Govoriti o Tavankutskom festivalu voća, a ne razmišljati u okvirima turizma bi bilo nepotpuno. Udruga Matija Gubec iz Tavankuta je od osnutka 1946. godine doživjela mnoge promjene i razlog kontinuiranog rada duguje isključivo onim osobama koje su znale prepoznati trenutak kada je promjena bila nužna. Tako je i prve polovice dvije tisućitih bilo jasno da koncept kulturno-umjetničkih društava više nije održiv i da su potrebne nove ideje, koje su u korelaciji s globalnim trendovima u kulturi. Izazov je bio još veći, imajući u vidu da govorimo o ruralnoj sredini koja se po automatizmu smatra konzervativnom i sljedstveno tome nespremnom na promjene i prilagođavanja.
Prvi koraci
Proces prilagodbe Udruge novim uvjetima je pokazao upravo suprotno. Protivljenja i nespremnost da se kulturno-umjetnički aspekt rada Udruge direktno povezuje s principima ekonomske održivosti su postojali, ali je prevladala želja za kontinuitetom u radu i postojanju. Pomalo je ironično da je tradicija postojanja direktno ovisila o kapacitetu za promjenama i inovacijama. Godine 2011. izvršena je preregistracija Udruge i započet je proces funkcioniranja u okvirima nevladinog sektora što je podrazumijevalo orijentirati se isključivo na financiranje kroz apliciranje na projekte. Lokalne samouprave nisu imale izražen interes ulagati u svoja ruralna područja i ovaj period je bio izrazito težak i novčano oskudan. Aktivnosti su morale biti zamišljene i ostvarene sa što manjim proračunima, što je znatno otežavalo organizaciju, ali je iznjedrilo kreativnost svih članova bez obzira na generacijsku pripadnost. Da bi se ovaj tranzicijski period olakšao, Tavankutski festival voća je bio u početku zamišljen kao spoj kulturne ponude, zanatske kreativnosti i stidljivo rastućeg gospodarstva. Ova potonja komponenta je trebala nadomjestiti slabiju alokaciju sredstava od strane lokalne samouprave i pokrajinskih tijela i učiniti Festival respektabilnom manifestacijom, koja bi privlačila veliki broj posjetitelja. Ovakav pristup je stvarao potrebu da se u pripremi Festivala uključi veći broj ljudi različitih profila, zanimanja i naobrazbe. S druge strane, bilo je nužno sve te aspekte objediniti u jednu zajedničku ideju koja je lako prepoznatljiva i privlačna. U nastojanjima da se objedini što više aspekata, često se nije posvećivala pažnja važnim organizacijskim detaljima i Festival je u početnim godinama bio obilježen stalnim pronalaženjima modela funkcioniranja koji bi bio dugoročan i uspješan. Organizacijski su Festival pomagali i Osnovna škola Matija Gubec, Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame kao i zadruga Voćko. Početni fokus je bio uključiti što više mještana i voćara koji nisu članovi spomenutih udruga nastojeći da se Festival percipira kao manifestacija koja u prvom planu promovira Tavankut i njegovu voćarsku tradiciju. Odziv nije ispunio očekivanja, što je značilo da je sama suština Tavankutskog festivala voća bila upitna. Jedan od pokušaja da se ovaj problem prevlada je bio i da se Festival orijentira na organiziranje stručnih predavanja u suradnji sa zaštitarima i predavačima s Univerziteta u Novom Sadu. Teme predavanja su pratile aktualnosti u voćarstvu i cilj je bio privući voćare i prateću struku, a Festival postaviti kao mjesto znastvenog skupa koji bi omogućio kontinuiranu komunikaciju na liniji proizvođača i sveučilišnih profesora. Ovaj vid aktivnosti je također pokazao slabiju posjećenost od očekivane, poglavito zbog činjenice što se organizirao upravo u razdoblju kada su radovi u voćnjacima na vrhuncu, ali i zbog činjenice da su prezentirani suvremeni trendovi u voćarstvu tražili velika financijska ulaganja za koja mnogi proizvođači nisu bili spremni.
Prekretnica
Dalji razvoj Festivala je praćen razvojem ruralnog turizma koji je postao okosnica djelovanja udruge Matija Gubec. Period od 2011. do 2014. je bio obilježen pokušajima da ideja o razvoju turizma uopće bude prihvaćena, jer su kapaciteti Udruge izazivali skeptičnost, kako kod institucija čija se financijska podrška tražila tako i kod samih mještana koji nisu pokazivali interes za sagledavanjem šire slike i nastojanja da se proizvodni kapaciteti ne moraju promatrati samo kao roba već i kao turistički proizvod. Prekretnica u organiziranju Tavankutskog festivala voća je bila donacija sadašnjeg Etnosalaša Balažević udruzi Matija Gubec. Nakon adaptacije Etnosalaša kao izložbenog prostora u kojem je moguće turistički boraviti, začela se ideja organiziranja Festivala koji bi bio dio ukupne turističke ponude koja se počela ozbiljnije formirati tijekom 2014. godine. Naredne godine je Festival prvi put organiziran na Etnosalašu, a novina je bila i gastronomski dio koji je nesumnjivo privukao veći broj posjetitelja koji su ohrabrili i izlagače što je sveukupno utvrdilo identitet Festivala kao izlagačko-gastronomske manifestacije. Prostor Etnosalaša je dao posebnu notu vizualnom identitetu što je inspiriralo organizatore da se Tavankutskom festivalu voća i autohtonih rukotvorina doda i službeni logo, potvrđujući ga kao manifestaciju koja ima svojevrsnu autonomiju u odnosu na ostali dio turističke ponude tijekom godine.
Nezaobilazni dio organiziranja manifestacija koje imaju za cilj privlačenja posjetitelja i turista, naročito onih iz susjednih zemalja, jest potreba da se Festival promovira, poglavito na društvenim mrežama. U nastojanjima da se privuče broj stranih turista ipak nije zanemareno lokalno stanovništvo, pa je s tim ciljem uvedena promocija Festivala na centralnom trgu u Subotici kroz direktan razgovor s prolaznicima uz dijeljenje jabuka umjesto promotivnog materijala, što nedvosmisleno upućuje na to da Festival voća, pored svih aktivnosti koje su imale za cilj da ga omasove, nije izgubio ono što mu je u osnovi imena. Akcent jest na gastronomskoj ponudi i izlagačkim štandovima, ali se tom prilikom pazilo da se ove aktivnosti i proivodi izlagača podudaraju s tematikom Festivala. Pregršt ideja i mnoštvo različitih inicijativa tijekom početnih godina organiziranja manifestacije je ostavilo traga do danas, pa smo tako i ove godine među izlagačima mogli vidjeti tavankutske slamarke, zaštitarske kuće, distributere poljoprivrednih strojeva, čuvare starih zanata, individualne proizvođače zimnice i sitnih kolača i druge. Organiziranje edukacije nije prekinuto već samo pomjereno na zimski period kada proizvođačima poslovi u voćnjaku nisu aktualni i kada su spremniji slušati o novim mogućnostima i trendovima u voćarstvu. Iako su voće i voćne prerađevine centralni dio identiteta ove manifestacije, ključni aspekti Festivala su prije svega ljudi i njihov entuzijazam bez obzira na dobnu ili spolnu skupinu kojoj pripadaju. Ovako postavljena organizacijska struktura Festivala postoji već nekoliko godina unazad i čini se da su idejna lutanja završena i da je manifestacija dobila stabilne okvire koji se mogu i moraju nadograditi.
Izvor: Hrvatska riječ (Dubravko Bilinović)
