Novosadska dirigentica Vesna Kesić-Krsmanović ima veliko i dugogodišnje iskustvo u vođenju pjevačkih zborova, a 2004. pozvana je u petrovaradinski HKPD Jelačić. Prvo je stvorena pjevačka sekcija iz koje je, vrijednim i dugim radom, nastao i višečlanski Jelačićev zbor s bogatim repertoarom od tradicionalnih narodnih, preko klasičnih do liturgijskih i crkvenih popjevaka. Zbor je nastupao u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. Na natjecanju pjevačkih zborova u Rumi, 2013., u okviru 50. Festivala muzičkih društava Vojvodine, zbor je osvojio brončanu medalju.

Kesić-Krsmanović rođena je u Subotici 1961. godine. Studirala je kompoziciju u klasi prof. Enrika Josifa, zborsko dirigiranje u klasi prof. Vojislava Ilića i prof. Darinke Matić-Marović. Orkestarsko dirigiranje studirala je i diplomu stekla 1985. godine u klasi profesora Stanka Šepića na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se u Italiji i Mađarskoj. Bila je angažirana kao asistentica dirigenata pri zborovima AKUD-a Žikica Jovanović Španac i OKUD-a Ivo Lola Ribar u Beogradu.

Bavila se i pedagoškim radom, u muzičkim školama Lisinski i Slavenski u Beogradu, te dobijala nagrade na festivalima i natjecanjima (republička, savezna) mladih muzičara u kategoriji orkestra, zborova i komorne muzike. Zaposlena je u Srpskom narodnom pozorištu kao dirigentica opernog zbora, a kao dirigentica od sezone 1987./88. godine do danas. U okviru Opere SNP-a osnovala je Ženski komorni zbor 2001. godine. Od 2003. vodi nagrađivani zbor Židovske općine Novi Sad, pod imenom Hašira, a od 2014. zbor Harmonia, čiji je osnivač Grkokatolička parohija sv. apostola Petra i Pavla, zajedno s Rusinskim kulturnim centrom.

Kako je došlo do Vaše suradnje s udrugom Jelačić, gdje vodite zbor?

U Jelačić sam došla na poziv Josipa Pokasa iz te udruge. Počeli smo od nule. U početku se za zbor prijavi veći broj ljudi, međutim ostanu samo oni koji imaju više talenta, strpljenja i slobodnog vremena. Samo bih napomenula da, iako je u pitanju hrvatska udruga, u zboru nas ima raznih nacionalnosti, baš kakvo je i naše vojvođansko podneblje. Rad u amaterizmu je rudarski posao, počinjete praktički ni iz čega. Tako je bilo i u Jelačiću, a evo sad poslije osamnaest godina naši pjevači vladaju notama i ključnim muzičkim izrazima. Fascinantno je koliko ljudi mogu naučiti čak i u svojim šezdesetim godinama. Zbor je imao vrlo veliku muzičku potporu od danas pokojnog prof. Đure Rajkovića. Počeli smo od jednoglasja i stigli vremenom do četveroglasja. Dodala bih i to da su nam pomogli i bivši profesionalci, operni pjevači: Slavoljub Kocić, koji je, nažalost pokojni, pjevao je s nama, a imamo i Miloša Ristića, koji je pjevač i solist u Jelačićevoj klapi. Svi predsjednici udruge – i Petar Barbek, Josip Pokas, Petar Pifat i Mirko Turšić, bili su podrška radu zbora. Baš kao i Vlatko Karnaš, koji je jedan od stupova našeg Društva.

Što se nalazi na repertoaru zbora i na koja ste djela, što ih izvodite, posebno ponosni? 

Imamo zaista veliki broj kompozicija i pjesama koje izvodimo. Posebno izvodimo djela petrovaradinskih skladatelja: Stanislava Prepreka, Ilije Okrugića i Franje Štefanovića. Od stalnih nastupa, imamo godišnji koncert te uskrsni i božićni koncert. Preprek je kompozitor za respekt, njegove kompozicije su neke od najzahtjevnijih koje izvodimo, jer on ima vrlo ozbiljne harmonije. Štefanovićeva misa koju izvodimo je fantastična, ona je četveroglasna i s orguljskom pratnjom.

Koja biste gostovanja posebno istaknuli?

Volimo gostovanja, uglavnom smo gostovali u Hrvatskoj, a najljepše nam je bilo na moru, na Rabu, na Hvaru, u Splitu, Trogiru... Jednom smo bili i u Bosni i Hercegovini, u mjestu Žepče. U Srbiji smo nastupali po Vojvodini i u Nišu, kod tamošnje hrvatske zajednice. Uvijek nas lijepo ugoste. Posebniju suradnju imamo sa zborom s gradskim društvom Kristal Sladorana iz Županje, tamo smo najčešće gostovali.

Koji su najveći izazovi u radu zbora?

Velik problem u zboru je osipanje članstva zbog starosti. Drugi problem je što mi nemamo prostor za probe, vježbali smo u podrumu crkve sv. Jurja, u župi Uzvišenja sv. Križa, u Mjesnoj zajednici, ali tamo nismo imali dobre uvjete. Tako da smo prešli u Srpsko narodno pozorište, već deset godina smo tamo. Nadamo se da ćemo dobiti prostor u Spomen domu bana Jelačića, kada se on u potpunosti renovira.
Uz zbor, Društvo ima i svoju klapu, koja je popularna kod ljudi koji vole taj zvuk…
Klapa HKPD-a Jelačić nastala je na inicijativu bivšeg predsjednika Društva Petra Pifata, koji je bio korepetitor i solist zbora. Ja sam obučavala i obučavam tu grupu pjevača. Klapa ide s nama na gostovanja, publika voli njihove nastupe. Petra je na klaviru zamijenio Živan Popović.

Zborovi postoje dugo u povijesti glazbe. Gdje je, po Vašem mišljenju, mjesto zborova u glazbenom životu danas? Naime, danas zborovi pjevaju i popularnu (pop, rock) glazbu, a nastupaju i na neklasičnim mjestima za zborove, poput tržnih centara, na ulicama...

Danas imate razne vrste zborova. Imali smo, recimo, Perpetum Jazzile za Novu godinu u Petrovaradinu, to su profesionalci i to je atraktivno, ali ima i onih pop zborova koji nemaju kvalitetu, već rade na matricu i, pojednostavljeno rečeno, uzimaju pare. Naravno, postoje i profesionalni zborovi koji izvode ne samo klasična djela nego i suvremena djela za zborove. S profesionalnim komornim ansamblom Klasika Nova izveli smo u Beogradu suvremenu liturgiju, vrlo zahtjevno djelo prof. Aleksandra Vujića. To djelo mi je bilo kao doktorska disertacija bez diplome. Ali je nešto što zahtijeva vrijeme, i publiku koja to razumije, a to je uvijek manji dio populacije. Kada govorite o neklasničnim prostorima, i zbor Opere SNP-a izvodio je dijelove iz Fausta u tržnom cetru Promenada u Novom Sadu, pjevali smo i na beogradskom aerodromu. To je trend koji se radi u svijetu, u smislu marketinga, da se privuče publika.

Daljnji planovi sa zborom Jelačića?

Tijekom siječnja imamo mjesec dana odmora, a onda se pripremamo za naš uskrsni koncert. Nadamo se nekim gostovanjima, putovanjima. Trebamo raditi i na pomlađivanju članstva.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)