Svijet ne počinje i ne završava s nama, stoga je kultura sjećanja važna kako za pojedince tako i za razne forme zajednica (obitelji, gradove, narode...). Da nije korona epidemije, u drugoj polovici kolovoza bio bi održan jubilarni deseti saziv međunarodne umjetničke kolonije Stipan Šabić koju u čast navedenom likovnom pedagogu, slikaru i kulturnom djelatniku iz zajednice vojvođanskih Hrvata organizira Hrvatska likovna udruga Croart iz Subotice.
Stoga smo se odlučili, barem u formi novinskoga teksta, podsjetiti se lika i djela Stipana Šabića (1928. – 2003.), viđeno iz kuta osoba koje su ga poznavale i surađivale s njime.
Slikar i pedagog
Stipan Šabić je rođen 1928. u Tavankutu. Učiteljsku školu završio je u Subotici, a Višu pedagošku školu – likovni smjer u Novom Sadu. Radio je kao prosvjetni radnik u osnovnim školama, a u nekoliko navrata je bio i učitelj. Zbog političke nepodobnosti Šabić je napustio školu 1975. godine, te je postao trgovački putnik.
Suosnivač je kolonije Grupa Šestorice, u okviru HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, a dulje vrijeme je bio i voditelj likovne sekcije HKC-a Bunjevačko kolo. Njegov poseban senzibilitet vidljiv je u „otkrivanju“ autentičnog likovnog stvaralaštva u tehnici slame po čemu su bunjevačke Hrvatice postale poznate i izvan granica države. Kao likovni pedagog podučavao je mlade od kojih su neki kasnije postali akademski likovni umjetnici (Josip Ago Skenderović, Ivan Balažević, Kata Tonković Marijanski, Spartak Dulić, Laura Peić Sagmeister, Sergej Radulović, Goran Kujundžić).
Priređeno mu je pet samostalnih izložbi, a ona iz 2001. godine u subotičkom Likovnom susretu ostala je kao jedna od najposjećenijih u tom prostoru. Dobitnik je više priznanja, među kojima i subotičkog priznanja Pro urbe. Preminuo je 2003. godine.
Nesebična potpora mladima
Akademski likovni umjetnik Josip Ago Skenderović, koji već više desetljeća živi i stvara u Francuskoj, kaže kako je Stipan Šabić bio veoma markantna i iznimna ličnost.
„Bio je to po svom kreativnom i pedagoškom radu i svojim ljudskim osobinama i nazorima. Bodrio je i pomagao mnoge koji su imali razvijen senzibilitet i talent u domeni likovnih umjetnosti. To je i rezultiralo uspješnim i veoma kreativnim likovnim stvaraocima u nizu generacija, koje je on uz visok stupanj pedagogije pratio i nesebično podržavao u svakom pogledu. Više njih je steklo i profesionalni, akademski status u ovoj domeni, a s manje ili više uspjeha i kreativne rezultate na sceni vizualnih umjetnosti, kako na domaćoj tako i međunarodnoj. Stipan Šabić će ostati u mojim sjećanjima kao vrstan pedagog, umjetnik i humanist u vremenu nemilosrdnom i surovom i prostoru u kojem je nepokolebljivo i ustrajno bez predaje, djelovao i radio“, kaže Josip Ago Skenderović.
Pripreme za prijemi
Šabićev učenik bio je i Goran Kujundžić, koji je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završio studij za slikara-grafičara, a potom i doktorirao. Danas je predsjednik Katedre za likovnu umjetnost na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku.
