Njegova rodbina i predstavnici Hrvatske čitaonice su se u nedjelju, 11. rujna, još jednom, s velikom zahvalnošću, sjetili profesora Bele Gabrića i njegove supruge Amalije. Sveta misa je služena u crkvi sv. Roka u 9 sati, a poslije toga su posjetili njegov grob, potom se družili u njegovoj kući, a sadašnjoj Hrvatskoj čitaonici. U prigodnoj propovijedi na misi župnik Andrija Anišić je istaknuo kako je ponosan što može posvjedočiti, u skladu s nedjeljnom Božjom riječju, da je prof. Bela Gabrić bio „utjelovljeno milosrđe i dobrota“, što je potvrdio i svojom riječima koje je izgovorio prigodom primanja papinskog odlikovanja.
„Sve ovo što danas doživljavam ne bi se moglo dogoditi bez blage ruke Božje providnosti koja me je vodila i štitila kroz sve putove života.
Zato vječna hvala Gospodaru neba i zemlje što mi je dao snage u svim uvjetima moga života i rada kroz sve protekle godine. Kada mi je bilo najteže, kad sam kroz zatvorske rešetke vidio samo komadić plavog neba, Bog mi je dao snage da ne izgubim ljudsku nadu i snagu za dalji rad, jer sam znao da rodoljublje nije kazneno djelo nego moja dužnost do kraja života. Hvala svima koji su mi manje ili više pomogli, a onima koji su mi učinili neko zlo, njima je davno oprošteno, jer ljudsko srce je nesretno ako u sebi nosi mržnju.“
Katarina Čeliković iz Hrvatske čitaonice je u okviru propovijedi pročitala i svjedočenje jednog učenika profesora Gabrića o njegovoj dobroti.
Izvor: Hrvatska riječ
