Što od toga planirate uraditi?

Sačuvat ćemo je za povijest. Ona će biti izložena. Katalog je napravljen. Povjesničari umjetnosti su pisali o tome i to će uskoro biti objavljeno.

Koliko danas ljudi ulažu u kiparstvo, u umjetnost, u odnosu na nekada? Ima li mecena?

Ne znam kako je to bilo nekada. Ljudi su kupovali umjetnička djela i uživali u tome. Danas ljudi više vole kupiti ime i onda imaju u kući skulpturu ili sliku pa kažu, imam Konjovića, imam Savu Šumanovića, imam Meštrovića, ali ne kuže se u kvalitetu djela. Djelo mora govoriti.

Jesu li umjetnici most koji spaja dvije države? Vidite li sebe tako, kada je riječ o Hrvatskoj i Srbiji?

Meni je drago da imamo suradnju. To je jako dobro zato što umjetnost nema granica. Ona je tu da se širimo, da surađujemo i da radimo odlične projekte.

HKC Beograd planira 2022. organizirati izložbu Vaših radova i u Subotici. Predložili ste da s Vama tada nastupi još jedan kipar. Recite nešto o tome.

Prijedlog je da guramo malo mlađe umjetnike kao što je Petar Čujo, koji je završio akademiju u Zagrebu. On je dvostruko mlađi od mene. Na mladima svijet ostaje i mi umjetnici koji smo postigli nešto moramo poticati mlađe kolege, jer, ako ne izlažu i ne prodaju svoje radove, neće imati mogućnosti baviti se time. Tako se, nažalost, talenti gase.

Izvor: Hrvatska riječ (Ljiljana Crnić)