„Stipana Šabića upoznao sam u jesen 1996. kada sam već imao 20 godina. Tada sam počeo pohađati njegovu radionicu koju je vodio u prostorima HKC-a Bunjevačko kolo. Ubrzo mi je spomenuo mogućnost upisa na likovnu akademiju koja mi se tada činila gotovo nevjerojatnom. Kada je ta ideja sazrela, ipak sam se odlučio za tu mogućnost i polako se počeo pripremati za upis. Pod njegovim vodstvom i uz njegovo poticanje, pripremanje je postajalo sve ozbiljnije, a vrhunac se dogodio 1999. kada sam se tri mjeseca intenzivno pripremao za upis. Budući da je u to vrijeme bilo NATO bombardiranje, cijeli je taj proces pripreme bio vrlo nesiguran pa sam skoro bio i odustao od pristupa prijemnom ispitu. U tom trenutku Stipan Šabić ponovno je odigrao ključnu ulogu te je svojim poticanjem i, moram reći, vjerom u mene, ipak postigao da ja pristupim prijemnom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu pa sam u konačnici i upisao akademiju. Tijekom cijelog pripremanja Šabić je bio izuzetno aktivan i poticajan kroz razgovore te me je stalno aktivirao kroz različite radionice. Na njegov sam poticaj prvi put izložio i jedan od svojih radova na skupnoj izložbi u Bunjevačkom kolu“, prisjeća se Kujundžić.
Šabić ga je, kaže, kao pedagog postupno uvodio u svijet likovnosti.
„Uz stalni praktični rad donosio je i raznu literaturu te pokazivao različite pristupe kroz stilska razdoblja i stilove. Osim toga, intenzivno se trudio omogućiti mi putovanje na prijemni ispit na Likovnoj akademiji zbog niza poteškoća koje su bile na tome putu. Uz sav profesionalni rad, Stipan je bio jedna vrlo srdačna osoba s kojom sam se družio i izvan stručnog rada“, zaključuje Kujundžić.
Prepoznatljiv autoritet
Kao likovni pedagog Šabić je bio prepoznatljiv autoritet ne samo među likovnim stvaraocima koji su željeli doseći akademske razine već i među amaterskim, te umjetnicima naive.
Prigodom večeri sjećanja posvećene Stipanu Šabiću 2013. u Subotici, poznata slikarica naive Cilika Dulić-Kasiba je o ovom likovnom pedagogu kazala sljedeće:
„Nikad neću zaboraviti Stipana. Često sam odlazila kod njega, bilo je i kritike i pohvala. Jako je lijepo govorio i pričao s nama koji smo učili od njega. Uvijek smo raspravljali i bio je jako dobar učitelj i hvala mu na tome. Često je govorio ‘Moraš dotirat sliku do kraja, ne možeš samo primazat i ostavit... ne farbaš kuću.’ Jako mi je drago što sam ga poznavala.“
I Ružica Milutinović koja danas važi za svojevrsnu Instagram i Facebook (mruzicaart) likovnu zvijezdu nedavno je u intervjuu za podcast Pojačalo podsjetila na pouke koje je dobila upravo od Šabića:
„Ne bih mogla reći da je on mene nešto pretjerano likovno, edukativno usmjeravao. On je meni više bio kao neki životni prijatelj. Sjećam se jedne njegove rečenice koja je tad možda bila ključna, a sad je mnogo bolje shvaćam. Kad god sam ga pitala jesam li dobro nešto osjenčila ili dobro povukla crtu, on mi je rekao – radi kako osjećaš.“
Likovni stvaralac
Kao likovni stvaralac Šabić je najviše stvarao uglavnom u tehnici suhog pastela i priređeno mu je pet samostalnih izložbi. O njemu kao slikaru govorili su i pisali i povjesničari umjetnosti. Bela Duranci je za Šabićeve slike rekao kako je to »pastelna prašina, kolorit koji liči na šapat«, dok Olga Šram bilježi sljedeće: „Najčešće je radio na crnom papiru čija podloga djelomično izbija između titravih, gusto isprepletenih višebojnih linija i daje dominantan tamni ton većini njegovih slika. Ugođaj sumraka i noći metafora je zamiranja i svršetka, dodatni element koji određuje ilustriranu temu i potencira autorovu često tužno i sjetno intoniranu poruku (…) Kao posebno istančani izdvajaju se njegovi lirski zapisi – motivi mjeseca, granja. Također, malobrojne apstraktne slike, realizirane kao promišljene estetske kompozicije skladnih formi i tonaliteta, očituju tu posebnu Šabićevu poetiku“.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
